Autor: Rodoljub Šabić
Od nedavno se na beogradskim ulicama mogu videti bilbordi kojima se traži uvođenje video nadzora u svim školama. "Potpisani" su od strane "Beogradske inicijative" a izgledaju ovako:
Može li u vezi sa "porukom" biti nekih problema?
Prilično sam siguran da ogromna većina ljudi, bar svi normalni, ne mogu imati nikakav problem s tim da podrže zahtev čiji je cilj da deca - "uče vredno i rastu bezbedno".
Аli istovremeno, ipak, pretpostavljam i da nije mali broj onih koji bi mogli imati određene rezerve prema tome da je pravi, a pogotovo da je jedini način da se deci to obezbedi - "video nadzor u svim školama".
Međutim, razlog za ovaj post nije ideja da se raspravlja o vrednosti, opravdanosti i mogućim dometima video nadzora, već nešto sasvim drugo. Možda sam subjektivan, ali "zahtev" za uvođenje video nadzora u sve škole me neizibežno podsetio na činjenicu da ima više od dve godine kako je Poverenik za (informacije od javnog značaja i) zaštitu podataka o ličnosti pripremio tekst Predloga za dopunu Zakona o zaštiti podataka o ličnosti upravo u oblasti video nadzora i kao formalnu inicijativu dostavio ga Vladi Srbije. I na to da su efekti inicijative bili manje-više isti kao da je npr. bačena u bunar. Nažalost.
Jer, Ustav Srbije u članu 42. pored ostalog predviđa da se "prikupljanje, držanje, obrada i korišćenje podataka o ličnosti uređuje zakonom". Nedopuštena je dakle, obrada podataka koja nije uređena zakonom.
Video nadzor je poseban oblik obrade podataka o ličnosti. Nemamo nikakav zakon o video nadzoru. Opšti, načelni principi utvrđeni Zakonom o zaštiti podataka o ličnosti nemaju, kad je u pitanju video nadzor (i ne samo on), svoju preciznu razradu. Posledica je da nemamo odgovore na neka elementarna, nezaobilazna pitanja. Ko i kako odlučuje o uvođenju video nadzora? Šta se konkretno nadzire, a šta se ne sme nadzirati? Ko i pod kojim uslovima ima pravo pristupa bazama podataka o ličnosti koje se video nadzorom formiraju? Koliko i kako se te baze podataka čuvaju od pristupa neovlašćenih lica? Ili, da ne nabrajam dalje, koje su moguće konsekvence činjenice da bilo ko u bilo kom trenutku može da se pozove na nezakonitost ovakve obrade podataka?
Da li potreba preduzimanja mera zaštite imovine i lica, uključujući i video nadzor isključuje ili upravo obrnuto naglašava značaj potrebe da te mere budu zakonite i ustavne?
Ozbiljni društveni projekti ne bi se smeli sprovoditi bez pune svesti o neophodnosti postojanja pravila i o mogućim posledicama. Jer, bez toga ne mogu dati efekte, bar ne efekte koji se proklamuju.