* vidjeti pod crossover ;)
Petrovgrad, 1890. godina, na času latinskog jezika, jedan učenik 2. razreda gimnazije, krišom čita pod-klupom-izvučenu knjigu. Reklo bi se – klasična scena, gotovo arhetipska. No, ovaj put nije u pitanju nikakakvo lascivno štivo, niti pustolovni roman Aleksandra Dime, koji su u to vrijeme bili jako popularni među njegovim vršnjacima. U pitanju je udžbenik iz Fizike. Knjiga, koju mu je pozajmio jedan stariji poznanik, i koja sad kao kakvo subverzivno, revolucionarno štivo pravi pravi prevrat u njegovoj mladoj glavi. Grozničavo upija te redove, oduševljen i potresen u isto vrijeme.
Stvari su najednom počele da mu se prikazuju povezane u svojoj suštinskoj cjelovitosti, objašnjive, smislene ... mudre ...
Zašto mi niko nikad nije pričao o ovome? – pitao se.
Taj dječak se zvao Pjotr Demjanovič Uspenski (1878. —1947. ). A pomenuta epizoda iz gimnazijskih dana uveliko je odredila njegov kasniji životni put koji bi se ponajbolje mogao opisati nazivom njegove knjige "U potrazi za čudesnim".
Uspenski je bio filozof, pisac, matematičar, mistik, učenik Gurđijeva sa kojim se razišao (bez grkih) ne nalazivši uspjeha u primjeni tehnika koje je ovaj podučavao.
Kao pravi istraživač Uspenski se nije zadovoljavao samo knjiškim znanjem, koje je u njegovom slučaju bilo pozamašno i raznorodno, već je preduzimao putovanja u Indiju, Cejlon, Egipat, učio na licu mjesta, upoznavao se sa jogojima, duhovnjavcima različitih profila, izučavao tehnike joge, meditacije i magije ... primjenjivao ih i eksperimentisao na sebi.
Međutim, ono što Uspenskog izdvaja od silnih ezoterika i mistika njegovog vremena, a bogami i šire, je njegova upućenost u tad aktuelne naučne spoznaje i terorije. Možda bi mu po tom pitanju jedino mogli parirati Pitagora i Njutn ;)
Na njegove teorijske koncepte, od ezoterijskih učenja, mnogo više su uticali Ajnštajnova teorija relatviteta, Rimanova neuklidska geometrija, pionirski radovi iz kvantne mehanike.
U nekim svojim razmišljanjima, Uspenski kao da je anticipirao stavove do kojih će kasnije teorijsko-empirijskim putem doći kvantni genijalci Šredinger, Hajzenberg i drugi
On je smatrao da u višim dimenzijama važi viša logika, sasvim različita od ovenaške.
Pa tako u njoj važi A je A ali ujedno i A je ne-A. Što bi se kvantonarodski reklo - Mačka je i živa i mrtva.
Uspenski je posebno interesantan kad govori o četvrtoj dimenziji prostora. Njegov metod kojim čitaocima približava odnos 4D prostora spram našeg 3D svijeta zaniva se na reduciranju i analogijama. Pa tako ono što za nas predstavlja 4D prostor slično je onome što 3D svijet predstavlja za dvodimenzionalni.
Zamislimo naš 3D svijet reduciran na 2D svijet kojeg predstavlja mirna površina nekog jezera. Kad kupač , biće iz 3D svijeta, zagazi u jezero, on će u tom našem (2D svijetu) biti primjećen kao dva eliptična (nepovezana) oblika. To su ustvari presjeci kupačevih podkoljenica sa vodenom površinom. Kako kupač ulazi dublje u jezero, te elipse će se povećavati, dok se u jednom trenutku, kad kupač uđe u vodu do pojasa, ne stope u veliku elipsu. Ako, pak, kupač zapliva, njegovo lik u 2D svijetu će nalikovati ljudskoj silueti čiji će pojedini udovi nestajati i nastajati oko velikog centralnog područja. Šta bi 2D bića koja žive na površini tog jezera mogla znati o pravom liku kupača? Praktično ništa. Njihova predstava o kupaču ostaje krajnje površna, u bukvalnom smislu te riječi.
Šta mi znamo o našem (sve)ukupnom JA?
Da li je naš život, ustvari, sukcesivni niz otisaka koje naše više biće pravi na "vodenoj površini"?
U predhodnoj analogiji upotrebljena površina jezera nema svoju debljinu, baš kao ni naš sadašnji trenutak. Ako pogledamo trag farova automobila na snimku sa produženom ekspozicijom možda možemo da naslutimo kako to izgleda naše 4D tijelo.
4D prostorna dimenzija je vrijeme bez protoka, tj. apsolutno vrijeme.
Raspravljajući o četvrtoj dimenziji, u "Novom Modelu Univerzuma", Uspenski kaže - "Bestelesni duhovi" ili "astralna bića" ili misaoni oblici uzeti su kao prostorno tijela četvrte dimenzije, ali u vremenu kao fizička tijela. Drugim riječima, oni ostaju u istim vremenskim uslovima kao i fizička tijela. A upravo je to nemoguće. Ako "fina stanja materije" proizvode tela drugačijeg prostornog postojanja (više energetske nivoe, prim. docsumann) ta tela moraju imati drugačije vremensko postojanje. Ali ta ideja ne ulazi u teozofsku i spiritističku misao.
Heh, kakva kritika tadašnje pseudoezoterije ;)
O mogućnosti tumačenja EPR paradoksa kroz hipoteze Uspenskog, već sam ponešto pisao na ovom blogu u tekstu AVETI IZ VIŠIH DIMENZIJA, pa se u vezi sa tim ne bih ponavljao.
Ustvari, šta hoću da kažem? Pa ništa specijalno, sem - čitajte Uspenskog. Radi se o izuzetno inspirativnom i provokativnom misliocu, bez obzira da li se slažete ili ne slažete sa njegovim idejama. Tekstovi s kojim diskutujete čitajući ih, možda jedino i zavređuju pažnju. Možda, rekoh, možda ...