U Vašingtonu se može posetiti bilo koja institucija od Kapitol Hila, Bele kuće i Pentagona, pa do Vrhovnog suda i Federalnog tužilaštva, potrebno je samo podneti zahtev i čekati odobrenje. Međutim, ja nisam imao vremena za čekanje. Zato sam od mog kolege Larija Ficdžeralda novinara Posta, pozajmio njegovu karticu sa akreditacijom i bez problema ušao u zgradu Vrhovnog suda. Vrhovni sud od maja do sredine juna zaseda svakog ponedeljka u deset sati. Sednice Vrhovnog suda su javne i novinarska akreditacija nije ni potrebna, ali ako želite da se krećete slobodno po zgradi Suda ona može biti korisna.
Krilo zgrade sa arhivom brzo sam pronašao. Ljubaznoj službenici nemarnim pokretom sam pokazao karticu na reveru i zamolio je da me uputi kako da nađem slučajeve koje je federalno tužilaštvo zastupalo pred okružnim i državnim sudovima u 1963. godini. Uvela me je u prostranu čitaonicu gde je nekoliko pregalaca pratilo tekstove na ekranima mikrofilmovane arhive. Brzo sam se snašao. Nil Džonson, zamenik federalnog tužioca u 1963. i 1964. godini zastupao je optužnicu u dva slučaja pred okružnim i u tri slučaja pred državnim sudovima. Svi su se odnosili na korupciju visokih državnih službenika. Pogledao sam i sve ostale slučjeve iz te dve godine pred nadležnim okružnim i državnim sudom Severne Dakote. Ni jedan nije ni sličio Vestroudu. Konačni zaključak mogao je jedino biti da suđenje za masakr u Vestroudu nije ni održano. Zašto Nil Džonson nije podigao optužnicu? Najbolje bi bilo pitati njega lično.
Na izlasku sam se zahvalio ljubaznoj službenici i onako uzgred upitao da li gospodin Nil Džonson još radi u Federalnom tužilaštvu. Odgovor je bio da je Nil umro pre tri godine. Infarkt.
U Džordžtaun, najlepši deo Vašingtona došao sam, a da nisam primetio ni široke avenije ni stara zdanja u viktorijanskom stilu. Na najstarijem katoličkom univerzitetu u Americi bilo je još živo iako su predavanja završena, a ispitni rok pri kraju. U rektoratu sam saznao da profesor Litovic više ne predaje, ali da je čest gost univerzitetske biblioteke. Odmah sam se uputio tamo. Pod imenom Litovic dr Teodor našao sam tridesetak bibliografskih jedinica, izabrao sam tri, a kad ih je mlada knjižnjičarka donela upito sam je za Litovica. Odgovorila je da profesor dolazi svakog dana i od jedanaest časova pa do ručka radi u čitaonici. Pogledala je ka jednom stolu u uglu i rekla da je upravo otišo. Seo sam nedaleko od tog stola i odlučio da se ozbiljno pripremim za sutrašnji razgovor sa profesorom.
Prva studija «O radikalnom zlu u učenju Sv. Augustina» dovoljno je govorila o naučnim interosovanjima mladog Teodora Litovica. U drugom radu «Greh filozofa», sada već profesor teologije, Litovic se, argumentima hrišćanskog učenja, suprostavlja Ničeovom veličanju zla. Naslov treće i najdeblje knjige «Satanistički obredi okultnog žrtvovanja, žive slike pakla», jasno je govorio zašto je njen autor pozvan za člana ekspertskog tima u slučaju Vestroud. Dok sam razgledo radove razmišljao sam kako započeti i voditi razgovor sa Litovicem, a da moje namere ostanu skrivene
Veče sam proveo sa Larijem. Obišli smo nekoliko barova. Nisam mu otkrio prave razloge moje posete Vašingtonu, iako mi je stari lisac uporno plaćao piće.
Idućeg dana pre jedanaest časova bio sam za istim stolom u bioblioteci Univerziteta Džordžtaon. Kad je tačno u jedanaest stolu u uglu, sa hrpom požutelih knjiga, prišao vemoa visok i isto toliko mršav i bled, u crno odelo odeven starac, znao sam da je to on. Dok je sedeo za stolom Tedor Litovic je bio dalek i nepristupačan kao svetac sa freske. Svetac i ja, svaki za svojim stolom, čitali smo skoro dva sata. Kad je Svetac konačno ustao i uputio se ka pultu one iste knjižničarke, ustao sam i ja i pošao za njim. On je tražio knjigu Ignacija de Lojole, a ja Teodora Litovica. Svetac me je pogledao.
-Otkud interesovanje za tako ezotrične oblasti? pitao je sa zanimanjem.
-Radim na novoj knjizi. Oprostite, ja sam Patrik O Konor iz Njujorka.
-Litovic, predstavio se i on pružajući ruku sa urođenim manirom učtivosti.
-Zaista mi je čast profesore, pa ja sam zbog vaših radova doputovao iz Njujorka. Nisam očekivao da će mi se pružiti prilika da vas i lično upoznam. Odglumio sam iznenađenje, a mlada knjižničkrka me upitno pogledala. –Nadam se da će biti vremena da mi neke složene probleme iz vaših radova lično pojasanite.
-Na ključna pitanja iz mojih radova ni ja nemam odgovore, ali mogu da pokušam, odgovorio je.
Sat vremena kasnije zajedno smo izašli iz biblioteke. Profesor je svaki dan posle rada u biblioteci, a pre ručka, jedan sat šetao i predložio je da to vreme iskoristimo za razgovor.
Kratko sam objasnio profesoru da moja prva knjiga sadrži samo prostu deskripciju zločina koji su u policijkoj i sudskoj praksi ostali nerazjašnjeni, a da u svojoj drugoj knjizi pokušavam da napravim korak dalje i ponudim budućim čitaocima odgovore zašto su se konkretna teška zlodela desila.
-I tako ste, gospodine O Konor, već na početku došli do pitanja o poreklu zla? prekinuo me je profesor svojim pitanjem.
-Upravo tako profesore, kratko sam odgovorio.
-Vidite kolega, ja se gotovo pola veka bavim tim pitanjem, a daleko sam od odgovora. I ne samo moja malenkost, već i mnogi velikani pre mene. Još su se u antičkoj etici o zlu formirala dva osnovna pravca: Aristotelov empirički i Platonov metafizički. Aristotel tvrdi da je zlo unutrašnje duhovno svojstvo čoveka koje odredjuje njegove postupke, a pobediće ga razvijanjem uma, dakle saznanjem. Piron iz Elide i Seksta Empirik, nastavljajući Aristotelovo učenje, svaki u vremenu u kom je živeo, pažljivo beleže sve što je antika znala o razilaženju vrednovanja dobra i zla među ljudima raznih staleža, obrazovanja, doba života i to kod raznih naroda. I na osnovu svojih empiričkih dokaza zaključuju da dobro i zlo ne postoji u apsolutnom smislu ili po prirodi, nego jedino u odnosu na pojedine ljude i narode. Aristotelovim tragom išli su mnogi kasniji filozofi i on se može smatrati vladajućim pravcem u savremenoj sociologiji, psihologiji i psihijatriji.
Za razliku od Aristotela, Platon na vrhuncu svoje misli, na pitanje o poreklu zla odgovara da čovek ne stupa u svet kao neodređen, nego sa urođenim karakterom iz predzemaljskog postojanja duše. Ima jedno mesto u «Učenju o državi» na kojem Platon urođeni karakter izvodi iz predvremenskog slobodnog izbora jedinke – duša stupanjem u život bira između dobra i zla. Za tu misao kasnije su se vezali svi sistemi teodiceje u hrišćanskoj etici i učenja o predodredjenju: krivnja je onog ko je izabrao, Bog je nedužan.- Litovic je napravio prvu pauzu, a ja sam shvatio da stari profesor oseća snažnu nostalgiju za svojim amfiteatrom. Kao da je pročitao moje misli, on reče:
-Evo već je peta godina kako sam se povuko iz nastave. Nedostju mi moji studenti. Gospodine Patrik, ukoliko sam preopširan vi me slobodno prekinite.
-Gospodine profesore, ne mogu vam objasniti koliko mi vaše izlaganje znači. Molim vas da nastavite, kažem, a on nastavlja:
-Još u antičkoj misli započeli su pokušalji da se ova dva pravca, metafizički i empirički, pomire. Prvi su pokušali stoici. Po njima, osnovni sadržaj moralnog jeste živeti u saglasnosti sa prirodom, a sama priroda u sebi sadrži zakone s kojima čovek treba da se usaglasi. Hrisip, također stoik, široku raprostranjenost zla objašnjava dualizmom uzroka čovekovog ponašanja. Jedni potstiču na moralno postupanje u skladu sa prirodnim zakonima, a drugi zavise od čovekove volje i mogu predstavljati prekid zakonitosti i reda u prirodi. Taj prekid ispoljava se kao zlo.
U ranoj hrišćanskoj etici prisutni su uticaji i empiričke i metafizičke antičke misli o zlu. Sukob Avgustina i Pelagija odvijao se na istim razlikama izmedju Platona i Aristotela. Pobeda Avgustinovog učenja o radikalnom zlu bio je i konačan slom antičke kulture za čitav period srednjeg veka. Antički etički optimizam ustupio je mesto hrišćanskom etičkom pesimizmu – naglašavanjem značaja zla kao snage koja vlada svetom.- Dok je dr Litovic, prefinjenom dikcijom dugogodišnjeg profesora prestižnog Džordžtaona, svoje izlaganje sve više i više razvijao, razmišljao sam koliko je sve to daleko od masakra u Vestroudu i onog što želim da saznam od njega. I ovog puta kao da je pročitao moje misli profesor načini digersiju.
-Vi se gospodine O Konor verovatno pitate u kakvoj je vezi rana hrišćanska misao o zlu i konkretni slučajevi zločina o kojima vi pišete? Pokušaćemo to odmah da pokažemo. Napravio je kratku pauzu, kao da uzima dah, a ja sam bio ubeđen da je stari profesor vremenom uspeo da razvije posebno čulo koje registruje sumnje slušalaca u uverljivost njegovog izlaganja. Profesor je nastavio:
-Teološka misao koja je tvrdila da Adamovi potomci imaju sposobnost samo da greše i da znanje o moralnom ne pomaže čoveku da postane moralan našla je, na doktrinarnom planu, izlaz u indulgencijama i ispovedima, dakle oprostu grehova. Ako si bogat plati, a ako si siromašan ispovedi se, očitaj nekoliko molitvi i gresi su ti oprošteni. Papske indulgencije se, Bogu hvala, nisu održale, ali ispovedi su i danas snažni eliksir za ispiranje savesti. To znači ako je čovek grešan po rođenju i ako je cena učinjenih greha tako niska, onda je činiti zlo postalo moralno prihvatljivo. Uzmimo primer najtežeg greha, greha homicida i izigravanja najjasnije Božije zapovesti «Ne ubij». Jezuit Petrus Alagon ispraća krstaše u pohod na Jerusalim rečima: «Po naredbi Božjoj može da se ubije nevini, da se pljačka, vrši razvrat, jer On jeste Gospodar života i smrti i svega ostaloga i zato je nužno izvršavati Njegove naredbe». Ili kad veliki reformator Martin Luter, sličnim povodom, 1526.godine u svom delu «Ob Kriegsleute auch in seligen stande sein kunten» napiše «Ruka koja drži mač nije više ljudska ruka, već Božja ruka, i da to nije čovek, već da Bog veša, gazi i obezglavljuje, ubija i ratuje, sve su to Božja dela i Njegova suđenja». Da li sada, gospodine Patrik, možete lakše razumeti američkog vojnika, do juče vrednog farmera, u Vijetnamu ili masovnog ubicu iz nekog vašeg slučaja koji opisujete, kako lako i hladnokrvno ubijaju druge i pri tom čine zlo? Nije li ih naša hrišćanska vera, temelj zapadne civilizacije, navela ili im bar pomogla da čine to što čine, a da pri tom ne osećaju nikakvu grižu savesti? Profesor je zastao čekajući moj odgovor.
-Gospodine Litovic, niste li kao katolik i profesor teologije isuviše strogi prema hrišćanstvu? Uostalom ne čine zlo samo hrišćani i religiozni ljudi. Nadao sam se da nisam ispao isuviše glup u odnosu na učenog profesora.
-Da strog sam, ali samo prema velikim greškama crkvene doktrine u kojima je odstupila od Isusovog učenja. Da bi smo dokazali vašu tvrdnju da zlo ne čine samo verujući ljudi, a koja je bez sumnje tačna, moramo nakratko razmotriti stanovišta novije filozofije o zlu. Međutim, vreme je za ručak i to možemo učiniti samo ako prihvatite moj poziv da zajedno ručamo.
Narvno da sam prihvatio. Ušli smo u mali restoran gde su profesora dobro poznavali. Dok smo sedali za stol profesor mi je, uz izvinjenje, objasnio da njegov jelovnik za utorak podrazumeva vegetarijansku hranu.
-Zbog mojih godina gospodine Patrik. Inače bi, posle ove šetnje, rado naručio krvav biftek, rekao je uz prvi osmeh koji sam video na njegovom licu tog dana. Nakon ručka koji nije dugo trajao, uz čašu crnog kalifornijskog vina, profesor je započeo drugi deo svog izlaganja. Rešio sam da u pogodnom trenutku postavim pitanje vezano za Vestroud.
..................
Ilustracija: Šandor Šlajf