Literatura

Summa cum laude (14)

Vojislav Stojković RSS / 03.11.2013. u 13:32

Odmah po povratku u Njujork poređao sam sve činjenicie koje sam znao o Fosteru. Nije ih bilo mnogo. Dr Harvi Foster, mladi i perspektivni naučnik, istraživač na Masačusets tehnološkom institutu, iznenada odlaže zajednički odmor sa svojom prelepom devojkom Rut Gerhart i prijateljima radi učešća u radu ekspertskog tima i odlazi u Vašington D.C. Sa Nilom Džonsonom, zamenikom federalnog tužioca, pukovnikom Kuperom, pilotom veteranom korejskog rata,  dr Dejvidom Rosom, psihijatrom i sudskim veštakom, dr Teodorom Litovicom, profesorom teologije i psihologije i Džejmsom Toflerom, šerifom okruga MekHenri, iz Vašingtona odlazi u psihijatrijsku bolnicu St.Paul, a zatim u Vestroud, okrug MekHenri, Severna Dakota. Vraća se u Boston daje otkaz u MIT-u i napušta svoj stan. Neutvrđeno vreme boravi u Beogradu, verovatno zbog istraživanja Tesline naučne zaostavštine, što se može posredno zaključiti iz razglednice upućene Rut. Fosterov nestanak 1963.godine zagonetan je samo za njegove studente, saradnike i prijatelje sa MIT-a i naravno za njegovu devojku Rut Gerhart. Međutim, pet godina kasnije za njim tragaju i agenti FBI. Šta se događalo sa Fosterom u tih pet godina, gde je bio, šta je radio i gde je sada, pitanja su na koje moram naći odgovore. Traganje za uzrocima misterioznog masakra u Vestroudu postepeno se pretvorilo u traganje za Fosterom. Boston, Vašington D.C, Sent Paul, Vestroud, ponovo Boston i Beograd jesu sigurne tačke na putanji kojom se kretala naučnička zvezda dr Harvija Fostera. Prema raspoloživim podacima do Fostera su vodila dva moguća puta. Prvi je vodio preko FBI, jer je očto da su tamo znali gde je Foster bio u periodu od 1963. do 1968.godine. Drugi put je bio pokojni Tesla i njegovo naučno nasleđe. Veća verovatnoća da ću nešto saznati o Fosteru je bio pokojni Tesla, nego vrlo živi FBI. Zato sam se opredelio da idem tim putem.     

                   

              Nikola Tesla je bio Srbin, a ko bi o tako velikom Srbinu više znao od drugog Srbina. Taj drugi i jedini Srbin kojeg ja poznajem bio je Majk Stanković. Majka sam znao sa studija. Naše poznanstvo smo obnovili u nekoliko kasnijih susreta i evocirali zajedničke uspomene iz mladosti, a našu ulogu u njima, uz pomoć većih količina viskija, zanačajno uvećeavali. Majk je predavao istoriju evropske književnosti na Univerzitetu Viskonsin i nije ga iznenadilo moje interesovanje za Teslu. –Veliki Nikola je ponovo u modi- rekao je. Dogovorili smo se da sa njim pođem na manifestaciju «Tesla Culltural Days 1980», koja se pod pokroviteljstvom Teslinog memorijalnog društva SAD I Kanade održava 11. i 12. jula na Nijagarinim vodopadima.

             Veče i veći deo noći u petak 11. jula smo posvetili našim uspomenama iz studentskih dana, a ostatak vikenda Nikoli Tesli. Poneo sam fotografiju koju mi je dala Rut. Na njoj su diplomci MIT iz 1960.godine Rut Gerhart i Harvi Foster, nasmejani, pametni i lepi  kao mladi bogovi. Držala me luda nada da ću na tom skupu posvećenom velikom Tesli sresti i njegovog velikog poštovaoca Harvija Fostera. Harvija nisam sreo, ali smo zato Majkl i ja sreli Šarlotu Mužar.

             Na koktelu upriličenom posle prikazivanja jugoslovenskog filma «Tajne Nikole Tesle» Majkl je prišao omanjoj grupi i pozdravio se sa gospodinom koga je očito dobro poznavao. Posle međusobnog formalnog predstavljanja, obratio se jedinoj dami u tom društvu:

              -Da li je moguče da imama tu čast i sreću da upoznam osobu koja je, prema mojim saznanjima, jedna od poslednjh osoba koja je  videla živog Nikolu Teslu? Vi ste zaista Šarlota Mužar, saradnica pokojnog ministra Save Kosanovića? pitao je iskreno ganut.                                             

              -Da ja sam ta Šarlota, samo onda mnogo, mnogo mlađa i verujem bar malo lepša, uz smeh je odgovorila šarmantna dama, aludirajući na svoje godine i potpuno sedu kosu, koju mimo običaja nije farbala.

              -G-đo Mužar, morate razumeti uzbuđenje jednog istorićara, jer vi ste dragoceni izvor istorijskih činjenica vezanih za poslednje dane našeg genija, kao i za nejasnu sudbinu njegove naučne zaostavštine. Neizmerno bih vam bio zahvalan ukoliko bi odvojili malo vremena i oživeli vaša sećanja,  ushićeno je nastavio Majkl.

              Seli smo za jedan stol u uglu, Majkl je goreo od nestrpljenja da čuje priču g-đe Mužar, a i ja sam otvorio i oči i uši, ali i neprimetno uključio moj mali reporterski kasetofon u unutrašnjem džepu sakoa. U atmosferi punoj iščekivanja, Šarlota je započela svoju priču.

              -Gospodina Kosanovića, državnog ministra Vlade Kraljevine Jugoslavije, sam upoznala na kongresu slavista u Masonik Templu. Na tom Kongresu je g-din Fransis Bidl, federalni tužilac SAD i gost predavač, obavestio prisutne o napadu Japana na Perl Harbur. Kasnije sam, radeći za g. Kosanovića, saznala za njegovu blisku rodbinsku vezu sa Teslom. Moji roditelji su poreklom  iz kraja iz kog potiče i Tesla, tako da sam, iako rođena u Americi, od najranijeg detinjstva  slušala o veličini i geniju Nikole Tesle.

             Krajem jeseni i početkom zime te 1942.godine, dok je g. Kosanović bio na oporavku posle lakše hiruške intervencije, stigao je telefonsi poziv od g. Tesle i tom prilikom mi je saopštio da mu je hitno potreban novac. –Pedeset dolara će biti dovoljno- rekao je, a glas mu je zvučao iscrpljeno i jedva sam ga razumela. Narednog dana, sa recepcije hotela «Njujorker», pozvala sam njegov apartman i tek nakon niza uzastopnih poziva začuo se drhtavi glas g.Tesle koji me je, nakon mog predstavljanja, zamolio da se popnem u njegov apartman na poslednjem 33. spratu hotela. Sedeo je na krevetu u prugastoj pidžami ispijenog lica i slomljeno poguren. Jedino                                           

su mu oči oči bile bistre i prodorne, kao i na fotografijama koje sam ranije viđala. Pokretom ruke mi je pokazao da stavim kovertu sa novcem na stol, a na moje pitanje da li mogu još nešto da učinim za njega, kratko je odgovorio: -Ništa više, hvala lepo, gospođice.-

              Rano ujutro 8. januara pozvao me je g. Kosanović, saopštio vest o Teslinoj smrti i zahtevao da odmah dođem u hotel «Njujorker». Od g. Kosanovića sam čula da su pre njega u Teslinom apartmanu već bili razni «vladini službenici», kako se izrazio. Bravar, koji se odnekud pojavio, promenio je šifru velikog sefa iz Tesline sobe i ona je predata meni na čuvanje. G. Kosanović i ja smo ovlaš pregledali sadržinu sefa bez popisivanja dokumentacije. Službenici iz odeljenja za imovinu stranaca, iako je g. Tesla odavno imao američko državljanstvo, popisali su sef i sadržinu druge sobe apartmana u kojoj su bile torbe, koferi i kutije sa dokumentima i nacrtima. Sve je premešteno u skladište u Menhetnu u Sedmoj aveniji u kome je Tesla od ranije čuvao deo svojih stvari. Do konačne odluke suda o celokupnoj Teslinoj zaostavštini, g. Kosanović je samo jednom bio u skladištu. Skladišni radnici su mu rekli da su agenati FBI noćima dolazila i fotografisala Teslinu dokumentaciju. Kada je g. Kosanović naimenovan za ambasadora Nove Jugoslavije u SAD, telefonom je razgovarao sa direktorom FBI g. Edgarom Huverom i tražio objašnjenje za fotografisanje Tesline dokumentacije. Ja sam, u ime ambasadora, pozvala g. Huvera i bila prisutna tokom razgovora. Huver je sve negirao.-

              Šarlota je završila sa svojim sećanjima, a razgovor je dalje vođen oko razloga za intervenciju FBI. Svi su se složili da je, u tim ratnim godinama, bio razumljiv strah da saznanja o Teslinim zrakama smrti ne padnu u ruke neprijatelja SAD.                                             

Jedino ja nisam učetvovao u razgovoru, samo sam pažlivo slušao.  G-đa Šarlota je to primetila, obratila se meni i promenila temu razgovora.

             -Gospodine, ako sam dobro razumela, vi ste pisac. O čemu pišete?

             -Moj prijatelj piše o velikim enigmama našeg vremena- odgovorio je Majk umesto mene.

              -Pretpostavljam g-đo Mužar da vas mnogi novinari, istoričari i pisci  saleću, pa nisam hteo da vas zamaram mojim pitanjima, uključio sam se i ja u razgovor.

              -Ne bih rekla. Živim povučeno i vrlo mirno u Mičigenu, odgovorila mi je Šarlota.

             -Zar vas baš niko nikad nije pitao u vezi Tesline lične i naučne zaostavštine, a bilo je toliko govora o tajnom oružju i  zrakama smrti?  

              -Gotovo identično pitanje postavili su mi agenti FBI, pre desetak godina i tom prilikom ih je posebno interesovao jedan čovek. Čak su mi i njegovu fotografiju pokazali, odgovorila je Šarlota.

Izvadio sam fotografiju dr Harvija Fostera i upitao:

              -Da li su vas pitali za ovog čoveka?

Pažljivo je pogledala fotografiju i na iznenađenje mog prijatelja Majkla i ostalih prisutnih, odgovorila:

              -Da, to je gospodin za koga su se raspitivali.

              -A šta ste im odgovorili g-đo Mužar?

              -Istinu, da čoveka sa fotografije nikad nisam videla. A ko je on?

              -Vrlo talentovani fizičar i veliki poštovalac dela Nikole Tesle. Pokušavam da rešim enigmu njegovog nestanka,  odgovorio sam.

             -Tesla je najveća enigma XX veka, a izgleda i oni koji slede njegove ideje, zamišljeno je konstatovao kongresmen Blatnik, jedan od dvojice pratilaca gospođe Mužar. Svi su se složili.

              Iste večeri Majk Stanković i ja smo sedeli u bašti restorana sa pogledom na Nijagarine vodopada i nastavili razgovor o Tesli, Fosteru i njegovom nestanku, o velikom enigmama i misterijama, mistici, mitovima, kabali, okultizmu i ezoteriji. Majk je zastupao tezu da Amerika, sem veštica iz Salema, nema velikih legendi, mitova, pa ni mitskih junaka, te da je zbog toga njena književnost i kultura takva kava je - siromašna i sakata.

               -U američkoj literaturi samo je Edgar Alan Po pisao bajkovito, a i on je mistiku crpio iz svog alkoholičarskog ludila, a ne iz američkih predanja. Kad su u Holivudu hteli snimiti dobar horor film, iz Poljske su pozvali Romana Polanskog. Tako su nastali «Bal vampira» i «Rozmarina beba», jedini filmovi vredni pažnje u tom žanru od tolike američke hiperprodukcije. Amerikanci su odbacili ili zaboravili mitologiju zemalja iz kojih potiču, a zatim su od jednog miša napravili svoj novi mit, kojeg je doduše Volt Dizni lepo nacrtao, ali kako da miš bude mit jednom tako velikom narodu? Ili patak?- sipao je Majk argumente pred mene, a viski samo u svoju čašu.

                 -A Indijanci i njihovi vračevi, a vudu magija?

                 -Ne spominji mi Indijance. Njih ste uglavnom pobili, a ono malo što je preostalo saterali u rezervate, i njih i njhove vračeve i njihovog boga Velikog Manitua. Uzeli ste samo njihova lovišta i teritoriju, a ne predanja i mitove. Nemoj slučajno da mi pominješ crnce. Njih ste kao zveri lovili po Africi i okovane dovodili da vam robuju i to zato što od Indijanaca niste mogli napraviti robove. Bili su isuviše samosvojni i ponosni da bi vas služili, pa su se rađe odlučili za svoja Večna Lovišta. Bili su u pravu i ja im na tome čestitam, jer bolje je ponosno umreti, nego vama Amerikancima robovati- žestio se Majk, sve više i više, dok je u boci viskija bilo sve manje i manje.

                  -Majk, ali i ti si Amerikanac -  ovde si rođen, imaš američko  državljanstvo i pasoš, pokušao sam ponovo.

                  -To je tačno, ali moja porodica je sa sobom donela svoje junake i svoje svece iz Srbije, a za njima su odmah došle i naše veštice i naši vampiri. Prvi su tu da im se molimo, a drugi da ih se plašimo. Prvi nas štite od drugih. Zato sam ja više Srbin, nego  Amerikanac. Naši mitski junaci megdan dele sa aždahama i zmajevima kojima iz očiju modar plamen bije, a iz nozdrva ljuta vatra seva. Mi Srbi našoj deci kažemo: «Takvi budite kad odrastete, odvažni i hrabri». A šta vi Amerikanci kažete svojoj deci: «Budite kao onaj miš i jurite mačke». Izem ti takav narod.

                 -A koliko si ih ti Majk pobio? pitao sam ozbiljno.

                 -Koga koliko sam pobio?

                 -Mislim aždaha i zmajeva, koliko si ti lično pobio?

                 -Pobio bi ja njih sve, ali vi ih nemate, a mačke da jurim neću. Obojica smo se grohotom smejali, sve dok kelner nije poslužio večeru. Večera je prekinula našu raspravu, ali samo privremeno.

                  -Znaš li ti zašto ja predajem evropsku, a ne američku književnost? Pitanje je bilo čisto retoričko i Majk je odmah sam i odgovorio, istovremeno sipajući vino, ovoga puta i u moju i u svoju čašu.

                  -Zato što iz američke književnosti i nema šta da se predaje na ozbiljnom fakultetu.

                  -A Fokner, Vulf, Belou, Miler, Ficdžerald, Dos Pasos, Melvil, Hemigvej? Pokušao sam da branim čast američke književnosti.

              -Svi koje si pobrojao, zajedno sa onima koje si zaboravio, mogu da stanu u jedan semestar, a fakultet traje četiri godine. A i kava su im dela? Melvil juri kita, onaj Hemigvejev starac Santjago  peca li peca, a kad konačno nešto upeca, to mu pobegne. Kako da o takvim delima govori jedan profesor, koji drži do sebe i svojih studenata? To je literatura za kurs ribolovaca i to početnika, a ne za ozbiljan fakultet. A znaš li zašto Amerika nema velike pisce? Nisam znao, ali nisam ni stigao da odgovorim da ne znam, jer je Majk odmah nastavio.

              -Zato što ste za jedino božanstvo proglasili dolar i čitav život samo skupljate ikone tog božanstva. Materijalno se bogatite, a duhovno siromašite. Takvima onda ne trebaju pisci, već računovođe i advokati. A i o čemu bi pisali? Drugačije je u Evropi, naročito kod nas Srba i naše braće Rusa. Svaki Rus ili Srbin, u svojoj svesti, a naročito podsvesti, nosi tajnovite naslage predanja iz nacionalne istorije, porodične i lične prošlosti. Dovoljno je da i prosečan pisac samo malo zagrebe po tim naslagama i lako napiše «Zločin i kaznu» ili «Anu Karenjinu»- poentirao je Majk i uživao u svojim argumentima i vinu.

              -Ako je to tako Majk, hajde da zagrebemo po tvojoj, ili još bolje, po prošlosti tvoje porodice. Ja sam pisac: ispričaj mi neku tajnu, pa da dobijem Pulicera.

              -Jebo vas Pulicer. Na njega neću da trošim reči, ako si spreman za Nobela, onda može. Odgovorio je u svom stilu Majk Stanković, a ja sam mislio da će i ovo biti isto kao sa aždahama i zmajevima.

               Nije bilo isto. Majk mi je ispričao čudnu priču o svojoj prabaki Emiliji koja se u njihovoj porodici, kao porodično predanje, prenosila s kolena na koleno. On je pričao i tom pričom potvrdio deo svojih večerašnjih argumenata. Ja sam ga slušao širom otvorenih očiju i bilo mi je žao što nisam Tolstoj ili Dostojevski, jer da jesam američka literatura bi, prema Majkovim kriterijumuma, dobila svoje prvo veliko delo.

 

 

Atačmenti



Komentari (10)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

mirelarado mirelarado 18:45 03.11.2013

Ко се боји Тесле још, Тесле још? ;)

Да се нису читаоци уплашили и одустали од нагађања када је јунак романа изнебуха бануо на овдашњи терен?
Кад су видели да се спомиње Тесла, муњевито дали препоруку и мудро ћуте.
deset_slukom deset_slukom 20:43 03.11.2013

Re: Ко се боји Тесле још, Тесле још? ;)

mirelarado
Да се нису читаоци уплашили и одустали од нагађања када је јунак романа изнебуха бануо на овдашњи терен?
Кад су видели да се спомиње Тесла, муњевито дали препоруку и мудро ћуте.

Taj sam!

Vidim, doš'o Deus ex machina.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 21:44 03.11.2013

Re: Ко се боји Тесле још, Тесле још? ;)

Znači, čim je Tesla tu svašta može da se dogodi.

Drugim rečima, umnožavaju se mogućnosti za razrešenje enigme.

PS: A tebi, mirelarado, hvala što ovde prisutnim čitaocima ne šapućeš odgovore.
mirelarado mirelarado 22:25 03.11.2013

Re: Ко се боји Тесле још, Тесле још? ;)

PS: A tebi, mirelarado, hvala što ovde prisutnim čitaocima ne šapućeš odgovore.


Таман посла! Нисам квариигра.
deset_slukom deset_slukom 10:24 04.11.2013

Re: Ко се боји Тесле још, Тесле још? ;)

Vojislav Stojković

Drugim rečima, umnožavaju se mogućnosti za razrešenje enigme.


Recimo, ovi se dokopali zraka smrti, bez uputstva za upotrebu, ili ih je (zrake) neko pustio sa zemljine kontra-strane, pa ih strefilo. Možda mala doza ne ubija, nego se samo malo pošandrca.

Ne banalizujem, sviđa mi se knjiga, samo, sa Teslom u igri, zvuči manje američki.

Vojislav Stojković Vojislav Stojković 13:45 04.11.2013

Re: Ко се боји Тесле још, Тесле још? ;)

Možda je još uvek rano za zaključke.
deset_slukom deset_slukom 14:42 04.11.2013

Re: Ко се боји Тесле још, Тесле још? ;)

Vojislav Stojković
Možda je još uvek rano za zaključke.


Tokom čitanja ovakvih knjiga, neizbežna je usputna, gotovo nesvesna, analiza i pretpostavka mogućih rešenja. Barem kod mene.

Naravno, obično se ključna informacija sazna na kraju, pa sve teorije padnu u vodu.

EDIT: Eh, da. Koliko sam shvatio, ovo ide na preskok. Mi ne znamo da li je rano za zaključke?
loader loader 01:29 04.11.2013

Edual muc ammus









Vojislav Stojković Vojislav Stojković 01:48 04.11.2013

Re: Edual muc ammus

Pazi, kad sam hteo da tražim pomoć od Google Translate.
loader loader 02:13 05.11.2013

Re: Edual muc ammus

Ništa pomoglo ne bi ...

jer translate ne poznaje miris ove naše kafe ...


Šalu nastranu...
Elem... samo vračare sa ovdašnjih prostora znaju da čitaju ove napise od kraja prema početku... Čitaju uz srkut kafe, naravno ..

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana