Kultura| Život

Usputno o dva stara srpska pesnika (3)

vladimir petrovic RSS / 26.09.2013. u 08:49

                                                    Rekoh i spasih svoju dušu (Dixi et salvavi animam meam)

Kažu da je nekima  jedna pesma dovoljna. Da postoje pesnici koji ostaju upamćeni po jednoj jedinoj pesmi. Da zaslužuju poneti ime dobrog pesnika zbog te jedne pesme, kao da nisu napisali ništa drugo.

Takvi su bili Vladislav Petković Dis i dr Laza Kostić.

Oni su se, kao što se zna, međusobno mnogo razlikovali u svemu. Međutim, u najmanju ruku, dve stvari bile su im zajedničke. Prvo, obojicu nije trpeo dr Jovan Skerlić, verovatno najpoznatiji srpski književni kritičar svih vremena. Drugo, ostali su (najviše) upamćeni po jednoj od njihovih pesama - Dis po Nirvani, a Kostić po Santa Maria della Salute.

Da su se mnogo međusobno razlikovali znao je, naravno, i sâm Skerlić. Tako je, pišući o Disu koristio najprizemniji rečnik, kakav bi, narodski rečeno, teško i pas s maslacem mogao progutati, dok je o Kostiću, ma koliko ga nije podnosio, govorio, manje-više, u rukavicama. 

Među onima koji se nikako nisu slagali sa Skerlićevim ocenama Kosića i Disa bio je dr Svetislav Stefanović, pisac, pesnik, kritičar i prevodilac***. S tim u vezi, između Skerlića i Stefanovića postojao je neprekidan rat, te je samo Skerlićeva rana smrt dovela do toga da veliki animozitet između njih ne bude dalje produbljen.

Da kažem i ovo. Današnji biografi slavnog Skerlića konstatuju da je, pored sveg značaja za srpsku književnost svog doba, pravio i greške. To se naročito ogledalo u procenjivanju pesnika; neke je mnogo uzdizao a za njih se danas u Srbiji (skoro) i ne zna, dok je bivao bahato preoštar prema nekima čija imena su izdržala probu vremena, te se i danas, posle više od jednog veka, pominju kao značajne ličnosti srpske književnosti. Tu prvenstveno mislim na - Kostića i Disa.

1. Vladislav Petković Dis (Владислав Петковић Dis, 1880 - 1917) napisao je dosta pesama, ali, kao što rekoh, neki kritičari smatraju da samo zbog Nirvane zaslužuje da ponese - ime dobrog pesnika. Konkretno, Svetislav Stefanović smatra da je Dis, "iako je malo dobrih pesama napisao, ipak veći pesnik od Milana Rakića, čije su sve pesme dobre".

Skerlić se nije posebno osvrtao na Nirvanu, već je, prilikom objavljivanja zbirke pesama Utopljene duše grdio Disa na sva usta, proglašavajući ga ludakom: „Poezija g. Vladislava Petkovića je poezija ne bola duševnog no bolesti duševne, ali isto tako, ako ne i više, poezija podražavalačka, knjiška, đačka".  

Dalje je beležio: „To je poezija grozničavih snova i mesečarstva; to je atmosfera otrovnih i perversnih Cvetova zla Bodlerovih, jezivih halucinacija Edgara Poa i Danse macabre Sen-Sansa - ako ne dekoracije iz radnji za pogrebnu spremu, poezija grobara koji je čitao knjige... Njegova poezija je afektacija bolova koje on ne oseća, podražavanje pesnicima koje u stvari ne shvata, pesnička vežbanja đaka koji je naučio nešto stihova da piše. Ima u njemu i Bodlera i Verlena, iz treće ili četvrte ruke, ima i naše romantike šezdesetih godina, ima Milana Rakića, Sime Pandurovića, pa čak i Armana Divala... G. Petković je nekultivisan čovek, koji je malo čitao, koji malo zna, koji se nije dalje makao od Zemuna, i manje no iko on je u stanju da nam dâ nov izraz moderne duše, koja je tako složena, i moderne umetnosti, koja je u tolikoj meri intelektualna. Njegovo Cveće zla je odveć kržljavo, i on nema čak ni doslednosti ni hrabrosti da do kraja ide u tom 'ukrcavanju za Sodomu i Gomoru'. Poezija g. Petkovića jeste jedna neuka i gruba imitacija. Dekadentstvo nije nikada bilo lepa stvar, ali g. Petković je uspeo da ga dotera do krajnih granica apsurda, i da dâ njegovu grubu i prostačku karikaturu. Prostačka karikatura, da, to je odista prava reč!"

Na to je Svetislav Stefanović, sa polazišta da je "u srpskoj književnosti Skerlić bio tvorac kritike bez osećanja", žestoko reagovao: "Dole kritika koja sudi, a ne tumači; koja osuđuje, a ne razume! Dole kritika koja dočekuje pisca kao svoju žrtvu, svoj plen od koga živi! "

A onda je dodavao: "Kritika je ta koja guši, sputava, koči, pa ponekad i uništava umetnička dela... Problem kritike je u samom pristupu. Kritika pristupa poeziji tražeći ono što je u toj poeziji rđavo - a ako se tako pristupa, nije teško otkriti rđave strane kod svih pesnika. Svakom pesniku treba pristupiti sa željom da se otkrije ono što je vredno u toj poeziji (Jer svetlost može praviti i imati svoje senke, ali senka ne može praviti ni davati svetlost). Problem sa kritikom je što ili kritika uopšte nema osećaja za poeziju ili ima smisao samo za jednu vrstu poezije".

A da kažem i nekoliko reči o samom Disu:

Mnogi su primećivali da se ponašao kao boem, jer je, po dolasku u Beograd, voleo da banči sa drugim beogradskim boemima, a bilo je ih je dosta. Imao je skromno obrazovanje, nije znao strane jezike, o novoj umetnosti saznavao je samo preko razgovora sa obrazovanijim ljudima. Nije imao direktne uzore. Analitičari kažu da je bio talentovan, ali u jezičkom smislu njegova poezija je nedoterana.

Pesimizam u njegovim delima je prilično izražen, smrt je čest motiv, a poezija je okrenuta sebi - zato ga je Skerlić, kao što sam gore naveo, okarakterisao "kao lošeg pesnika, sa bolesnim idejama".

Međutim, posle njegove smrti, 30-tih godina prošlog veka on je revalorizovan i donekle glorifikovan, čak je o proglašavan za najboljeg pesnika Moderne, što je bila druga krajnost.

Tek 60-tih godina je svrstan, umnogome zahvaljujući i sudu Isidore Sekulić, među dobre pesnike, odmah iza Dučića i Rakića, što se i danas smatra objektivnom ocenom.

Evo početne strofe Nirvane:

Ноћас су ме походили мртви,
Нова гробља и векови стари,
Прилазили к мени као жртви,
Као боји пролазности ствари.

2. Laza Kostić (1841-1910) je bio veliki pesnik i sanjar. Veličanstvenu ljubavnu pesmu Santa Maria della Salute napisao je inspirisan životom i smrću lepe Lenke Dunđerski. Ta pesma se danas smatra vrhuncem romantičarske poezije kod nas. Na neki način mu je to bila oproštajna pesma, jer je nju Kostić objavio godinu dana pre smrti, mada ju je godinama nosio u svojoj uobrazilji (dnevnik koji je vodio na francuskom jeziku otkriva genezu te pesme).

Pesma počinje ovako:

Опрости, мајко света, опрости,
што наших гора пожалих бор,
на ком се, устук свакоје злости,
блаженој теби подиже двор;
презри, небеснице, врело милости,
што ти земаљски сагреши створ:
Кајан ти љубим пречисте скуте,
Santa Maria della Salute.

Refren Santa Maria della Salute, na kraju svake strofe, javlja se četrnaest puta, te je  i omaž  arhitektonici te grandiozne venecijanske crkve iz XVII veka. (Pomenuo bih zanimljivu opasku Milorada Pavića, u kontekstu pisanja o poeziji i fantastici: "Trebalo je da se pojavi Borhes da bismo shvatili kako je Santa Maria della Salute  Laze Kostića nastala pod utiskom čitanja Gavrana od Edgara Alana Poa").

Da dodam ovom prilikom i to da Lazi Kostiću nisu bili naklonjeni, pored Skerlića, ni   Ljubomir Nedić i Bogdan Popović. Jednodušno su poricali vrednost njegovog književnog stvaralaštva. A Svetislav Stefanović je u to vreme neskriveno izražavao svoju odanost umetničkom delu Laze Kostića. (Bogdan Popović nije uvrstio nijednu njegovu pesmu u svoju Antologiju, 1911. godine, smatrajući da Laza Kostić nije bio, kako je to jednom rekao, "značajan pesnik u onoj meri u kojoj je to za - Svetislava Stefanovića").

Skerlić je oštro pisao, napadajući istovremeno i Svetislava Stefanovića i Lazu Kostića: "Stefanović ima mana koje vrlo jako opominju na Lazu Kostića, čiji je on obožavalac i jedan od vrlo retkih branilaca".

Povezivao je Skerlić Lazu Kostića i sa Vladislavom Petkovićem Disom: „Takva je poezija g. Petkovića: književno glumačenje, pesničko verglaštvo, imitacija bez duha, bez ukusa i, što je najgore, bez talenta - jer u poeziji talenat sve izvinjava i sve spasava. G. Vladislav Petković, to je Laza Kostić koji je, zadocnivši za čitava pola veka, zalutao u Beograd".

Srećom, prava književna afirmacija, kao što se to često događa kod ličnosti koje idu ispred svog vremena, došla je kasnije. Danas se Laza Kostić s pravom smatra ne samo velikim pesnikom već značajnom figurom srpske književne istorije. Povodom sto godina od njegove smrti,u Srbiji je izdata poštanska marka s njegovim likom.

Eto. Završavajući ovu trodelnu serijicu (tri stara ruska pesnika, tri stara italijanska slikara i dva stara srpska pesnika) setih se ispravne konstatacije Andreja Tarkovskog: „Циљ сваке уметности је ... да објасни људима разлог за њихову појаву на овој планети; или, ако не да објасни онда бар да постави то питање". Na mene se naročito odnosi ovaj drugi deo - postavljanje pitanja.

-------------------------------------------------

*** Podsećam da sam ranije pisao blog o Svetislavu Stefanoviću (Oslobodioci/osvetnici, čemu?), pridružujući se onima koji traže njegovu rehabilitaciju (njega su komunisti streljali, prilikom preuzimanja vlasti u Beogradu, 1944. godine, pod stereotipnom optužbom „neprijatelj naroda i ratni zločinac", zajedno sa još pet stotina ljudi, u jednom danu).

Da dodam i da je pesnik Vladislav Petković Dis imao sina Mutimira Petkovića, koji je bio završio Pravni fakultet u Beogradu; za vreme Drugog svetskog rata on se pridružio vojsci Draže Mihajlovića, da bi, i njega, komunisti likvidirali po preuzimanju vlasti u Beogradu.

Atačmenti



Komentari (26)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 09:15 26.09.2013

санак мој

(Јасминки)

у времену наде кад се све утиша
живим као човек што искреност чека
пребирам по глави догађања бивша
навиру сећања к'о уснула река

младост ми је била па је више нема
код понеког драгог и оставих трага
живот као риба што немирно дрема
пролете захуктан преко кућног прага

и сада пред старост што брзо докаса
неретко се горак предам успомени
помало изгубљен - морнар без компаса
док ти живиш себе некако у мени.


да малко парафразирам констатацију Andreja Tarkovskog: „Циљ поезије је да укаже читаоцима разлог за њену појаву"

nowhereman nowhereman 10:34 26.09.2013

Re: санак мој

...
Atomski mrav Atomski mrav 09:48 26.09.2013

Dis

Poput Nušića i Sterije, kao da nam je savremenik...


Pijanstvo

Ne marim da pijem, al' sam pijan često
u graji, bez druga, sam, kraj pune čaše,
zaboravim zemlju, zaboravim mesto
na kome se jadi i poroci zbraše.

Ne marim da pijem. Al' kad priđe tako
svet mojih radosti, umoran, i moli
za mir, za spasenje, za smrt ili pak'o
ja se svemu smejem pa me sve i boli.

I pritisne očaj, sam, bez moje volje,
ceo jedan život, i njime se kreće;
uzvik ga prolama: "Neće biti bolje,
nikad, nikad bolje, nikad biti neće."

I ja žalim sebe. Meni nije dano
da ja imam zemlju bez ubogih ljudi,
oči plave, tople kao leto rano,
život u svetlosti bez mraka i studi.

I želeći da se zaklonim od srama
pijem, i zaželim da sam pijan dovek;
tad ne vidim porok, društvo gde je čama,
tad ne vidim ni stid što sam i ja čovek.
Jelica Greganović Jelica Greganović 10:14 26.09.2013

Još jedna pesma

ne može da se odvoji od imena Laze Kostića, čak mi se čini da se na nju pre pomisli nego na Santa Maria...

Među javom i med snom

Srce moje samohrano,
ko te dozva u moj dom?
neumorna pletisanko,
što pletivo pleteš tanko
među javom i med snom.

Srce moje, srce ludo,
šta ti misliš s pletivom?
ko pletilja ona stara,
dan što plete, noć opara,
među javom i med snom.

Srce moje, srce kivno,
ubio te živi grom,
što se ne daš meni živu
razabrati u pletivu
među javom i med snom!
mlekac mlekac 11:42 26.09.2013

Re: Još jedna pesma

Jelica Greganović
ne može da se odvoji od imena Laze Kostića, čak mi se čini da se na nju pre pomisli nego na Santa Maria...



Predivno izvodjenje Pere Kralja:

EDIT:
A evo ga i kad govori Disa:

Srđan Fuchs Srđan Fuchs 12:48 26.09.2013

Re: Još jedna pesma

uh, ala je otaljao Kralj Pera ovde recitaciju, mimo svake volje (ne kažem to samo subjektivno kao br. 4 na gradskom recitatorskom 1993. s utopljenim dušama - neke štreberke iz pete i jezičke, iako su se jezivo ulagivale žiriju pa dobile medalje, mada sam ja ostavio najbolji art dojam)... čovek strada, neće videti svoju dragu više, potopiće ga švapski sumaren na putu ka njoj, on viđa samo svoju smrt, svoj kraj, svoj san, a Kralj Pera kao da ga mrzi što je stavljen tu pred kamere...


ps. to su bili dani, Vladimire, govorio je svet da umemo jedino da ratujemo i - da pišemo pesme... znao sam da je tvoj bložni unos čim sam video naslov u uglu! Vamos Serbie!

vladimir petrovic vladimir petrovic 13:05 26.09.2013

Re: Još jedna pesma

Srdjan Fuchs
... Vamos Serbie!


Ovo Vamos me podseti na Vaya con Dios

vladimir petrovic vladimir petrovic 13:58 26.09.2013

Re: Još jedna pesma

Jelica Greganović
... ne može da se odvoji od imena Laze Kostića, čak mi se čini da se na nju pre pomisli nego na Santa Maria...

Među javom i med snom


Da. Znam da mnogi vole i tu pesmu. Hvala ti što si je okačila.

Ja sam bio prilično uronio u ostavštinu Svetislava Stefanovića (njegova ideja je da jedna pesma može činiti pesnika dobrim pesnikom), a i nekako mi je neshvatljivo da su velikani srpske književne kritike s početka XX veka (Bogdan Popović, Jovan Skerlić, Ljubomir Nedić) bagatelisali Lazu Kostića (i još više Disa).

A čim sam uvideo da dve dame, sa velikim D u intelektualnom smislu, dame koje volim (Isidora Sekulić i Anica Savić-Rebac) pišu tako pozitivno i znalački o Lazi Kostiću (pored kasnije otkrivenog Svetislava Stefanovića), znao sam da su Popović-Skerlić-Nedić imali krivo, kako bi rekli Hrvati, te da je Laza Kostić znamenita ličnost srpske kulture. Dis takođe, ma koliko u manjoj meri.

A da je Skerlić grešio u procenama znam i iz ova dva primera:

Stanislav Vinaver: "To što Skerlić nije dozvoljavao Isidori da postavlja intelektualne probleme u doba balkanskog rata - mesto da bude bolničarka jeste primitivizam Skerlićev".

A Svetislav Stefanović je navodio i stav Slobodana Jovanovića, koji je u prikazu Skerlićeve knjige o Svetozaru Markoviću pokazao koliko Skerlić nije u stanju da jednu književnu pojavu shvati u njenoj pravoj vrednosti.

Naravno, nije ovo moj obračun sa Skerlićem, ali mi je žao što je bio grub prema Disu, Lazi Kostiću, Isidori Sekulić, Svetislavu Stefanoviću i još nekima.
vladimir petrovic vladimir petrovic 14:05 26.09.2013

Re: Još jedna pesma

Mlekac
... Predivno izvodjenje Pere Kralja


Zaista predivno.
Hvala ti na prilozima.

Uzgred, ja nisam spor čitač (the slowest reader ever):

49 41 49 41 11:54 26.09.2013

Ojbesen

Objesen

Ostarelo leto bolno,
opada mu kosa gusta,
drvlje suho i nevoljno,
i što osta lišća pusta -
sve je velo,
neveselo.

Al' moje je srce sveže,
proleća se njemu smeše,
pa kada bi lišće velo,
pa kada bi samo htelo
po mom srcu da poleže,
svaki listak što bi pao
ko cvetak bi ponikao.

Al' umesto lišća vela
jedna se je ruža svela,
pa je pala, pa se rascvetala
posred srca moga vrela;
al' od te će ruže mene
vrelo srce da uvene.
docsumann docsumann 15:04 26.09.2013

malo je bezveze


svoditi Disa na jednu pjesmu



MEĐU SVOJIMA

U mom srcu ponoc. U njoj katkad tinja
Misao da jos zivis, moj predele mladi.
Moja lepa zvezda, majka i robinja,
Boze! sta li danas u Srbiji radi?

Kod vas je prolece. Dosle su vam laste.
Ozivele vode, djurdjevak i ruze.
I mirise zemlja, koja stalno raste
U grob i tisinu, moj daleki druze.

Jedno tvoje vece. Ides kuci sporo
Ulicama straha, i dusa ti jeca.
Tvoje gladne oci, moja divna zoro,
Hrani ljubav majke: "Neka zive deca."

Ulazis u sobu. Suze te vec guse.
A dva nasa cveta iz cetiri rata
U tvome su krilu, obraze ti suse:
" Mama, zasto places? Jel' pisao tata?"

U velike patnje, nevino pitanje
Dubi dublju ranu: plac ti trese grudi.
Na polju je vidno, kao pred svitanje.
Ko da ce se dici grobovi i ljudi.

Skupila si suze u kose detinje.
Sve vas gledam sada kraj gozbe sirote.
Lice ti se vedri: to dusa svetinje
Ljubi tvoje celo, moj sjajni zivote.
vladimir petrovic vladimir petrovic 16:47 26.09.2013

Re: malo je bezveze

Docs
... svoditi Disa na jednu pjesmu


Naravno da tamo gde je jedna pesma postoji još neka, he, he, he...



Pitali Henrija Milera, za vreme boravka u Grčkoj (Kolos iz Maroussia), da li je prvi američki nobelovac Luis Sinkler najbolji američki pisac.

"Kad rekoh da nije, oni su svi ozbiljno posumnjali u moje kritičarske sposobnosti. Upitali su me tko je onda veliki američki pisac. Odgovorih:
- Walt Whitman. On je jedini veliki pisac kojeg smo u Americi ikad imali.
- A Mark Twain?
- Samo za mladež, odgovorih... "

I ja navijam za Vitmana (stručnjaci kažu: bolje nego Vitmen).
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 15:49 26.09.2013

Ako se dobro sećam,

Skerlić je u isti koš strpao sve pesnike (a i pisce) koji nisu pevali o Srbiji, patriotizmu i veličali slobodarski duh. Ipak je to bilo vreme balkanskih ratova i Velikog rata, i poslednje što je srpskom narodu trebalo bili su pesimistički stihovi nekog Disa ili romantično-melanholično Lazino uzdisanje.

P.s. Da ne bude zabune, ne branim Skerlića, naprotiv, samo se prisećam tumačenja njegovih kritika sa studija
vladimir petrovic vladimir petrovic 17:12 26.09.2013

Nema nedodirljivih

Snezana Radojicic
... Ipak je to bilo vreme balkanskih ratova i Velikog rata, i poslednje što je srpskom narodu trebalo bili su pesimistički stihovi nekog Disa ili romantično-melanholično Lazino uzdisanje.


Eh!
U Srbiji je stalno, od vajkada, bilo vreme nekakvih ratova, ustanaka, ropstva i turbulencija.
Nisu mogli svi Srbi/Srpkinje da budu ili ratnici ili bolničarke.

Ja sam postao kivan na Skerlića onog dana kada sam saznao (šmrc!šmrc!šmrc!) kako se neviteški i nefer poneo prema Isidori Sekulić. To mi se učinilo nekako uskogrudo sa njegove strane.

A da je Skerlić imao loše kritičarske procene zna se i po tome što je, među francuskim piscima (a on, Jovan Skerlić, bio je francuski đak, studirao je i doktorirao francusku književnost) visoko cenio Alfonsa Dodea (Daudet). Svrstavao ga je pored Viktora Igoa (Hugo).

A sa ove vremenske distance Alfons Dode se smatra jednim mediokritetnim francuskim piscem.

Nije smeo Skerlić da kaže za Disovu poeziju "... poezija ne bola duševnog no bolesti duševne".
Koliko li se samo puta jadni Dis morao napiti zbog toga, i mučiti svoje pajtaše da ga pijanog nose kući?!
Pesnici su vrlo osetljiva bića.



P. S.
Malo se šalim kriveći Skerlića, svakako jednog od najvećih srpskih intelektualaca na početku XX veka. Znam da je potrebno polaziti od dobrog u svakom čoveku a ne insistirati na rđavom. Samo sam hteo reći da nije bilo zlato sve što je iz njega proizašlo. Grešio je, mnogima se zamerao što znači da je bio - čovek od krvi i mesa. Mnogi u tadašnjoj Srbiji istinski su žalili što je - rano umro.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 03:56 28.09.2013

Re: Nema nedodirljivih

vladimir petrovic
Snezana Radojicic
... Ipak je to bilo vreme balkanskih ratova i Velikog rata, i poslednje što je srpskom narodu trebalo bili su pesimistički stihovi nekog Disa ili romantično-melanholično Lazino uzdisanje.


Eh!
U Srbiji je stalno, od vajkada, bilo vreme nekakvih ratova, ustanaka, ropstva i turbulencija.
Nisu mogli svi Srbi/Srpkinje da budu ili ratnici ili bolničarke.

Ja sam postao kivan na Skerlića onog dana kada sam saznao (šmrc!šmrc!šmrc!) kako se neviteški i nefer poneo prema Isidori Sekulić. To mi se učinilo nekako uskogrudo sa njegove strane.

A da je Skerlić imao loše kritičarske procene zna se i po tome što je, među francuskim piscima (a on, Jovan Skerlić, bio je francuski đak, studirao je i doktorirao francusku književnost) visoko cenio Alfonsa Dodea (Daudet). Svrstavao ga je pored Viktora Igoa (Hugo).

A sa ove vremenske distance Alfons Dode se smatra jednim mediokritetnim francuskim piscem.

Nije smeo Skerlić da kaže za Disovu poeziju "... poezija ne bola duševnog no bolesti duševne".
Koliko li se samo puta jadni Dis morao napiti zbog toga, i mučiti svoje pajtaše da ga pijanog nose kući?!
Pesnici su vrlo osetljiva bića.



P. S.
Malo se šalim kriveći Skerlića, svakako jednog od najvećih srpskih intelektualaca na početku XX veka. Znam da je potrebno polaziti od dobrog u svakom čoveku a ne insistirati na rđavom. Samo sam hteo reći da nije bilo zlato sve što je iz njega proizašlo. Grešio je, mnogima se zamerao što znači da je bio - čovek od krvi i mesa. Mnogi u tadašnjoj Srbiji istinski su žalili što je - rano umro.


Lično mislim da je nanaeo mnogo štete srpskoj književnosti, ne samo odbacivši Disa i sahranivši Isiodoru (znam za to), već pre vsega zato što je od njega književna kritka postala čak i bitnija od same književnosti i pisaca. Odjednom su kritičari izbili u prvi plan, formirajući književni ukus nacije. I to traje do dana današnjeg.
mikele9 mikele9 13:02 27.09.2013

????

Vrloveoma ti se dopalo USPUTNO, a?
Usputno (prilog)
Uzgredno, sporedno, italijanski: Incidentalmente…Mirela, da li bi se ovo moglo prevesti kao slučajno?
O Jesenjinu, Puškinu i Tjutčevu, Leonardu, Mikelanđelu i Rafaelu, Disu i Lazi Kostiću ne može se pisati usputno, uzgredno!
I onda nedosledno negirajući svoju omiljenu usputnost, o svakom od umetnika si pisao vrlo opsežno, sa gomilom činjenica i podataka o njima samim ali i o njihovim kritičarima, osporavaocima, ljubavima, životu, smrtima…To nikako nije usput, to su studije, opširni eseji, plod istraživanja i poznavanja materije…
Mogu da razumem da ti se (prilog) USPUTNO dopao, svideo, na mah si ga zavoleo etc, etc., ali meni nikako ne stoji uz tekstove koje si objavio!
mirelarado mirelarado 16:34 27.09.2013

Re: ????

Uzgredno, sporedno, italijanski: Incidentalmente…. Mirela, da li bi se ovo moglo prevesti kao slučajno?


Moгло би. случајно, узгредно. Дословце: уметнуто у међупростор. :)
vladimir petrovic vladimir petrovic 20:32 27.09.2013

Re: ????

Mikele9
...I onda nedosledno negirajući svoju omiljenu usputnost, o svakom od umetnika si pisao vrlo opsežno, sa gomilom činjenica i podataka o njima samim ali i o njihovim kritičarima, osporavaocima, ljubavima, životu, smrtima… To nikako nije usput, to su studije, opširni eseji, plod istraživanja i poznavanja materije


Hvala za ovo poslednje.

Mogu da razumem da ti se (prilog) USPUTNO dopao, svideo, na mah si ga zavoleo etc, etc., ali meni nikako ne stoji uz tekstove koje si objavio!


Urođena skromnost nije mi dozvoljavala da drukčije postupim.




Što je u francuskom originalu:

"J'ai décidé d'être heureux, parce que c'est bon pour la santé" - Voltaire
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 15:35 27.09.2013

Љубав

Зоран Јеличић
Srećom, prava književna afirmacija, kao što se to često događa kod ličnosti koje idu ispred svog vremena, došla je kasnije.

Ова тврдња је недовољно прецизна. ЛазаР Костић (њему је крсно име Лазар, по њему је мој син добио име) био је миљеник и публике и књижевне сцене на својим почецима, дакле шездесетих и седамдесетих година 19. века. Па чак и касније сасвим ваљано трајала је његова слава. У немилост књживне сцене пао је, делом, због свог неспретног карактера, али такође и онако како то често бива -- по сили генерацијске пизме. То је нешто слично томе као што данашње генерације литерата и критичара презиру једног Бећковића или Милосава Тешића. Лаза, који се још свима замерио оспоравајући Змаја -- икону једног доба -- а и српске маније ка прославама и обманама о властитој величини, постао је наједниом out of date писац. И то он, који је у много којем смислу био најмодернији и новотаријама најплодотворнији стваралац друге половине 19. века. Да будем искрен, ми уз Лазу, одоцнелог Његоша и Симу Матавуља у том времену немамо баш писаца који се могу макар и прислонити уз тадашње европске токове и ствараоце. (Надам се да нисам неког заборавио.) Код нас се дуго у поезији млатара сабљама и разгоне Турци на буљуке, малтене све до Првог светског рата. Ех... и онда долази златно доба наше књижевности: Црњански, Андрић и остали мајстори.
vladimir petrovic vladimir petrovic 18:28 27.09.2013

O Disu i Kostiću, ali i još ponešto (1)

Ovo sam odmah primetio

Predrag Brajović
... У немилост књживне сцене пао је, делом, због свог неспретног карактера, али такође и онако како то често бива -- по сили генерацијске пизме.


pa se, grešan koliko jesam, pitam da li je moguća i generacijska blogerska pizma?

Hvala ti za napomene oko Laze Kostića, pa sam slobodan da tim povodom dodam sledeće:

Mikele je u pravu kada ukazuje na moje malo prenaglašeno korišćenje termina „usputno“, jer govoreći o (1) ruskim pesnicima, (2) talijanskim slikarima i (3) srpskim pesnicima, ja „poturam“, ili ostavljam između redova i mnoge stvari koje nisu baš „slučajne i usputne“, već su rezultat istraživanja i koje su tražile kakvu-takvu analizu.

To je evidentno u poslednjem nastavku, o Disu i Lazi Kostiću, kada je veoma prisutan duh Svetislava Stefanovića. Priznajem, namera mi nije bila samo da pričam o velikosti Kostića i Disa, već i da (ponovno) ukažem na Svetislava Stefanovića, koji je živeo jedan zanimljiv intelektualni život, ali je doživeo tragičan kraj (streljan od komunista nakon Drugog svetskog rata). Zbog te činjenice, u posleratnom periodu on je bio izbačen iz svih udžbenika, njegovo ime se nigde nije pominjalo, osim po zlu i sa odijumom, ali i to uzgredno.

Da se vratim na odnos Laze Kostića i Svetislava Stefanovića, koji može biti donekle zanimljiv širem čitalaštvu.

Svetislav Stefanović, kao mladi prijatelj i iskren poklonik Laze Kostića, bio je ponosan na tu vezu i nastojao je na sve moguće načine da ukaže na značajnu ulogu Kostića u srpskoj književnosti.

Stefanović je svaku priliku koristio da ukaže na titanizam Laze Kostića u vreme kada su ga satanisali, kao što sam ranije rekao, Bogdan Popović, Jovan Skerlić i Ljubomir Nedić. Ukazivao je, pored ostalog, i kako je Kostićevo delo "mnogo značajnije od Zmajevog i Jakšićevog dela".

Laza Kostić i Svetislav Stefanović imali su slične ili iste vrednosne sudove, počevši od toga da obojica više poštuju Dostojevskog od Tolstoja***, pa do sličnih stavova o Vojislavu Iliću, Zmaju i Branku Radičeviću,

Milan Kašanin, u članku Pisci iz Vojvodine pred rat i posle rata, objavljenom u Letopisu Matice srpske, 1925. godine, ukazuje na povezanost sudbina Laze Kostića i Svetislava Stefanovića: „Svetislav Stefanović se istakao kao branilac poezije Laze Kostića i, kada se bude odavala pravda Kostiću, svakako neće biti zaboravljen ni njegov poklonik“.

Profesor Pavle Popović, 1905. godine, u tekstu Stanje današnje srpske književnosti pominje Svetislava Stefanovića, i kaže „da u njemu ima nešto od g. Laze Kostića, nešto od Vojislava i drugih“.

Stefanović je, 1922. godine, priredio Antologiju Laze Kostića, uz iscrpan predgovor (prvo poglavlje je „Kratki podaci o životu i radu“, a drugo „O Kostićevoj poeziji“ uz detaljnu analizu Kostićevih pesama). Pritom je dozvoljavao mogućnost „da je Zmaj više liričan a Jakšić više patriotski i retorski uzbuđen, no Kostić je putem pravog književnog progresa otišao najdalje“.

Za Santa Maria della Salute Stefanović kaže „da je to jedna od velikih lirskih pesama svetske literature; da nije stiha ’u nas je sve k’o u muža i žene’ ovo bi bila jedna od najspiritualnijih i najlepših pesama“.

Kostić i Stefanović imali su zajedničku ljubav – Šekspira. (Stefanović, koji je bio veliki poznavalac engleske i nemačke književnosti, pomno je prevodio Šekspira, pa je čak imao i sudski spor sa Simom Pandurovićem (koji je važio za čoveka „koji ne zna engleski a prevodi Šekspira“), optužujući ga da mu je ukrao, uz kratke prepravke, prevod Hamleta).

(Korišćeni podaci iz knjige „Svetislav Stefanović, preteča modernizma“, od Milivoja Nenina, Novi Sad 2007)

P. S.
Kažeš da si po Lazi Kostiću dao ime Lazar svom sinu. Lepo.

Ja ću, ako budem imao sina, dati mu ime - Dušan. Po kome? Ne znam, možda po Dušanu Silnom, he, he, he...

----------------
*** Ovo primećujem i zbog toga što i moja malenkost više ceni stvaralaštvo Dostojevskog od Tolstojevog.
vladimir petrovic vladimir petrovic 20:04 27.09.2013

O Disu i Kostiću, ali i još ponešto (2)

Još malo o dr Svetislavu Stefanoviću:

Posle Drugog svetskog rata, 1946. godine, beogradska Prosveta štampala je Preljubnicu Laze Kostića, sa uvodnom napomenom Radovana Zogovića, pod nazivom „Marginalija o Lazi Kostiću i njegovoj Preljubnici". Tu Zogović kaže, pored ostalog, da je u pitanju „najživlja, najshvatljivija i najaktuelnija Kostićeva pjesma“. Govori i o stavovima Bogdana Popovića, Jovana Skerlića i Ljubomira Nedića prema Lazi Kostiću, da bi pritom ukazao na sledeće:

„Na drugoj strani bili su ljudi koji su Kostićeve nedostatke i njegova zastranjivanja kanonizirali kao pravila i jedva dostižne vrline. Najkategoričniji zastupnik takvog mišljenja bio je ondašnji pjesnik, kasnije prevodilac Musolinijeve Države i hitlerovski gaulajter srpske književnosti Svetislav Stefanović. Prećutkujući najbolje Kostićeve pjesme (prkosne i protestne strofe o slobodi, misaone pjesme, ljubavne pjesme po narodnim motivima) Stefanović je ’otkrivao’ kod Kostića subjektivizam i mistiku, ’religioznost ljubavi’ i formalističko shvatanje poezije, pa je sve to proglašavao onim što Kostićevu poeziju čini nenadmašnim ’jevanđeljem prave, velike, nove i buduće poezije’. Taj Stefanović je tvrdio da ’Kostić, kao i velikani moderne poezije, ne poznaje ovaj svačiji svet; on ima samo svoj svet, koji je uvek svet njegove duše, samo izraz njegova osećanja, uvek trenutan, uvek ličan, subjektivan’“.

I dalje, ogorčeno piše Zogović: „Zamjerajući Jakšiću i Zmaju što nijesu ’imali subjektivnog izraza’, odnosno što su ’svoju subjektivnost’ svodili samo na iskrenost u izražavanju tipskoga, opštega, objektivnoga’; tvrdeći da za pjesnika Prometeja ne postoji svijet van njega, i da je on istinski simbolist i impresionist’ Stefanović je besprizivno pisao da se Zmaj, a pogotovu Jakšić, ne mogu Kostiću u mnogo čemu ’ni primaći’.

Još Zogović dodaje: „Od mišljenja Svetislava Stefanovića i sličnih nije, međutim, ostalo ni jedne ljuske. Vrijeme i razvitak , koji svijemu daju pravu mjeru, potpuno su pregazili baš one Kostićeve pjesme, baš one njegove osobine koje je isticao, odnosno koje mu je pripisivao Svetislav Stefanović... „.

(Navedeno prema Milivoju Neninu, iz knjige Svetislav Stefanović preteča Modernizma).

------------------
Nota bene:

Svetislav Stefanović je prevodio Šekspira, Poa, Svinberga, biblijsku „Pesmu nad pesmama“ i Musolinijevu „Državu“.

Vikipedija, pored ostalog, navodi sledeće:

Светислав Стефановић (1. новембар 1877, Нови Сад — новембар 1944, Београд) је био песник, критичар, преводилац, есејист, драмски писац, лекар.

Светислав Стефановић је по професији био лекар, оснивач је Катедре за патологију, а био је председник и оснивач Југословенског лекарског друштва. Учествовао је у Балканским ратовима и у Првом светском рату, више је пута одликован. Био је председник Српске књижевне задруге. На том месту се за време немачке окупације у Другом светском рату залагао за измену књижевне и културне делатности СКЗ у циљу фаворизовања немачке литературе „као једног од главних извора из кога ће се црпети оно најбоље, најкорисније за српску културу“.

После Другог светског рата оптужен је као клеветник совјетских власти у вези са злочином у Виници, док су каснија истраживања потврдила његово сведочење. Оптужен је и као саветодавац Велибора Јонића у прогону књижевника, али у оптужници нису наведени докази који би поткрепили овакве тврдње. Замерало му се и то што је 1937. године превео Мусолинијеву књигу О корпоративној држави. 1944. године је стрељан као непријатељ народа и ратни злочинац.



--------------------
Edit:

Naravno, ja mislim da su sve optužbe protiv Svetislava Stefanovića bile nameštene, odnosno lažne.

- Tačno je da je preveo Musolinijevu Državu, ali je to bio učinio ranije, pre početka Drugog sv. rata. S druge strane, ta knjiga je prevedena na više stranih jezika, ali njeni prevodioci u drugim zemljama nisu bili streljani.

- Tačno je da je bio dobar poznavalac, pored engleske, i velike nemačke književnosti, pa zbog toga u drugim zemljama ljudi nisu bili streljani.

- Tačno je da se protivio sovjetskom zločinu u Vinici, što je, koliko znam sa ove vremenske distance, to kasnije potvrđeno (da su Sovjeti bili izveli taj zločin)

A što je najvažnije, tačno je da se dr Svetislav Stefanović nije slagao sa preuzimanjem vlasti od strane komunista.
nowhereman nowhereman 23:43 28.09.2013

Laza u Somoboru

Laza Kostić je sretao jednog svog prijatelja uvek na istom mestu - u kafani, kako jede ribu i zaliva je vinom (kao što je, kanda, red). Zabrinulo je to Lazu. Jednom mu je, u takvoj prilici, otpevao ovo:

Zar se tako kuća teče
Pored smuđa svako veče?

Zar se kuća teče tako
Pored smuđa veče svako?

Zar se tako teče kuća
Svako veče pored smuđa?



Laza je poslednju deceniji svoga života proveo u lepom Somboru. Ispred kuće u kojoj je živeo, na samom glavnom gradskom trgu, danas se nalazi klupa.




Laza nije voleo nositi šešir. Išao je ulicom gologlav, pa su se ljudi za njim okretali i među sobom zagledali. Jerbo, u to doba, nije bilo znatnijeg čoveka a da ulicom gologlav hodi.

Umeo je Laza da zbunjuje svakojako, pa i ovakvom pitalicom:

Na jednu rupu uđeš - na dve iziđeš. Kad misliš da si izišao - onda si unutra. Šta je to?




nowhereman nowhereman 10:19 01.10.2013

Re: Laza u Somoboru


Šta je to?


Reću ću, ali malo kasnije.
vladimir petrovic vladimir petrovic 16:28 01.10.2013

Neka trenutak vremena da smisao

Nowhereman
... Reću ću, ali malo kasnije.

Dobri čoveče, zar postoji "malo kasnije" za ovaj blog, za mene i vas retke tamo?

Mislim na stihove TS Eliota (Horovi iz Stene, Choruses from The Rock), stihove koji, kako neko reče, "nagoveštavaju dijalektički i metafizički doživljaj dejstvenih aspekata vremena":

I zatim, u predodređenom trenutku, dođe: trenutak
u vremenu, trenutak vremena,
Ne trenutak: van vremena, već: u vremenu, u onom što zovemo istorija: cepajući, poloveći svet vremena, trenutak u vremenu, međutim ne: trenutak vremena,
Trenutak u vremenu, i vreme se zače u tom trenutku;
jer bez smisla: nema vremena, a baš taj trenutak vremena dao je smisao.
nowhereman nowhereman 10:33 02.10.2013

Re: Neka trenutak vremena da smisao

trenutak u vremenu, međutim ne: trenutak vremena


Jel to prevod Vave Hristića? :)

Odgovor na Lazinu pitalicu: pantalone!
vladimir petrovic vladimir petrovic 14:28 02.10.2013

Re: Neka trenutak vremena da smisao

nowhereman
... Odgovor na Lazinu pitalicu: pantalone!

Šaljivdžija Laza!

Kažu da je važno ko u porodici nosi pantalone:



Jel to prevod Vave Hristića? :)


Ne, već prevod Raše Livade i Davida Albaharija.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana