Leto `42. , ma cela `42., bilo je nekako bezlično. Ni jedan dogadjaj nije ostao u porodičnom sećanju kao ključan. Svako je imao svoju malu priču, neku podeljenu sa ostalima a neku baš i ne. Ono što je bilo zajedničko svim tim pričama bilo je lagano navikavanje na okupaciju.
Bane je redovno išao na posao a Nedeljom popodne i na Hipodrom ali nije video ni jednu trku; honorarno je radio na kladionici. Mogao je da čuje samo navijanje publike i neverovatno brzo mlevenje spikera; posle završnog kreščenda kojim je izvikivan pobednik začule bi se psovke onih koji su se kladili na pogrešnog konja. Kolko li će tek psovanja da bude posle rata, kad se vidi ko se kladio na pogrešnog konja; najbolje je ne kladiti se uopšte, razmišlao je dok je u džepu stezao nekoliko novčanica dobijenih kao honorar. Prilično mračnog lica ušao bi u tramvaj i nastavio da filozofira, nesvestan bučnog škripanja i zvečanja gvozdenog konja.
Gvozdeni konj, pa da, ko je celo popodne proveo sa konjima samo su mu konji u glavi. Za dobrim se konjem prašina diže! Pa jes`, ali i ako je dobar, sudjeno mu je da ga jašu. Konje jašu, a pastuvi jašu. Nasmešio se na taj tok misli. Ne valja biti konj ni u kakvoj situaciji ali „biti pastuv“ može da bude zabavno. Sad mu je lice već bilo sasvim ozareno, možda zbog raznih asocijacija, a jedna od njih je bila i nada da se kladio na pravog doktora; dr Smilja je savetovala pokušaje začeća novog života strogo u sredini mesečnog ciklusa a dr Spasić strogo svakodnevno, izuzev onih nekoliko dana, i Bane bi hitao kući, srećan što je i Rada poklonila puno poverenje dobrom porodičnom doktoru.
Tetka-Ruža je otišla u penziju, na svoj zahtev i na opšte iznenadjenje. Jednostavno je, jednog kišnog popodneva, donela kući svetlomrku drvenu statuu koja je predstavljala neku Majku Jugovića ili neku drugu mučenicu pognute glave; na postamentu je pisalo „Majci Ruži“. Kip je bio od nekog teškog drveta pa je njegovo stavljanje na sredinu stola izazvalo zveket šoljica za kafu i upitne poglede cele okupljene familije.
„Nisam mogla više“, rekla je tetka-Ruža sa treptajem u glasu. „ Onaj Jonić mi se popeo na glavu, još od onog nesrećnog apela. I Desanka je digla ruke i otišla. Fino se društvo skupilo oko Nedića, kakav gazda, takvi i kučići“.
„Nemoj tako, bolan, Ružo“, pomirljivo je rekla tetka-Mica, „Nedić sve radi samo da spase Srbe“.
„A kako on to spasava Srbe?“, jetko je upitala tetka-Ruža, sva orna za svadju.
„Pa tako što, kad Nemci odrede taoce za streljanje, on umesto Srba podmetne Cigane a Nemci ne prave razliku, njima je važan samo broj. Eto“.
„Joj, nemoj tako tetka-Mile“, uzviknula je Rada i ne primetivši da se tetka-Mici prvi put obratila per tu, „pa i ti Cigani imaju majku“!
„Jeste, i svaka rodi po tuce, ni imena im ne zna“, rekla je tetka-Mica prezrivo. U glasu joj se osećalo negodovanje što je Ruža našla saveznika.
„To Ti je baš hrišćanski“, prekorno je rekla tetka-Ruža. Bila je ljuta i nije htela da se priča o Nediću završi tek tako. „Svaki je život od Boga dat i svako ima pravo da mu se raduje, a Nedić se igra Boga. Ko mu je dao to pravo? Hitler“? Glas joj je drhtao u gornjem registru, lice se zacrvenelo a brada je počela da joj se trese. Olga je videla da je priča otišla predaleko i, u želji da skrene razgovor u mirnije vode, upitala: „A ova figura, odakle Ti“?
„Pa vidiš, valjda, da ispod „Majci Ruži“ piše VII 2, dale mi moje devojke. Nisam stigla da ih izvedem na maturu, to mi je najviše žao“.
„Pa kad Ti je bilo žao, što se nisi strpela još jednu godinu..?“, uskočila je tetka-Mica zajedljivo.
„Zato što mi Jonić svakog dana pošalje onog Velmar-Jankovića da me podseti da nisam potpisala apel i da treba da budem zahvalna što me odmah nije otpustio, a zahvalnost ću da pokažem tako što ću da govorim Nediću u prilog, kako je on spas Srbije, i kako se žrtvuje, i štatigajaznam..kad predajem o rodoljubivoj poeziji ili antičkim herojima. Leonida i Nedić na istom času“!
„Eh, taj Tvoj Leonida“, nije se dala tetka-Mica, „samo je izgubio glavu, i šta je postigao? A Nedić čuva srpske glave..“
„Taj moj Leonida je izgubio glavu ali je sačuvao obraz a razni Nedići i Velmar-Jankovići će da izgube i glavu i obraz“, odbrusila je tetka-Ruža.
„Ma šta si se navrzla na tog Velmar-Jankovića, on Ti je trn u oku zbog Pavla, ajde priznaj, zato si nakrivo nasadjena“, rekla je tetka-Mica, skrećući razgovor sa škakljive političke teme na škakljivo čaršijsko olajavanje koje Rada nije razumela pa je upitno pogledala Baneta.
„Mislim da su obe gospodje nakrivo nasadjene“, rekao je Pera teatralno, „a to se najbolje leči tako što se nasade na krivog“. Zatim je zaždio na vrata, ostavljajući za sobom zaprepašćenje i tišinu kroz koju se probijao Benetov šapat, Radi na uvo, odgovor na njen upitni pogled.
„Tetka-Ružin bivši muž, Pavle Popović, nije uvrstio u neku svoju antologiju tog Velmar-Jankovića i ovaj mu to nije oprostio do smrti, ali su se tetka i Pavle razveli još pre više od deset godina, posle samo dve godine braka, ne znam zašto, i tetka baš i nema veze sa tom celom pričom. Uostalom, taj ceo sukob je bio pre četvrt veka, pre nego što su se tetka i Pavle venčali, takodje ne znam zašto, a sad je ta cela stvar poslužila samo da se zabašuri razgovor o Nediću“.
„Bane, čula sam šta šuškaš Radi na uvo, iako mi još zvone uši od ovog Perinog čuburskog prostakluka“, rekla je tetka-Ruža potpuno mirnim glasom a onda se okrenula ka Radi i nastavila, kao da drži čas:
„Ovo oko antologije Ti je Bane već rekao, a ovo što ne zna zašto, Tebi ću da kažem, jer ostalima sam pričala već sto puta i ništa nisu razumeli.
Malo je bilo žena, pre trideset godina, koje su završile visoke škole, na prste da ih izbrojiš, i stalno su bile meta ljubomornog ogovaranja, sa ženske, i prezrivog potcenjivanja, sa muške strane. Kako da u takvoj sredini nadješ nekog ko ti je po duhu i pogledima ravan i priznaje te za ravnu? I tu se pojavi Pavle, preko dvadeset godina stariji, to je istina, ali naučnik, evropskih manira, priznat i ovde i tamo, živeo u Parizu i Londonu, okoreli neženja. Oko ovog poslednjeg je bilo nekih priča po čaršiji ali, ko će svetu ugoditi..I tako, njemu dosadilo da bude samac, ja mislila da sam našla srodnu dušu, a ni ja nisam bila u cvetu mladosti, i eto, to Ti je odgovor na jedno zašto.
A evo i za drugo zašto. Malo posle venčanja, počeo je da me nagovara da ostavim službu. Ne moram da radim, ima on dosta para za oboje, mogu da pišem nešto ako mi je baš važno, ali da sedim kod kuće i da primam goste, kao prava gospodja. Ustvari, hteo da mi veže kecelju! Da ima domoupraviteljicu koja govori dva mrtva i tri živa jezika! I ja mu lepo kažem: Ja sam htela druga a ne gospodara! I tako se lepo razidjemo, gospodski, bez ružnih reči, svako sačuvao svoju slobodu, i još, ja više nisam bila baba-devojka, a njega više nisu olajavali kako je sumnjiv što u njegovom životu nema žena. Da je mogao da pobedi onu balkansku prirodu koja čuči u ovdašnjem svetu, muškom i ženskom, ja bih već tri godine bila časna ucveljena udovica a ovako sam nešto sasvim suprotno , raspuštenica.
Kažu da je Balkan kolevka evropske civilizacije. Drugi su prerasli kolevku i krenuli dalje, mi se u njoj i dalje ljuljuškamo i čekamo da nam neko menja pelene“.
„Ružo, Ti si prava sifražetkinja“, nasmejao se teča-Nikola.
„Šta se podsmevaš, Ruža je u pravu“, progovorila je Ana, streljajući muža pogledom. „ Da su žene imale pravo glasa, nikad se ne bi sastavile onakve kilave vlade koje su nas dovde i dovele“.
„Eto ti sad, još jedna sifražetkinja, a možda i komunistkinja! To Te sin zarazio?
„Sačuvaj Bože, ali i da jeste, pa šta? Da nećeš da me staviš pod slovo „З“?
Na te reči, teča-Nikola se malo trgao, Rada se vidno stresla a Bane je, neuobičajeno oštro, progovorio kroz stisnute zube: „Slovo „3“ bi trebalo da se izbriše iz srpske azbuke“.
Neprijatna tišina ispunila je sobu. Gospodja-Olga je lagano ustala od stola i krenula ka kujni. Od kada nije bilo posluge, sama je kuvala kafu za goste.
Džezva je bila na šporetu, vrela i prazna.
Usula je novu vodu.
Kad ispari voda, sipaš novu, samo ode malo vremena, ona nije bila veliki mislilac, ni brz, kad ispare ljudi...polako se gegala dugim hodnikom ka salonu, koliko se vremena izgubi kad ispare ljudi..otvorila je vrata i ušla, a njeni gosti, još uvek u tišini, čuli su je kako mrmlja..ali Srbija nit` je džezva, nit` ima odakle da se dosipa.
Rada nije razumela šta to mrmlja njena svekrva.
Slovo“3“ joj je, još uvek, zujalo u ušima.