Autor: Rodoljub Šabić
„Za potrebe Osnovnog javnog tužilaštva u V...ukazala se potreba za proverom određenih podataka te je potrebno da nam dostavite listing poziva za dane ... za mobilni telefon br. ... vlasništva S.I. iz ..."
Pomalo preterivanja sa potrebom, ali - „kratko i jasno".
A zapravo - nedopustivo!
Na početku posta citirani tekst je sadržina jednog od dopisa s kakvima se, nakon stupanja na snagu novog ZKP suočavaju naši provajderi fiksne i mobilne telefonije. Meni ga je (tačnije Povereniku za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti) dostavio jedan od provajdera, tražeći zaštitu prava svojih klijenata i svojih, uz napomenu da je suočen sa više sličnih, kao i sa upozorenjem, da ne kažem pretnjom, da će biti kažnjen ako ne postupi po zahtevu.
Оvaj i ovakvi zahtevi zasnivaju na članu 282. ZKP-a koji, pored ostalog, predviđa da tužilaštvo može "podneti zahtev državnim i drugim organima i pravnim licima da mu pruže potrebna obaveštenja."
Ništa u vezi sa tim „obaveštenjima" nije odnosno ne bi trebalo da je sporno. Isto kao što ne bi trebalo da bude sporno da se norma na koja se tužilaštva pozivaju ne odnosi na podatke koji su predmet posebnih ustavnih garancija ljudskih prava i koje bilo kome, pa razume se i tužilaštvu, mogu biti dostupni samo pod uslovima i na način utvrđen Ustavom,
Jel tužilaštva ne znaju da Ustav Srbije (čl. 41) jemči nepovredivost tajnosti pisama i drugih sredstava komuniciranja i da odstupanja od toga dozvoljava samo na osnovu odluke suda? Ne znaju da se ustavna garancija iz čl. 41 odnosi i na tzv. zadržane podatke, kao na integralni deo komunikacije? (Stav koji je Poverenik zajedno sa Zaštitnikom građana godinama zastupao i koji je odavno afirmisan u praksi Evropskog suda za ljudska prava nedavno je potvrđen i u praksi našeg Ustavnog suda odlukom koju je u postupku pokrenutom po predlogu Poverenika i Zaštitnika građana oglasio neustavnim odgovarajuće odredbe Zakona o VBA i VOA).
U krajnjoj liniji je svejedno da li ne znaju ili „ne znaju". U svakom slučaju pristup podacima koje traže, po izričitoj odredbi Ustava, dozvoljen je samo na osnovu odluke suda. Zahtevi tužilaštva usmereni na pribavljanje ovakvih podataka bez odluke suda, pritom još propraćeni stavljanjem u izgled novčanih kazni predstavljaju prekoračenje ovlašćenja i istovremeno kršenje navedenih ustavnih garancija.
Još nešto u vezi sa ovim zahtevima je „zanimljivo". Svi koje sam video dostavljeni su operatorima bez ikakve oznake poverljivosti, „otvorenom poštom".
Jel tužilaštva ne znaju da je relevantnim odredbama Zakona o elektronskim komunikacijama predviđeno da se sa tzv. zadržanim podacima postupa u skladu sa Zakonom o tajnosti podataka?
I opet, svejedno je da li ne znaju ili „ne znaju". U svakom slučaju na ovaj način informaciju o tome da je neko lice „predmet" veoma delikatne obrade podataka čine dostupnom nedefinisanom širem krugu lica i tako neopravdano a značajno uvećavaju rizik, s jedne strane moguće povrede ugleda ili drugih prava građana koji su predmet „mera", a s druge strane obesmišljavanja samih mera.
Ustav u članu 156. kaže za tužilaštvo da je ono ne samo organ koji „goni učinioca krivičnih i drugih kažnjivih dela" nego i organ koji „preduzima mere za zaštitu ustavnosti i zakonitosti".
Zahtevi o kojima u postu govorim nemaju veze sa ustavnošću i zakonitošću. A pokušaj da se „pravdaju" potrebom gonjenja učinioca krivičnih dela unapred je osuđen na neuspeh. Ni mnogo očiglednijim, odnosno bašnikakvim potrebama ne može i ne sme pravdati svesno kršenje Ustavom garantovanih ljudskih prava.