Literatura

Summa cum laude (18)

Vojislav Stojković RSS / 25.11.2013. u 00:20

 

Memorijalni fond Vijetnamskih ratnih veterana imao je skromne prostorije na Vebster aveniji i samo nekoliko volontera, ali i ispostave u svim većim državama SAD i centralizovanu bazu podataka o učesnicima Vijetnamskog rata, za koju su tvrdili da ne zaostaje za bazom podataka i statistikom Pentagona na kojoj rade desetine dobro plaćenih službenika.

 -Država je od početka iznosila lažne podatke o broju poginulih i ranjenih u Vijetnamu i to je bio jedan od  razloga zbog kojih je Memorijalni fond formiran, bio je kratak osnivač fonda Pit Skrags, sa kojim su me povezali Kembel i Prajs, a odmah zatim me poveo u susednu prostoriju, gde smo zajedno sa dvojicom operatera, pokušali da otkrijemo da li u kompjuterizovanoj bazi postoje podaci o Harviju Fosteru.

Pošli smo od najvećeg fajla koji je nosio naziv «Časno otpušteni». U njemu je bilo nekoliko Fostera, a među njima i jedan Harvi Foster, ali iz Nebrasake. U sledećem fajlu «Poginuli» bila je više Fostera, ali ni jedan od njih sa imenom Harvi. U fajlovima «Zarobljeni» i «Nestali» nije bilo Fostera. Ostao je još fajl «Posttraumatski sindrom» u kome su bili registrovani oni koji su lečeni ili bar ispoljili posttraumatske stresne poremećaje, u javnosti  nazvane vijetnamski sindrom. Na rednom broju 178 stajalo je: «Harvi Foster, Viskonsin, 1967, dr Džastin Kard, psiholog». Dok sam se trudio da prikrijem uzbuđenje, Pit mi je objašnjavao da je dr Kard prva u SAD izučavala vijetnamski sindrom, a da podatak iz njihove baze ukazuje da je ona kod Fostera 1967. godine registrovala i pratila postraumatske poremećaje za potrebe studije na kojoj je radila. Pit Skrags mi je još objasnio da je dr Kard istraživač u Nacionalnom institutu za mentalno zdravlje i da još uvek istražuje posttraumatske stresne poremećaje učesnika Vijetnamskog rata.

-Vi ćete svakako razumeti, gospodine O Konor, da se ja ne mogu setiti svakog od nekoliko hiljada pacijenata sa posttraumatskim stresnim poremećajima koji su bili praćeni za potrebe tog istraživanja, strogo, ali ne i odbojno, je odgovorila dr Kard, kad sam sledećeg dana u njenom Institutu izneo razloge moje posete. 

 -Svakako, ali bih vas molio da učinite napor i pregledate prateću dokumentaciju, moguće da je ostao bilo kakav podatak o dr Fosteru. Vidite gospođo Kard, vi ste naučnik, Foster je nučnik, ja sam samo pisac, ali nekako smatram da moramo pomagati jedni drugima. Uostalom, ko još radi u Njujorku ovog vrelog augusta, sem naučnika i pisaca i ponekog policajca kažnjenog prekorednom, bio sam uporan, a nadam se i duhovit. U svakom slučaju jedno od to dvoje je dalo rezultate, jer dr Dženifer Kard je obećala da će videti šta može učiniti.  Za dva dana ponovo sam sedeo u pretrpanom kabinetu nasuprot omanjeg radnog stola za kojim se, iza gomile fascikli i neuredno složenih knjiga, krila Dženifer Kard. Strpljivo sam čekao da dovrši započeti telefonski razgovr i da uoči moje prisustvo. Konačno mi se obratila:

-Na žalost gospodine O Konor, moram vas razočarati, nemam mnogo podataka o vašem rođaku Fosteru, jer nije ušao u grupu pacijenata koje smo pratili našim longitudinalnim istraživanjem, ekla je na početku, a zatim otvorila žutu fasciklu sa vrha gomile i nastavila: 

-Harvi Foster je u martu1968.godine primljen u Centralnu sanitetsku bazu u Sajgonu sa prostrelnom ranom levog ramena. Njegova rana nije bila kritična, ali njegovo psihičko stanje jeste. Ispoljavao je tipične simptome posttraumatskog stresenog poremećaja: emotivnu otupelost, nepoverljiv stav prema okruženju, težnju ka socijalnoj izolaciji uz potpuni prekid komunikacije sa medicinskim i drugim službenim osobljem. Napori bolničkog psihijatra, pa i moji, da uspostavimo bilo kakav kontakt sa tim pacijentom, nisu uspeli. Foster je razgovarao jedino sa teškim ranjenikom smeštenim do njegovog kreveta i to retko, jer je ovaj retko dolazio svesti. Foster je evakuisan iz Sajgona u  vojnu bolnicu «Volter Rid», a ja sam ga registrivala kao pacijenta za lečenje i kao ispitanika za istraživanje posttraumatskih simptoma kod boraca Vijetnamskog rata. Kad sam se  sredinom aprila vratila u SAD, mogla sam samo da konstatujem da Foster više nije u bolnici. Nije postojala ni otpusna lista, a u administraciji bolnice mi je rečeno da je pacijent Harvi Foster lečenje napustio svojevoljno i da se njegov slučaj tretira kao dezerterstvo. To je sve što imam zabeleženo o vašem   rođaku,  završila je dr Kard i odložila svoju fasciklu.

-Gospođo Kard da li imate bilo koji podatak o tom ranjeniku sa kojim je Harvi jedino razgovarao? Brzo sam upitao plašeći se da moja sagovornica ne proglasi razgovor završenim. Ponovo je uzela istu fasciklu i nekoliko trenutaka listala svoje stare zabeleške.

-Reč je o ranjeniku koji je imao šest prostrelnih rana od kojih su najteže bile dve u predelu abdomena, zbog kojih je i izdahnuo. Međutim, kad bi bio pri svesti bio je smiren, bez vidljivih psihičkih trauma, jedino što je često ponavljao da ga je stigla božja kazna, jer je napustio svoje roditelje, zajednicu amiša i svoju veru. Zvao se Tom Špengler, a pored njegovog imena zapisala sam samo da je iz Srebrne Doline, Pensilvanija.  Zahvalio sam se dr Kard i izašao iz njene kancelarije sa skrivenom nadom da sam sve bliže cilju. U biblioteci Kolumbija univerziteta pregledao sam desetak časopisa i knjiga o amišima i pri tom zabeležio sve lokacije amiša u Pensilvaniji.            

Kada sam se narednog jutra, sa autoputa 80, koji od Njujorka vodi za Ohajo, odvojio za okrug Lančester  i sreo čudno četvrtasto vozilo, znao sam da ulazim u bajkoviti svet amiša. Kočijaš i njegov saputnik bili su odeveni u crna odela, imali su duge brade, ali ne i brkove, a na glavi crne šešire. –Amiši, nema sumnje- zaključio sam. Nakon desetak minuta u susret mi je dolazila slična zaprega, ali samo sa jednim amišem. Zaustavio sam kola i upitao amiša kako da stignem do Srebrne Doline. Ljubazno mi je objasnio da u okrugu Snajder postoji zajednica amiša koja živi u dolini pod tim imenom. Nakon sat vremena vožnje stigao sam u okrug Snajder, a uskoro i do putokaza Srebrna Dolina. Vozio sam se još neko vreme u pravcu putokaza i ugledao prvu belu kuću i  ženu u ograđenom dvorištu. Hranila je čopor kokoški bacajući među njih kukuruz iz omanje zemljane zdelice. Bila je odevena od ušiju do članaka u grubu platnenu haljinu, a na glavi je imala čudnu kapicu. Potsećala me je na slike starih holandskih majstora. –Na Vermera iz Delfta, pre svih- rekla bi moja Džejn. Sačekao sam da završi posao i ne ulazeći u dvorište, preko ograde upitao kako da dođem do Špenglerove farme. Na jedva razumljivom engleskom mi je objasnila kojim putem da idem, uz napomenu da ću morati peške, jer taj put nije za gradska kola. Sledio sam njena uputstva i uskoro stigao.

Špenglerova farma  je bila poslednja, od ukupno šest ili sedam, koliko ih je bilo u Srebrnoj Dolini. Na klupici ispred kapije je sedela plavikosa devojčica i na meni nepoznatom i čudnom jeziku dovikivala nešto dvojici mlađih dečaka. Pretpostavljam prekore, jer su dečaci uz smeh zadirkivali krupnog gusana, a ovaj je iritiran i izazvan povremeno napuštao svoje jato i sikćući jurio za dečacima. -Pastorala i idila istovremeno- pomislio sam. Pretstavio sam se devojčici i rekao da tražim gospodina Špenglera.    

-Fater ist..., počela je, a zatim uz osmeh prešla na engleski i nastavila, -otac je u polju, ali očekujemo ga uskoro. Želite li da ga sačekate?- upitala je ljubazno. Ni traga bilo kakvoj nepoverljivosti prema strancu. Odgovorio sam da bi ga rado sačekao, ukoliko ne smetam, i upitao kojim to jezikom razgovara s dečacima. 

-Mi govorim našim jezikom, kojeg zovemo «tojč», a engleski učimo u školi i koristimo ga samo kad govorimo sa Englezima. Ponekad se zbunimo, kao ja malo pre. Moja mala braća znaju samo naš jezik, jer još uvek ne idu u školu.  Iz dvorišta je izašla visoka i krupna žena opasana keceljom sa širokim tregerima i sa malom kapicom, koja je jedva pokrivala bujnu u punđu savijenu plavu kosu. Upitno je gledala u mene i devojčicu, sve dok joj devojčica na njihovom «tojču» ili «dojču» nije dala objašnjenje. Žena se osmehnula i pozvala me da uđem u dvorište. U prostranom dvorištu, nasuprot velike u belo obojene kuće, dominirala je stara razgranata lipa. U pozadini su se videle štale i ambari, zatim stogovi sena i na kraju velika bašta i voćnjak. Seli smo na drvene klupe postavljene oko okruglog stola istesanog od  grubog drveta i uskoro sam bio poslužen ukusnim sokom od višnje. Dečaci su me ljubopitljivo gledali, a kad sam ih ponudio žvakaćim gumama sa gađenjem su odbili.

 -Nemojte im zameriti, gospodine, ali mi se hranimo samo sa onim što sami proizvedemo, a tako učimo i svoju decu, rekla je žena, koja je očito i dečacima i devojčici bila majka. Razgovor smo nastavili o njihovoj farmi i običajima amiša. Objašnjeno mi je da su  njihovo preci, prvi amiši, zbog svoje anabaptističke vere bili prinuđeni da napuste prvo Nemačku, a onda i Evropu. Sredinom sedamnaestog veka došli su u Ameriku i od tada do danas žive izdvojeno u malim zajednicama. Od države ništa ne traže, ali joj ništa i ne daju. Struju, televizore, novine, telefon i druge tehnološke tekovine niti imaju niti koriste, a decu obrazuju u svojim školama, «cimeršul» kako je rekla, i to samo do četrnaeste godine.

Dok smo tako razgovarali veliki crni pas je  zalajao, deca su povikala «papa, papahen...» i potrčala da otvore kapiju. Kroz dvorište su prošli konji vukući kola visoko natovarena senom, a na vrhu tog tovara sedeli su dvojica amiša,  jednako odeveni u grube platnene košulje bez dugmadi i sa slamnatim šeširima na glavama. Stariji amiš je imao i bradu. Kola su prošla dvorištem i dok je stariji istovarao seno, vižljasti dečko je isprezao konje. Kad je posao bio završen, stariji amiš se uputio ka meni. Pružio je ruku gledajući me upitno, a ja sam se prvi predstavio: 

-Piter O Konor, pisac iz Njujorka. 

-Tomas Špengler, rab Božji. Kojim dobrom ste se uputili čak ovamo?

-Zbog knige. Pišem knjigu. 

 -A knjiga je o životu i običajima amiša, upitao je. 

Nisam se dvoumio ni jedan trenutak pre nego što sam odgovorio. Jer, bio sam sasvim siguran: ispred mene glavom i bradom stoji amiš Tomas Špengler, koji se nekad zvao Harvi Foster.

Atačmenti



Komentari (11)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

opetnaistommestu opetnaistommestu 07:59 25.11.2013

Iiidemooo!

Da je ovo televizijska serija sad bi išao blok najskupljih reklama a mi bismo trčali u wc ili u kuhinju po još jedno pivo!
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 14:14 25.11.2013

Re: Iiidemooo!

A još da ima naslov "Ravna gora", pala bi tu i vruća rakija i gibanica.
Atomski mrav Atomski mrav 15:21 25.11.2013

Re: Iiidemooo!

Bolje da su ekranizovali tvoj roman.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 15:57 25.11.2013

Re: Iiidemooo!

hajkula1 hajkula1 20:53 25.11.2013

Kažem ja


Nisam se dvoumio ni jedan trenutak pre nego što sam odgovorio. Jer, bio sam sasvim siguran: ispred mene glavom i bradom stoji amiš Tomas Špengler, koji se nekad zvao Harvi Foster.





Koji obrt.








Za seriju. Definitivno.


P.S.
Nadam se da neću dugo da čekam nastavak.


(Mani se Ravne gore. To tek treba da vidimo.)
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 22:29 25.11.2013

Re: Kažem ja

hajkula1
Koji obrt.

Biće tu još obrta, skoro kao kod Kafke.
deset_slukom deset_slukom 01:03 26.11.2013

Re: Kažem ja

Vojislav Stojković

Biće tu još obrta


Vrlo si neracionalan. Sve ćeš fazone da strpaš u jednu knjigu, umesto da ih rasporediš u jedno tri komada.

Kako ove današnje filmadžije - imaju priču koja se da prepričati u tri rečenice, popune praznine nekom "akcijom", animacijom, efektima, i to je to.
hajkula1 hajkula1 02:01 26.11.2013

Re: Kažem ja


Ne može dupla preporuka ali dupli post može
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 09:12 26.11.2013

Re: Kažem ja

deset_slukom
Vrlo si neracionalan. Sve ćeš fazone da strpaš u jednu knjigu, umesto da ih rasporediš u jedno tri komada.


Ponese me kreativni zanos, pa ne umem da stanem. Slično kao kad otvorim flašu dobrog vina.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 09:15 26.11.2013

Re: Kažem ja

hajkula1
Nemoj samo da pominješ Kafku, akobogaznaš. Jedina lektira koju nisam pročitala kako treba.


Kafka se pominje samo jednom, onako uzgred, i to u sledećem nastavku. Nadam se da ćeš toliko moći da podneseš.
hajkula1 hajkula1 09:21 26.11.2013

Re: Kažem ja

Vojislav Stojković
hajkula1
Nemoj samo da pominješ Kafku, akobogaznaš. Jedina lektira koju nisam pročitala kako treba.


Kafka se pominje samo jednom, onako uzgred, i to u sledećem nastavku. Nadam se da ćeš toliko moći da podneseš.



Jednom ko nijednom.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana