Više od 11 posto radne snage primalo je pomoć za nezaposlene. Svi su mislili da se nezaposlenost ne može otkloniti. A onda je jedan hrabar političar uveo reforme koje su potpuno reformisale tržište rada.
Možete pomisliti da pričam o Srbiji danas. Ne, to je Nemačka u 2003. godini. Zemlja koja i deset godina kasnije žanje koristi od hrabrih političkih reformi Gerharda Šredera: Nemačka danas ima rekordnu zaposlenosti i najmanju nezaposlenost mladih u Evropi. Uprkos ekonomskoj krizi koja trese ostali deo Evrope.
Šta su Nemci uradili?
Cilj im je bio da nemačko tržište rada učine fleksibilnim. Zato su omogućili da mala preduzeća lakše otpuštaju radnike, smanjujući im rizik od zapošljavanja ljudi. Liberalizovali su ostala pravila, kao što su, recimo, ona o zapošljavanju bez punog radnog vremena i privremeno zapošljavanje. A, kao najvažnije, uveli su pravila koja nezaposlene nagone da traže posao i da ga prihvataju. Ove reforme, sigurno, nisu jedini razlozi nemačkog uspeha. Ograničen rast plata i zdrava izvozna tražnja su ništa manje tome doprineli. Ali bilo bi zaista šašavo ignorisati ovo nemačko iskustvo i to je jedna važna lekcija za Evropu i ostali deo sveta.
Srbija se danas nalazi na raskrsnici sličnoj onoj na kojoj je Nemačka bila 2003. godine, mada Srbija danas mnogo više može da izgubi nego Nemačka onda. Srbija je pred izborom da iskoristi šansu i postane deo evropskih trendova ili da potone u dublju krizu i da bude potpuno nevažna zemlja. Ako želi da preokrene lošu situaciju, Srbija mora odlučno da krene na put ozbiljnih i bolnih reformi, kao što je nalaženje rešenja za 153 preduzeća u restrukturiranju koja su u portfoliju Agencije za privatizaciju. I mada će za neke od njih biti posla u budućnosti mnoge će morati da budu zatvorene. No, ta preduzeća poseduju imovinu koja je sada „zarobljena", a ideja je da se ona „oslobodi" i koristi na produktivan način kako bi se pokrenula privreda. U tom procesu, u startu će se zatvarati radna mesta, ali se očekuje da će se nova otvarati kad se imovina počne koristiti na produktivan način (zgrade, zemlja i drugo). Međutim, sadašnji Zakon o radu unosi rizik da neće biti koristi od ovih mera: preduzeća će dobro razmisliti pre nego što nekoga zaposle sve dok su neka od sadašnjih anahroničnih rešenja srpskog Zakona o radu na snazi. Zato, promena Zakona o radu postaje veoma važna kako bi se obezbedilo da reforma državnih/društvenih/javnih preduzeća dovede do zapošljavanja kod onih koji preuzmu njihovu imovinu i koriste je.
Ključni elementi radnog zakonodavstva koji će tako nešto obezbediti su: lakoća zapošljavanja i otpuštanja, lakoća zapošljavanja ljudi bez punog radnog vremena i adekvatne otpremnine. Preduzetnici će oklevati da nekog zaposle kad im posao ide dobro ako će im biti komplikovano da tu osobu otpuste kad stvari krenu loše. To pogađa mlade i nezaposlene najviše. Programi kao što su „prva šansa", obuka na radnom mestu ili praksa su takođe veoma važni za mlade ljude. Mnogo onih koji dobiju otkaz biće već u godinama i bez odgovarajućih kvalifikacija. Sadašnji Zakon o radu skoro potpuno onemogućava da oni dobiju novi posao. Rešenja koja omogućavaju da zapošljavanje bez punog radnog vremena i „mini" radna mesta - kako su se zvala u Nemačkoj - budu jeftinija i da ih je legalno lakše otvoriti mogu za te ljude biti važna jer se na takvim poslovima mogu angažovati stariji radnici. Ti ljudi će nastaviti da budu ekonomski aktivni. Poslodavci će ih lakše zaposliti ako ne moraju da se plaše da će morati da im plate otpremninu za njihov pun radni staž.
Naravno, nisu ovo mere od kojih brzo imamo koristi. Ali, na žalost, to je jedini održivi put napred.
Ima hrabrih zagovornika ovih reformi među srpskom političkom elitom. Ali, hoće li oni uspeti? Zaista se nadam da će građani ove zemlje svoje stavove i mišljenja graditi na činjenicama a ne na širenju panike. I nadam se da će podržati napore onih koji imaju viziju kako privreda zemlje treba da izgleda u budućnosti.