Literatura

Summa cum laude (19)

Vojislav Stojković RSS / 28.11.2013. u 08:47

                         

...čovekov mozak je izvor specifične energije koju emituje u obliku moždanih talasa. Moždani talasi niske frekvencije već su poznati i u medicini se njihovim dekodiranjem na EEG-u dijagnosticiraju bolesti mozga. Sa dosta osnove se može pretpostaviti da mozak emituje energiju i u drugim, nama nepoznatim, oblicima...

 

 

-O događajima u Vestroudu, odgovorio sam. Nije ni trepnuo. Licem mu nije preletela čak ni senka iznenađenja. Ili je čvrst orah, ili dobar glumac.

-Ko vas je uputio u te događaje?

 -Džejms Tofler, šerif okruga MekHenri i dr Teodor Litovic, profesor teologije sa Džordžtauna, ako ih se još sećate.

-Da li je još netko upoznat sa vašim dolaskom u Srebrnu Dolinu? 

-Ne, iskreno sam odgovorio. 

-Prvo ćemo večerati, a onda razgovarati. Takav je red u ovoj kući, a vi ste naš gost, rekao je i uveo me u prostranu trpezariju.

-Moju ženu Matildu, ćerku Getrudu i dva mlađa sina ste ranije upoznali, Franc je moj najstariji sin. Stol je već  bio postavljen. Posle kraće molitve, koju je otac porodice izgovorio na «tojču», večera je mogla početi. Poslužene su sveže ispečene lepinje, mladi sir, paradajz isečen na krupne kriške i kiselo mleko u uskim zemljanim teglama. Kad je večera završena, majka i ćerka su raspremile stol i ponovo sele na svoja mesta za stolom. Otac je devojčici dodao debelu knjigu tamanih korica i izbledelih stranica i rekao svima za stolom: 

-Getruda će nam, iz knjige starih amiša, večeras čitati o drvodelji Josifu, mužu blažene device Marije. Svi ćemo je pažljivo slušati. 

Kada je Getruda  završila čitanje, deca su poljubila oca i pošla sa majkom na spavanje, a ja i amiš smo izašli iz kuće.

Sedimo ponovo ispod stare  lipe samo domaćin i ja. Lampe u kući su ugašene. Pušimo. Ja svoje cigarete, a amiš savija domaći duvan. Odbija da svoju cigaretu pripali na plamenu mog upaljača i to čini svojim kresivom. Ćutimo. Tišinu povremeno prekida lavež pasa sa udaljenih farmi. 

-Gospodine, počinjem, izbegavajući da ga oslovim bilo starim, bilo novim imenom –pre tri godine objavio sam knjigu o nerazjašnjenim zločinaima u Americi. Knjiga je imala brojne čitaoce, gotovo da je bila bestseler. Velik broj čitalaca se obratio mom izdavaču pišući o raznovrsnim enigamama, sa kojima javnost nije upoznata, tražeći da ih istražim i o njima pišem. Većina pisama su isprazne maštarije o vanzemaljcima ili parapsihološkim fenomenima. Jedno pismo je ipak privuklo moju pažnju. Bilo je kratko i u njemu je  pisalo «Čekam vas do kraja septembra, radi razgovora». Tako sam upoznao Džejmsa Toflera, bivšeg šerifa okruga MekHenri. Ja sam govorio i govorio, a amiš je u tišini slušao. U mrkloj noći samo bi mu povremeno užareni vrh cigarete osvetljavao gustu bradu. Poduži monolog sam završio rečima: 

-Za mene nema dileme da su Tomas Špengler i Harvi Foster jedna ličnost. Razloge za takav preobražaj mogu da naslutim, ali razloge stravičnog zločina u Vestroudu nikako.Vi ste jedini čovek koji mi u tome možete pomoći. Od vas ne tražim da mi govorite o vašem životu, već samo o Vestroudu. 

-Taj slučaj je iz korene promenio, ne samo moj život, već i moju ličnost. Kad govorim o događajima od pre sedamnaest godina u Vestroudu, govorim i o metamorfozi jednog naučnika fizčara u amiša. Preobržaj kao kod Kafke, samo u obrnutom smeru, počeo je dr Harvi Foster, nekad vodeći fizičar sa Masačusets tehnološkog instituta iz Bostona, a danas Tomaš Špengler, amiš i farmer iz Srebrne Doline. 

Govorio je do svitanja:

Boston u junu varniči od uzbuđenja i užurbanosti zbog ispitnih rokova i priprema za veliki letnji raspust. Tako je bilo i tog juna 1963.godine kada sam pozvan u dekanat.

- Harvi ti si na redu za vanredne zadatke. Nadam se da ćeš ovu ekspertizu završiti pre odmora, kratko je rekao dekan i uručio mi omanji dosje.

-Svakako, odgovorio sam i pomislio kako naredni odmor sigurno neću propustiti. Planirao sam, da završnica  letovanja sa Rut bude naše veridba u Santa Barbari. Nas dvoje smo od prve godine studija zajedno, ali moj plan je za Rut trebao da bude iznenađenje, kao i za naše prijatelje sa Instituta sa kojim svake godine zajedno letujemo.

Kad sam pročitao dosje iz federalnog tužilaštva učinilo mi se da je učešće jednog fizičara u toj ekspertizi suvišno. Slučaj je bio krajnje intrigantan i nadasve zagonetan, ali sam očekivao da će psihijatrijski veštaci i psiholozi ponuditi racionalno objašnjenje devijantnog ponašanja grupe ljudi te noći u Vestroudu. O dosjeu Vestroud, zbog njegovog sadržaja, ništa nisam govorio Rut.

Već u bolnici Sent Paulu, gde su osumnjičeni bili na posmatranju, shvatio sam da ti nesretni ljudi nisu ni ludaci ni manijaci. Tokom boravka u Vestroudu nalazi psihijatra Rosa su potvrdili takva moja uverenja. Prethodni medicinski nalazi također, jer ni kod žrtava ni kod osumnjičenih u krvi nije bilo tragova opijata ili otrovnih supstaci. Profesor Litovic je odbacio mogućnost okultnog žrtvovanja satanističkih i sličnih sekti. U ekspertskom timu svi su bili saglasni da su zločini rezultat prisilnih radnji, strani svesnim težnjama, kojima se izvršioci nisu mogli odupreti. Jedino tako se mogao objasniti taj stravični zločin. Međutim, uzrok prisilnih radnji nisu bili unutrašnji psihički poremećaji izvršilaca. To su tvrdili i sudski veštak dr Ros i psihijatri bolnice St. Paul. Zaključeno je da je uzrok psihičke prisile, pod kojom su zločini izvršeni, dolazio spolja. Kao mogući uzrok prvo je razmotrena mogućnost masovne hipnoze i odmah odbačena. Pukovnik Kuper je tvrdio da obaveštajne službe Pentagona nemaju podatke da SSSR  raspolaže psihološkim oružjem čije bi dejstvo izazvalo efekte slične onima u Vestroudu. A i kad bi ga imao ono bi bilo primenjeno negde dalje, a ne u zabačenom delu Severne Dakote.

Moram da priznam da sam se, kao fizičar i naučnik, slučajem počeo baviti ozbiljno, tek kada sam video da su napori svih ostalih članova tima ostali bez rezultata.

Teoriju o spoljnjem uzroku prisilnog nagona za ubijanjem sam uzeo kao polaznu osnovu.

Iz činjenice da se desilo više odvojenih ubistava na malom prostoru u kratkom vremenskom periodu, konstruisao sam svoju osnovnu hipotezu. Ona je glasila: Mikrolokacija Vestroud  je bila izložena delovanju nepoznatog izvora energije. Ta energija, na nepoznat način preneta, uzrokovala je prisilne radnje kod ljudi koji su bili izloženi njenom delovanju.

Na Masačusets tehnološkom institutu, ja i saradnici, već duže vreme ismo istraživali prenos specifičnih oblika energije, koje smo zvali «malim kvantnim paketima». I čovekov mozak je izvor specifične energije koju emituje u obliku moždanih talasa. Moždani talasi niske frekvencije već su poznati i u medicini se njihovim dekodiranjem na EEG-u dijagnosticiraju bolesti mozga. Sa dosta osnove se može pretpostaviti da mozak emituje energiju i u drugim, nama nepoznatim, oblicima moždanih talasa. Pošao sam, dakle, od još jedne pretpostavke, da mozak zrači talase ili vrlo visoke frekvencije ili u nekom nepoznatnom obliku, ali sa sličnim karakteristikama. Naime, talasi vrlo visoke frekvencije prostiru se uz mali otpor kroz atmosferu sve do granica jonosfere, gde se od Hevisajdovog sloja odbijaju i pod istim uglom vraćaju na površinu zemlje.

Vestroud je okružen planinskim lancima sa svih strana i posmatran iz vazduha potseća na usko dno velikog levka. Polazeći od takve pozicije mesta zločina, visine jonosfere te noći, kao i  činjenice da se visokofrekventni talasi reflektuju od Hevisjdovog sloja pod istim uglom pod kojim su i ušli, lokaciju nepoznatog izvora zračenja treba tražiti na jednom delu tako dobijenog kružnog luka.                                      

-Gospodo, mislim da sam na tragu objašnjenja zločina u Vestroudu. Koliko će moje eventualno objašnjenje biti prihvatljivo američkom pravosuđu na vama je da procenite gospodine Džonson, obratio sam se zameniku državnog tužioca i pukovniku Kuperu dok smo se istim kolima vraćali iz Dakote u Vašington D.C. U kratkim crtama sam im izneo svoje pretpostavke. Bili su iznenađeni, ali je dogovoreno da nastavim svoj rad u Vašingtonu, a da pukovnik Kuper, u odgovarajućim službama Pentagona, obezbedi potrebnu logističku podršku.

Iz Vašingtona sam telefonirao Rut da ću na zapadnu obalu doputovati nešto kasnije.

U ogromnoj zgradi Pentagona dodeljena mi je udobna kancelarija na privremeno korišćenje i dvojica saradnika. Od njih sam zatražio precizne podatke o visini jonosfere u noći 21. na 22. jun 1963.godine. Visina pojedinih slojeva jonosfere se, zavisno od godišnjeg doba i naročito aktivnosti sunca, stalno menja. NASA utvrđuje visinu jonosfere, kako za svoje, tako i za potrebe radio komunikacije vazduhoplovstva i mornarice. Neočekivanom brzinom traženi podaci su mi dostavljeni. Na osnovu levkaste pozicije Vestrouda i visine Hevisajdovog sloja, uz statističku grešku od 5%, odredio sam prostor na kome bi se mogao nalaziti potencijalni izvor zračenja.

Pukovniku Kuperu i dvojici saradnika ucrtao sam taj pojas na karti i tražio nove informacije. Na pitanje jednog od saradnika, na koje informacije iz arsenala obaveštajnih službi treba da obrate pažnju, odgovorio sam:

-Na događaje koji su se na tom prostoru u noći 21.na 22. jun desili, a koje bi sve TV stanice objavile u udarnim vestima, a novine  na naslovnim stranama, da su im te informacije kojim slučajem bile dostupne,  odgovorio sam im uz osmeh. Narednog jutra uručena mi je poveća fascikla sa izveštajima više obaveštajnih agencija o različitim događajima u šest država SAD i južnom delu Kanade. Informacije su bile samo za odabrane ljude u vrhu civilnog i vojnog estabilišmenta. 

Atačmenti



Komentari (13)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

blue rider blue rider 09:23 28.11.2013

ne mogu da verujem

skinuo sam mrak :) A sto ovako kratkoooooo?
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 10:03 28.11.2013

Re: ne mogu da verujem

Iz dva razloga: Prvi, naredni i poslednji nastavak biće nešto duži. I drugi, hteo sam cenjenim čitaocima, koji su u početku pokušali da otkriju rešenje enigme, da pružim još jednu, poslednju, šansu. Sada to možda i nije tako teško.

deset_slukom deset_slukom 10:49 28.11.2013

Re: ne mogu da verujem

Pa, logično se nameće da je neki ludak (koji, naravno, radi za vladu) ubacio "trojku", u vidu kvantnog paketa nekog nepoćudnog zračenja, u Vestroud udolinu.

No, ovo tehničko pitanje nije najveća misterija, već pitanje - zašto je ovaj postao Amiš? Čitaoce slabo uzbuđava nauka, uvek je zanimljivije - ko je koga i zbog čega...
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 12:20 28.11.2013

Re: ne mogu da verujem

deset_slukom
Pa, logično se nameće da je neki ludak (koji, naravno, radi za vladu) ubacio "trojku", u vidu kvantnog paketa nekog nepoćudnog zračenja, u Vestroud udolinu.


Izgleda vrlo logično, ali nije to.

deset_slukom

No, ovo tehničko pitanje nije najveća misterija, već pitanje - zašto je ovaj postao Amiš? Čitaoce slabo uzbuđava nauka, uvek je zanimljivije - ko je koga i zbog čega...


I po tom pitanju moraćeš da sačekaš sledeći, poslednji nastavak.
deset_slukom deset_slukom 13:23 28.11.2013

Re: ne mogu da verujem

Vojislav Stojković
ali nije to.


E, onda, u mojoj priči, to bi bilo ovako: tek kada je video šta se desilo u Vestroudu, Foster je ukapirao da brljotina pri njegovom prethodnom eksperimentu nije prošla bez posledica...

Pa je smislio priču o jonosferi i moždanim talasima, da zavara trag, a sam se povukao iz života i postao Amiš.
hajkula1 hajkula1 09:36 28.11.2013

Telegrafski


Na poslu sam stop videla novi nastavak stop jedva čekam veče stop.


Vojislav Stojković Vojislav Stojković 10:04 28.11.2013

Re: Telegrafski

Pripazi pominje se Kafka.
livia68 livia68 10:37 28.11.2013

RJEŠENJE

Vojislav Stojković Vojislav Stojković 12:09 28.11.2013

Re: RJEŠENJE

coviax coviax 21:51 28.11.2013

REŠENJE

Postao je insekt...
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 22:07 28.11.2013

Re: REŠENJE

Da, da, metamorfoze su jedna od ključnih tema u književnosti XX veka.

Džojs je čitavog života pisao samo jednu knjigu − o sebi samom − i u njoj je opisao svoje najdublje metamorfoze. Stiven Dedalus je mladi Džojs koji želi da menja svet. Lepold Blum je sredovečni Džojs, koji razočaran stvarnim svetom i svojim životom, beži u fiktivni svet kome je on sam demijurg. Gospodin Irviker je ostareli Džojs, sad već napola poremećeni genije koji kopa po svojoj podsvesti.

Džojsu je bio potreban čitav život, tri velika romana i bareli pića da bi otkrio i opisao ono što je Kafka uspeo samo u jednoj nevelikoj priči:« Kad se Gregor Samsa jednog jutra prenuo iz nemirnih snova, ugledao je sebe u postelji pretvorenog u ogromnu bubu.»

Robert Muzil, treći gorostas epohe, u Čoveku bez osobina, svog junaka Urliha, nije morao da provlači kroz mučni proces metamorfoze. Urliha, čoveka bez osobina, stvorila je po svojoj meri već preobražena civilizacija. Njegovo je samo da živi bez žudnja i želja, znanja i htenja, bez volje i razumnosti.
coviax coviax 21:54 28.11.2013

REŠENJE

Ma šalim se...Tako je nastao SF roman u kom se pominje Harp,amiši,ludi
naučnik,007 i ostala ekipa-manje-više...
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 22:13 28.11.2013

Re: REŠENJE

Džojs, Kafka i Muzil, na temu metamorfoza, se uopšte nisu šalili. Usudio bih se da dodam da su metamorfoze vrlo ozbiljna tema i ne samo u književnosti.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana