Putovanja| Religija| Život

Biciklom oko sveta -- Hinduizam vs. budizam (Nepal)

Snezana Radojicic RSS / 26.09.2013. u 07:41

Hram majmuna

DSCF3191.JPG

Na terasi omladinskog hostela u kojem sam odsela, uveče upoznajem Ana-Mariju, mladu Austrijanku koja je ovde došla na treking. Razmenjujemo iskustva o znamenitostima nepalske prestonice koje smo posetile. U dolini Katmandua nalazi se čak sedam različitih mesta koje je Unesko uvrstio u svetsku kulturnu baštinu. Na Uneskovoj listi, svih sedam objedinjeni su u jednu celinu – pod nazivom Dolina Katmandua -- što lokalci koriste kao argument za turiste koji su neodlučni šta da posete.

- Sve! - reći će svaki vodič, zaposleni u hostelu, trgovac što ceo dan presedi na stepenicama svoje radnje mameći turiste da uđu.

Cene ulaznica za većinu tih mesta nimalo nisu simbolične – koštaju deset američkih dolara ili više. Ni Katmandu nije jeftin grad, barem ne za turiste, pa budžet putnici, poput Ana-Marije i mene, ipak moraju da naprave neki izbor. Zbog toga nam je ovaj susret ne samo prijatan -- jer veče lepše prođe u društvu sa nekim -- nego i koristan zbog priče o mestima koje smo već obišle.

Pošto je upola mlađa od mene, Austrijka mi daje prvenstvo, pa joj pričam o Darbar skveru i svemu što sam o tom mestu saznala od mog vodiča. Dajem joj i uputstvo kako da zaobiđe kapije i ne plati ulaznicu od sedam i po dolara, što sam ja kasno otkrila. Iako sam puna priča i podataka iz prošlosti tamošnjih hramova, o Kumari palati i živoj boginji Kali, čini se da Ana-Mariju mnogo više zanima moja današnja poseta Hramu majmuna.

DSCF3227.JPG

Potvrđujem joj da može da ode tamo i peške, jer je od Tamela, glavne turističke ulice u gradu u kojoj se nalazi i naš hostel, udaljen tri-četiri kilometara. Ulice Katmandua sigurno nisu dobar izbor za šetnju, jer su prebučne i toliko prašnjave da sam ovde počela da kašljem. No ako nemaš bicikl i ne želiš da ga iznajmiš, niti da platiš vožnju u neudobnoj rikši ili taksiju koji po džombastim uskim putevima vozi kao na reli-trkama, ostaje ti samo da pešačiš. Ana-Marija kaže da to voli a ima i masku koju ovde mnogi nose preko nosa i usta kako ne bi direktno udisali prašinu i smog.

- Kakvo je mesto? Da li je vredno truda? - pita me.

Da bih nešto preporučila, moram da budem sigurna da mi se zaista dopada i da je na mene ostavilo snažan utisak. Zato mi ovo Austrijankino pitanje dobro dođe da proverim šta zaista mislim o onome što sam videla. Pisanje je takođe dobar način za takvo preispitivanje, ali uvek je bolje kada možemo da nešto kažemo naglas. (I kada me pitaju da li sam usamljena na ovom putovanju, uvek odgovaram odrično, uz ogradu da su jedini trenuci kada mi neko nedostaje upravo oni u kojima poželim da podelim svoj utisak sa nekim.)

Razmišljam neko vreme pre nego što joj odgovorim. Neću da joj opisujem uspinjanje uz 365 stepenika koji su sve uži kako uspon postaje strmiji i što se više bližiš vrhu brda. Ni desetine, ako ne i stotine, prosjaka koji vise po njima, sede ili stoje naslonjeni uz ogradu po sredini stepeništa, koja bi trebalo da odvaja stranu kojom se penje i onu kojom se silazi, što niko ne poštuje. Zbog toga, kao i zbog majmuna koji istrčavaju iz parka s obe strane, trčakaraju po stepenicama, zastaju kod turista koji ih hrane, a neretko i obaraju robu sa tezgi prodavaca suvenira, pića, poslastica, koje su poređane na odmorištima -- zbog svega toga, penjanje je pomalo opasno. Treba biti oprezan i zbog drugih turista koji ne vode računa da li se neko nalazi iza njih kada naglo zastanu kako bi nešto fotografisali ili zauzeli pozu da ih njihovi saputnici fotografišu. Potonje sam već odavno primetila u azijskim zemljama, kao i činjenicu da zapadnjaci vode računa o tome da ne prođu ispred vas baš u trenutku kada klikćete fotoaparatom, da se osvrnu kako ne bi ugrozili bilo koga zbog svog naglog menjanja pravca ili brzine kretanja, da ne galame kako ne bi smetali drugima. Azijati, a posebno Kinezi, nimalo ne mare ni za koga i ni za šta. Zato treba biti veoma oprezan kada se uspinje do Hrama majmuna.

DSCF3243.JPG

Reč je o budističkoj stupi koja se nalazi na vrhu jednog brda i koja je mesto hodočašća mnogih Nepalaca. Stanovnici Katmandua, budističke veroispovesti, posećuju je i po nekoliko puta nedeljno, pa su gužve stalne.

Slika sa stepenica ne menja se ni na platou gde se nalazi ogromna budistička stupa. U njenom središtu je stub koji se završava špicom na vrhu, sa oslikanim Budinim očima na svakoj strani -- po par zlatnih, mi bismo rekli 'svevidećih', očiju gleda na po jednu stranu sveta. Taj motiv je i jedan od najčešćih na suvenirima. Temelj stupe je kružnog oblika i obično je ogromnog prečnika – po nekoliko desetina metara. Donji deo stupe je u obliku polulopte i ona je uvek bela, dok je stub sa Budinim očima zlatan. Zastavice u raznim bojama, na kojima su ispisane molitve, vijore se sa kanapa što su razapeti od zlatnog stuba do nekih metalnih šipki oko stupe. A po obodu polulopte, celim obimom, postavljeni su valjci koji proizvode specifičan metalni zvuk. Budisti se kreću ukrug oko stupe, obično je obilazeći tri puta, i sve vreme rukom pokreću valjke. „Prizivaju Boga da obrati pažnju i da ih čuje“, obajsnio mi je vodič Bikas, prilikom obilaska Darbar skvera. Istu namenu imaju i zvona u koja ponekad neko udari, te bubnjevi.

DSCF3215.JPG

Za većinu turista koji se uspenju do Hrama majmuna verovatno je najjači utisak panorama doline Katmandua koja je sa svih strana okružena zelenim brdima. Grad se zaista pruža kao na dlanu a kako gotovo i da nema visokih zgrada, slika deluje pomalo anahrono, kao da se posmatra neki grad s kraja devetnaestog veka, kada su tek počele da se grade prve višespratnice, od tri-četiri sprata. Uz sve te zastavice, zvuke bubnjeva iz pozadine, mirisa i dima štapića koje vernici pale po celom platou, mešavine raznih jezika osećala sam se pomalo omamljeno, kao da sam zaista izmeštena iz vremena a i prostora.

Pričam sada o tome Ana-Mariji, zaključujući da taj pogled vredi truda i dvesta pedeset rupija (oko dva i po dolara), koliko plaćaju samo belci. (Iz nekog razloga, a rekla bih da je na delu prikriveni rasizam, ovo je jedno od mnogih mesta u Aziji gde beli turisti plaćaju punu cenu, dok Azijati ulaze besplatno ili plaćaju upola; ne mogu ni da zamislim kako bi to izgledalo da u Evropi, za posetu bilo kojoj znamenitosti, ulaznice kupuju samo Azijati i crnci, dok beli ljudi prolaze besplatno.)

No ono što je na mene ostavilo najjači utisak jeste kratka poseta hramu tamošnjih tibetskih budista i prisustvovanje njihovoj molitvi.

Nikada ranije nisam čula budističko pojanje (chant). To je ono kada grupa monaha ritmički izgovara ili peva reči, što najviše liči na melodično recitovanje. Ono nikada ne preraste u pravo pevanje, iako ponekad postaje muzički veoma složeno jer se izgovara u nekoliko glasova, prateći različite ritmove, pa se melodije prepliću ili slivaju u jednu, iz koje se opet izdvaja nekoliko uporednih.

DSCF3272.JPG

Bila sam došla do vrata prostorije u kojoj su budisti u purpurnim togama sedeli u dva reda, licem okrenuti jedni prema drugima. Na klupicama ispred sobe držali su otorene molitvene knjige, a kraj svakoga se nalazio i neki instrument – cimbalo, udaraljke, bubnjevi, trube.

- Dum! Dum! Dum!

Dubok i potmuo, ritmičan zvuk koji me je naterao da stanem kao ukopana. Prožela me je blaga jeza. Taj zvuk kao da je dolazio iz podzemlja ili iz nekih velikih dubina. Ali za njim, počelo je pojanje nalik tihom melodičnom šapatu. Svako od možda petnaest monaha koliko ih je bilo izgovarao je svoju molitvu, usredsređen samo na nju, i povremeno bi reči propratio zvukom svog instrumenta ili pucketanjem prstima. Toliko muških glasova koji šapuću svaki za sebe, a svi zajedno ipak daju milozvučnu melodiju, toliko prijatnu i hipnotišuću da sam neplanirano izula cipele, ušla u prostoriju i prošavši iza leđa monaha, sela do jedne belkinje koja je takođe opčinjeno sedela, slušala i posmatrala. Bilo je nečeg tako smirujućeg i opuštajućeg u tom pojanju. „Kako mi ovo treba!“, pomislila sam. I osetila sam da bih tako mogla satima sedeti i slušati tibetsku molitvu.

- Fenomenalno! - klikće Ana-Marija, a ja odlazim po moj fotoaparat i puštam joj video klip koji sam tamo snimila.

Pašupati

DSCF3326.JPG

Austrijka mi uzvraća pričom o svojoj poseti nejvećem hinduističkom svetištu na Nepalu – hramu Pašupati. Za razliku od moje, njena storija je veoma uznemirujuća. Hram je posvećen samom bogu Šivi, trećem u svetom trojstvu hinduističkih bogova.

Zahvaljujući mom vodiču Bikasu, shvatila sam da ne treba ni da pokušavam da razumem veoma komplikovani hinduistički panteon, već da je dovoljno da znam tri glavna boga: Bramu, Višnu i Šivu. Dok je prvi vrhovni bog, stvoritelj svega, drugi je njegovo otelotvorenje na Zemlji, koje se javlja u različitim obličjima – avatarima, u trenucima kada svetu preti neka velika opasnost i uništenje. Jedan od najvažnijih Višninih avatara bio je Buda. Treće božanstvo – Šiva, predstavlja uništavanje i novo rađanje i obnavljanje, a on je zadužen i za buđenje kosmičke snage u ljudima, koja se zove kundalini.

U njegovom ovdašnjem hramu, odvijaju se kremacije na otvorenom.

- Svuda su lomače, i možeš da gledaš kako tela gore – priča mi Ana-Marija. Veoma je uzbuđena, sudeći po grimasi blagog užasa na njenom licu.

Osmehnem se sa razumevanjem, no onda pomenem da je spaljivanje hinduistički obred i kako verujem da nije baš prijatno za gledati, ali da ipak ne shvatam zašto je toliko potresena.

- Spaljivanje se odvija na reci – objašnjava mi – i pepeo bacaju u nju, a onda dečaci skaču u vodu i rone tražeći novčiće, zalato, neku dragocenost od pokojnika koja nije izgorela.

DSCF3315.JPG

Ne znam da li je do njenog prenošenja utiska, ali to što mi je ispričala ne zvuči mi previše strašno. Već sam dovoljno dugo na Istoku da sam se navikla na razne, za nas strane i neshvatljice običaje i načine ponašanja: javne toalete u kojima nema pregrada već svi kolektivno obavljaju nuždu, život bez ikakve privatnosti, uvek pred očima drugih, pljuvanje, puštanje gasova, podrigivanje i bučno iskašljavanje šlajma na svim javnim mestima, uključujući i fensi restorane... pa ne verujem da će mi ronjenje za vrednim ostacima spaljenih leševa, razasutim u prah, podići želudac. Osim što je nehigijenski, ali prljavština i đubre su ionako sastavni deo svakodnevnog života u Aziji.

Tako sam sutradan, kada i sama krećem u posetu Pašupatiju, sasvim mirna. Osećam samo beskrajnu radoznalost, no uprkos njoj, nevoljno plaćam čak deset dolara za ulazak u prostor hrama.

- Zašto je toliko skupo? - pitam čoveka u biletarnici.

- Možete da gledate kremaciju na otvorenom i da vidite još dosta toga u hramu.

Spaljivanje – svi samo o tome pričaju kao da je to nešto toliko posebno. Sećam se da sam u nekom filmu gledala kako to izgleda, samo što su telo spaljivali na izdignutom psotolju pa se nie mnogo toga videlo, a sigurna sam i da sam o tome čitala u nekoj knjizi. Upamtila sam opis kada se telo na trenutak izdiglo iz vatre i kad je 'pobegla' noga mrtvaca, pa su oni što su ga spaljivali morali da je guraju nekim štapom nazad u plamen.

Zato sada prilično samouvereno krećem da 'vidim-i-to-svojim-očima'. U susret mi nailazi neka spodoba, sva išarana bojama, u jarkoj odeći i sa vencima oko vrata i glave. Nije sadi, sveti čovek, već prosjak. Njih ovde, pored reke Bagmati, gde je ulaz u sveti kompleks, ima u tolikom broju kao da im je ovo zborno mesto. Vidim neke niše u zgradama i hramovima i ljude koji spavaju na iscepanim, vašljivim madracima. Još je veoma rano, pa se nisu svi probudili i krenuli na posao – u prosjačenje.

DSCF3339.JPG

Krenem prema mostu ali nakon nekoliko koraka stanem. S moje desne strane vidim...

...Uh, moram da dubokom udahnem. Ali umesto vazduha, gutam pepeo i toliko se zacenim od kašlja da u momentu pomsilim kako ću se ugušiti. Cinik u meni odmah to dočeka autoironičnim komentarom: „Taman na pravom mestu – samo da me proslede dole na neku lomaču“.

Jer dole, s moje desne strane, gori nekoliko lomača. Obala reke je popločana i do vode se silazi stepenicama. Iznad reke, na udaljenosti od približno deset metara izgrađena su pravougaona proširenja – mesta za spaljivanje.

Sve izgleda tako prljavo, jadno, ogoljeno, da mi se želudac u sekundi popne do grla. Ipak, ne mogu da odvojim pogled od tog prizora. Kao hipnotiana, prelazim preko mosta na suprotnu obalu, gde se nalaze slična proširenja, ali kružnog oblika. Na njima sede ljudi dok im sveštenici čitaju molitve. Rasprostrli su svoje prostirke i ponjave, poređavši po nima hranu i darove za sveštenike. Nisam platila vodiča, ali Ana-Marija je od svog saznala da su to mahom rođaci pokojnika koji su spaljeni pre godinu dana ili nekoliko godina. Sinoć mi je pričala kako je hinudistički običaj da svake godine na dan kremacije dolaze na to mesto i mole se za njih.

Sedam na stepenik i gledam. Ovi se mole i pri tom svaki čas nešto prezalogaje. Preko puta, muški srodnici novopreminulog posluju oko lomača. Dugim bambusovim štapovima razgorevaju vatru i staraju se da negde ne proviri neko stopalo ili šaka. Potpuno je neprimereno, ali neodoljivo mi se nameće poređenje sa roštiljanjem u nekoj bašti. Jer sve podseća na to. Nedostaje samo pivo i smeh ili muzika u pozadini.

Rođaci preminulog stoje, osim onih koji se ritualno briju do glave, ostavljajući na sredini lobanje tanki čuperak kose. Oni sede ili kleče dok ih sveštenik brije. Potom silaze do reke, peru glavu i umivaju se.

Mislim na Ana-Marijinu zgroženost zbog dečaka koji skaču u vodu. Nisam joj verovala da je utisak toliko šokantan. Još nisam staigla do tog dela u ritualu, a već sam potresena ovim što vidim.

DSCF3345.JPG

Ne znam šta me više uznemiruje. Ogoljenost svega? Sama smrt? Izostanak svakog dostojanstva? Pokušavam da analiziram moja osećanja. Sa smrću sam se već srela mnogo neposrednije i šokantnije, kada su mi roditelji umirali. Ne verujem da me susret sa njom toliko pogađa. Čini mi se da je ono što me doslovno ostavlja bez reči, zbog čega mi je ozbiljno muka ali sam istovremeno i kao hipnotisana, to što je sve tako ogoljeno. U hrišćanstvu, smrt je uzdigunuta na pijedestal. Život se odvija u iščekivanju smrti i sopstvenog sudnjeg dana kada će se odlučiti o tome kako ćemo provesti večnost – krčkajući se u paklu ili uživajući u raju. Hrišćani se boje smrti, u najboljem slučaju osećaju neizvesnost u odnosu na ono što ih čeka nakon nje. Da bi se nečega plašili i od nečega se pribojavali, to mora zadržati dostojanstvenost i veo tajanstvenosti. Smrt je u hrišanstvu obavijena neznanjem.

U hinduizmu pak, smrt je samo deo beskrajnog procesa ponovnih rađanja i umiranja. Nema ničeg velikog ni dostojanstvenog u njoj, a nema ni zagrobnog života. Pojednostavljeno, duša će se ponovo roditi, a jedino je važno njeno karmičko zaduženje iz prethodnog života. Ako smo činili dobro, naša sledeća reinkarnacija izdićiće nas na viši karmički nivo, sve dok se potpuno ne oslobodimo mržnje, pohlepe i neznanja. Tako se najgrešniji rađaju ponovo kao životinje, gladni duhovi ili stanovnici pakla, oni koji su živeli dobrim životom vratiće se na zemlju kao muškarci i žene, dok će izuzetno čestiti ljudi biti ponovo rođeni kao bogovi. U hinudizmu, a preko njega i u budizmu, vernici se ne boje smrti – jer ona nije završetak, več deo procesa.

DSCF3456.JPG

Smrt je samo smrt – govore one lomače. To što se meni, Ana-Mariji, zapadnjacima i hrišćanima ritual spaljivanja na otvorenom čini nedostojanstvenim i što na nas deluje toliko potresno, stvar je razlika između drugačijih kultura i religija. Mogu da pretpostavim da bi mnogim hinudsima naše pokopavanje pokojnika, sa svim onim pratećim ceremonijama, delovalo neobično, možda čak i smešno, a najverovatnije kao bespotrebni teatar.

O svemu tome razmišljam dok sedim skoro pola sata i posmatram tri lomače preko puta reke. Ne znam koliko telu treba da sasvim dogori, ali procenjujem da će prva, koja gori najbliže mostu i koja je očito najranije jutros zapaljena, za otprilike sat vremena da se ugasi. A i ne mogu više da trpim smrad tela koja gore. Tako da ustajem i krećem uzbrdo stepenicama, da obiđem ostale delove u sklopu ovog hrama.

No ništa što vidim – a vidim desetine sadija ispred hrama u kome se nalazi zlatni bik, jedna od pojavnosti Šive, no turistima je zabranjeno da tamo uđu; vidim ritualne vatre koje vernici pale ispred hrama; ljude koji se mole gde se zateknu; čopore majmuna koji jure za onima koji ih hrane; dve porodice koje održavaju ličnu higijenu i peru stvari nešto uzvodnije na Bagmatiju; … - ništa od toga ne ostavlja ni približno jak utisak na mene kao ono dole. Skoro da jedva dočekam da se ponovo vratim, zauzmem mesto s druge strane mosta i ispratim pripremu novog tela za kremiranje. Srećom, u torbi imam kinesku mast, pa je otvaram posudicu i prinosim je nosu. Ovako će biti mnogo podnošljivije izdržati smrad kao iz krematorijuma.

Od Ana-Marije sam saznala da se tela spaljuju istog dana kada se upokoje. Jedino ukoliko je reč o roditeljima dece koja su trenutno izvan zemlje ili o nekoj veoma važnoj ličnosti pa treba vremena da svi zainteresovani dođu na kremaciju, ova se odlaže za dan-dva.

DSCF3557.JPG

Telo donose na nosilima i polažu na kosinu uz samu reku. Već je odeveno u belo i prekriveno oranž pokrivačem. Sada ga rođaci umotavaju u još nekoliko takvih čaršava, vezujući ih kod stopala u čvor. Pre nego što isti takav čvor naprave i iznad glave pokojnika, pospu je laticama i nekim uljima. Pripremljeno telo ponovo se stavlja na nosila i odnosi do nove lomače. Ona je napravljena od drvenih oblica koje su poređane u obliku pravougaonika, a okolo je nabacana trava.

U međuvremenu, ona prva lomača je dogorela. Prelazim ponovo na tu stranu mosta jer me zanima šta će uraditi sa pepelom. Očekujem da ga sakupe u neku posudu i onda sve zajedno bace u reku ili pak prospu. Umesto toga, rođaci uzimaju bambusove motke koje na vrhu imaju prikovanu letvicu u obliku velikog slova T i njome guraju one nedogorele cepanice sa sve pepelom počivšeg u reku. Pljušti i cvrči kada padne u vodu. Momci to rade temeljno, pedalj po pedalj čisteći plato. Na kraju zahvataju vodu u kofu i u nekoliko navrata isperu ceo plato. Sada je spreman za novu lomaču i spaljivanje.

Još kad krenu da guraju ostatke u vodu, dečaci a i mnogi odrasli pohrle u reku. Rone ili pretražuju mulj, ne bi li našli neku dragocenost. Ana-Marija je u jednom imala pravo -- jeste šokantno, jer je vrhunac celog rituala. Ogoljenije i manje dostojanstveno ne može da bude.

Budanah

DSCF3570.JPG

- I kako si prevladala šok? - pita me Austrijka te večeri kada se ponovo nađemo na terasi.

- Huh, teško. Imala sam neodoljivu potrebu da popijem nešto žestoko, ali nisam znala šta ni gde. Prvo sam htela da se vratim u hostel, sednem u restoran i popijem makar pivo, no onda sam odlučila da posetim Budhana, jer je sasvim blizu. I ta stupa delovala je na mene kao melem.

- Jao! Isto kao i na mene! - usklikne Ana-Marija. – I ja sam otišla tamo posle Pašupatija i sasvim sam se smirila.

Smejemo se zbog ovolikih podudarnosti. Putnik koji putuje sam nekad se neminovno pita o svojim utiscima, koliko su objektivni, iako objektivno zapravo ne postoji. Impresije su uvek lične, no neke, posebno one jake kao ove iz Pašupatija, kao da traže da budu potvrđene i od drugih koji su doživeli i videli isti prizor. Treba im potvrda verodostojnosti ali i neke vrste 'tačnosti'. Potvrda da šok nije naša lična 'krivica', jer to bi značilo da se nismo dovoljno otvorili za drugu kulturu i različitosti, već da ipak prevazilazi našu sposobnost blagonaklonog prihvatanja.

- Ne znam mnogo ni o hinduizmu ni o budizmu – počnem sasvim neočekivano jer o tome nisma uopšte razmišljala dok nisam progovorila – ali hinduizam je nekako mnogo mračan i zastaršujući, toliko je nekih čudnih bogova i božijih pojavnosti, rituali su neobičnbi i teško shvatljivi. Dok je budizam nekako blag i vedar i šaren, a Buda je osmehnuti debeljuca, ili žena, ili spokojni mladić koji meditira. Nema čudnih stvari, sve je ljubav i razumevanje i smeh.

DSCF3588.JPG

Ana-Marija ponovo usklikne potvrđujući moje reči. - Moj vodič pričao mi je upravo o tome. Kao da slušam njega!

I ja sam sad ushićena. Sve vreme putovanja pokušavam da razumem i prihvatim različitosti. I kada o nečemu imam loš sud ili utisak, to me proganja kao griža savesti. Prekorevam sebe da nisam uložila dovoljno napora i da sam uzalud boravila u toj kulturi. Zato mi sada ova potvrda od jednog hindusa, Ana-Marijinog vodiča, toliko znači. Očito nije jednostavno prihvatiti i pomiriti tolike suprotnosti – hidnuizam i budizam. Možda je upravo zbog njih sve u ovom kutku sveta -- podno Himalaja na kojima sedi Šiva odeven u belo i posut pepelom – toliko tajanstveno, zanimljivo i neodoljivo privlačno. Čak i kada je šokantno.

.

.

Fotografije su ovde.

.

.



Komentari (34)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

blogovatelj blogovatelj 08:04 26.09.2013

E

Ovo je blog...
Svima onima koji kukaju i vrište po blogovima preporučujem čitanje ovoga, da im malo padne pritisak i da se zamisle... O čemu god požele...
Odoh da sovim...
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:12 26.09.2013

Re: E

blogovatelj
Ovo je blog...
Svima onima koji kukaju i vrište po blogovima preporučujem čitanje ovoga, da im malo padne pritisak i da se zamisle... O čemu god požele...
Odoh da sovim...


Hvala ti veliko, Blogi
vladimir petrovic vladimir petrovic 09:07 26.09.2013

Kao i uvek - lepo je čitati te

Ovo mi se svidelo
Da bih nešto preporučila, moram da budem sigurna da mi se zaista dopada i da je na mene ostavilo snažan utisak.

Pisanje je takođe dobar način za takvo preispitivanje,


U hinduizmu, ja posebno volim boginju Kali, i bogića Ganešu (onog sa slonovskom glavicom).
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 10:02 26.09.2013

Re: Kao i uvek - lepo je čitati te

vladimir petrovic
Ovo mi se svidelo
Da bih nešto preporučila, moram da budem sigurna da mi se zaista dopada i da je na mene ostavilo snažan utisak.

Pisanje je takođe dobar način za takvo preispitivanje,


U hinduizmu, ja posebno volim boginju Kali, i bogića Ganešu (onog sa slonovskom glavicom).



Long time no see you! Baš mi je drago videti te na mom blogu, mislim, među komentatorima

Volim i ja Kali i Ganešu ali i glasonošu Garudu - on mi je čak omiljen! Bikas mi je obajsnio da je dovoljno da ga pozovem kad se nađem u nevolji i da će mi 'hitno' pomoći
wilma68 wilma68 09:07 26.09.2013

U jednom dahu...

...sa rukom preko usta, čitala sam ovaj blog, pre svega o Pašupatiju.Iako si već objavila slike i komentare o tome-činilo se da čitam po prvi put.
Veština pripovedanja, opisivanja, ali i čisto ljudska potreba da se "podeli utisak, tamo daleko"-čini ovaj blog izuzetnim.
Sve te različitosti, činjenica da je nešto negde uobičajena stvar, a negde barem presedan (ako ne i skandal), naprosto zbunjuju i čitaoca-a tek putnika, živog svedoka...Iskreno, sumnjam da bih uživala u tom kolektivnom, javnom i bez zazora življenju na azijskim ulicama (još pamtim scenu iz kineskog voza, sa devojčicom u kupeu)

Ipak, živele razlike:
[youtube]null[/youtube]
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 09:56 26.09.2013

Re: U jednom dahu...

wilma68
...sa rukom preko usta, čitala sam ovaj blog, pre svega o Pašupatiju.Iako si već objavila slike i komentare o tome-činilo se da čitam po prvi put.
Veština pripovedanja, opisivanja, ali i čisto ljudska potreba da se "podeli utisak, tamo daleko"-čini ovaj blog izuzetnim.
Sve te različitosti, činjenica da je nešto negde uobičajena stvar, a negde barem presedan (ako ne i skandal), naprosto zbunjuju i čitaoca-a tek putnika, živog svedoka...Iskreno, sumnjam da bih uživala u tom kolektivnom, javnom i bez zazora življenju na azijskim ulicama (još pamtim scenu iz kineskog voza, sa devojčicom u kupeu)

Ipak, živele razlike:
[youtube]null[/youtube]



Nekad zaista ne znam šta da otpišem na komentare koji me vinu u nebesa kao ovaj tvoj. Možda samo da kažem: "Hvala!" - hvala na podršci, na komplimentima, na deljenju tvog utiska i razmišljanja o onome što sma doživela.
Pesmicu ću da poslušam kasnije, kad siđem u deo gde je brza konekcija, pa ću da javim da li mi se dopala, jer je nisma raniej čula
pedjalon pedjalon 09:11 26.09.2013

Život (i smrt)

Da,sada kao da osetim, ponovo, taj teški miris u nozdrvama.
Ali to je samo deo onoga što prati ovozemaljsko. "- I u prah ćeš se pretvoriti..."
Ne, nećeš, bićeš neko dugi. Bio si dobar, zar ne?
...
Postoje velike razlike između budista i hindusa. Ali dok si ti, tvoja senzualnost bliža blagosti budizma, hinduizam je po meni, bliži životu (i smrti).
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 09:50 26.09.2013

Re: Život (i smrt)

pedjalon

...
Postoje velike razlike između budista i hindusa. Ali dok si ti, tvoja senzualnost bliža blagosti budizma, hinduizam je po meni, bliži životu (i smrti).


Nadam se da niko od mojih prijatelja koji me poznaju celog života ne čita ove komentare, jer bi me do kraja života zafrkavali - Sneki i blagost?! Contaradictio in adjecto

No izgleda da sa godinama ipak postajem sve blaža. Znam pouzadano da bi mi u dobu Ana-MArije, razdiranoj mladalačkim ludilima i sopstvenim karakternim krajnostima, hinudizam potpuno legao dok bih budizam odbacila s indignacijom kao 'lažnu' priču o nekom tamo čikici koji nema pojma o životu nego se samo smeši. Hoću da kažem da naklonost prema jednom ili drugom umnogome zavisi od naše prirode, ali i ugla posmatranja na svet i život i nas same. Otprilike, kao ona čuvena parabola (Kamijeva ako se ne varama): čovek u govornici maše rukama a mi ga posmatramo sleđa. I dok nekome sve to može izgledati neverovatno zabavno i smešno, neko će to shvatiti kao da se u toj govornici odvija njegova životna drama (što možda i jeste tačno, ali je za posmatrača samo stvar ugla posmatranja).
Još mislim da je budizam prevenstveno način života dok je hinduizam isključivo religija. I da upravo u toj činjenici nalaze sklad i mire se. Vera u krajnosti hinduizma i blagost u delanju budizma čine dobar spoj. Suštinski, sukob i ne postoji. Tako ja bar to vidim.
ecce-florian ecce-florian 09:49 26.09.2013

jbg, ne ulogujem se pa piši ponovo

Dosta je sve to složeno , naročito za nas sa "Zapada". Ako mogu da budem slobodan, evo kao prilog ,neke opservacije i uspomene Čedomila Veljačića iz Pisma s pustinjačkog otoka

Pun mjesec nad Kolombom
…………
Glavna je poteškoća buddhizma, "religije za odrasle", za one koji ga još iskonski treba da dožive, u tome da je za Buddhu "svatko sam sebi vođa, sam sebi svjetlost; zar bi itko drugi mogao to da bude?" -- I tako se dešava da i pokoji mladi Ñâna bojažljivo slijedi odrođenu poslovnu trku uvelih i prezrelih dama sa "Zapada” a u "lovu na gurua" (mističkog učitelja) po "Himalajama".
…………..
Sada je Ramakrišnina slika na oltaru, u pročelju osmerokutne apside. Pored njega u nišama lijevo i desno su najprije sveta majka Sarada, njegova supruga, i Vivekananda, najmiliji i najmuzikalniji učenik, zatim Buddho i Krist, pa Mahavire i Zarathuštra. [Muhamed je prorok bez slike, pa prema tome za širokogrudo indijsko shvaćanje jedinstva svih religija prisutan svuda gdje se slavi Gospod. -- Pjesnik
Rabindranath Takhur (Tagore) potomak bengalskih Pirili brahmana koji su tradicionalno surađivali s islamskim vladarima svoje uže domovine u borbi za oslobođenje te daleke pogranične pokrajine od delhijskog sultanata, sjećao se s nostalgijom iz djetinjstva priča svoga mnogo starijeg brata o uspomenama na srdačne odnose Hindusa i muslimana po bengalskim selima u starim dobrim
vremenima.

……..

U hramu Šri Ramakrišne, koji je neko vrijeme i sam živio prema zakonu islama da ga provjeri, a konačno je utvrdio da su sve religije dobre, samo ako su dobri i pošteni oni koji ih slijede, sada se glavni obred vrši svakog jutra i svake večeri pred njegovom slikom na isti način na koji je i on sam, osobito na početku svoga svećeničkog zvanja vršio taj obred pred crnim "idolom” Božanske Majke Kali
u Dakšinešvaru. Zapravo za mleććhu (barbara) kakav sam ja, to je rijedak doživljaj. U kalkatskoj misiji, gdje sam ranije živio, imali smo univerzalni hram svih religija, ali obredi se nisu održavali iz principa, da ne budu konfesionalni. Svakome je bilo slobodno da tu moli na svoj način. Inače su me više puta najurili na drugim mjestima trištulom (Šivinim trozubom) kad sam pokušao da zavirim malo
dublje u ortodoksne hramove (npr. u Puriju, gdje su brahmani pokušali da ubiju Gandhija u hramu). Ovdje sam, međutim, u hramu i kulturnom centru indijske manjine na Sri Lanki; obredi se vrše marljivo i ortodoksno, ali pristupačni svima. Bhađan, hrana koja se ritualno priprema i prinosi, vrlo je ukusna i strogo vegetarijanska u skladu s južnoindijskim načelima brahmanske ortodoksije, osobito ujutro -- voćna riža začinjena najukusnijim istočnim mirodijama.
…………
Bilo je to u Šantiniketanu, bolnoj parodiji genijalnosti Rabindranatha Tagore, kakvu može da izvede samo hiljadugodišnja podlost brahmanskog licemjerstva. Među mnoštvom zabranjenih sloboda tu postoji i zabrana bilo koje pjesme ili glazbe izvan uskog izbora "Robindro šongita" (Rabindranathovih pjesama) koje su osnov monotone osnovne i "razvijene" umjetničke nastave. Do u neko doba noći, a i ujutro rano prije vrana, sa svih strana odzvanja monotono skandiranje dnevne lekcije "Robindro
šongita" iz najviših i najsnažnijih dionica dječjih grla. Jedne večeri čuo sam neočekivano zvuke sasvim druge glazbe, jednostavno narodne, ali ganutljive, pogotovo u takvim okolnostima. Pjevanje je bilo popraćeno bubnjanjem, instrumentom za koji tada nije bilo nastavnika, iako je, na primjer, jedan student umjetnosti došao čak iz Trinidada da studira tu vrstu instrumenta i bio poslan ravno u Šantiniketan kao najugledniji centar muzičke kulture (naravno u zamisli svoga pokojnog osnivača, a
zna se da je zamisao realnija od stvarnosti koja je tek sklop niskih i nevažnih slučajnosti kakva je bila i ova). Bilo je doba vaišnavskog praznika i proslava. Bengalski vaišnavizam (kult boga Višnu) seoskom jeprimitivnošću zapretena visoka umjetnička i mistička kultura, ne samo na području i suviše slavne lirske popijevke, koja je u slučaju Ramakrišne preplavila neprijateljske šaivitske temelje njegove
okrutne i krvave hramske religije, negu i na području toliko rijetkih slikarskih tradicija u Indiji, koje tek danas počinju da razotkrivaju stranci.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 10:10 26.09.2013

Re: jbg, ne ulogujem se pa piši ponovo

ecce-florian
Dosta je sve to složeno , naročito za nas sa "Zapada". Ako mogu da budem slobodan, evo kao prilog ,neke opservacije i uspomene Čedomila Veljačića iz Pisma s pustinjačkog otoka

[i]Pun mjesec nad Kolombom
…………
Glavna je poteškoća buddhizma, "religije za odrasle", za one koji ga još iskonski treba da dožive, u tome da je za Buddhu "svatko sam sebi vođa, sam sebi svjetlost; zar bi itko drugi mogao to da bude?"


Eto, kažem ja Pađalonu da sam odrasla čim prihvatam budizam s (blago)naklonošću

Ecce-florian, nisma to čitala a deluje mi veoma zanimljivo. Ukoliko imaš u nekoj elektronskoj formi, moli te, prosledi mi na mejl. Jeste kršenje autorskih prava, ali viša sila - nemam stalnu adresu da bi mi negde neko poslao knjigu.
Черевићан Черевићан 10:11 26.09.2013

пашупати

кад једног божијег дана
утулим и оглувим
а смарагди ми ноћи
кроз теме
коначно никну
*

спознаћу почетак
срљајући крају
док пламен се
споро разгорева
веровања
наду ми пружају


* Тимотијевић Божидар,песник


едукативно,јасно,браво, нестрпљив у исчеку следећег прилогавам, гђо Radojicic
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 10:17 26.09.2013

Re: пашупати

Черевићан



*Тимотијевић Божидар,песник


едукативно,јасно,браво, нестрпљив у исчеку следећег прилогавам, гђо Radojicic


Pesnici sve to kažu sa tako malo reči!

Dragi Čerevićan, preko Garude, mog omiljenog hinudističkog bogo-glasnika, šaljem Vam veliko
pedjalon pedjalon 10:51 26.09.2013

Re: пашупати

Држим, госпођица, молићу лепо!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 14:12 26.09.2013

Re: пашупати

pedjalon
Држим, госпођица, молићу лепо!



Ovo je bilo baš onako gospoCki
buba_truba buba_truba 11:19 26.09.2013

Glasam za Budizam

Meni je nekako bliži... i draži. A o tekstu, fotkama, utiscima koje izaziva čitanje i gledanje tvojih blogova, neću opet nanovo - da ti ne bude neprijatno.
z_ex.yu z_ex.yu 14:00 26.09.2013

Re: Glasam za Budizam

A o tekstu, fotkama, utiscima koje izaziva čitanje i gledanje tvojih blogova, neću opet nanovo - da ti ne bude neprijatno.

Ja moram.. Znas Snezo, nikada mi nije bilo jasno kako neki "putopisci" , neki svetski putnici ili neki predstavnici kojekakvih turistickih agencija svojim komentarima ili utiscima mesta koja opisuju jednostavno ta mesta ucine prosto odbojnim i neinteresantnim. Iz tog razloga i kada gledam neku putopisnu emisiju na TV ja smanjim ton ili pustim neku muziku pa na sve gledam samo mojim ocima. Da li zbog toga sto oni uglavnom opisuju neka , sto bi ti rekla fensi ili must see mesta, prosto sve upropaste svojim komentarima, koji se i svode samo na to sta MORATE videti, gde kupiti suvenire i kako zapamtiti adresu hotela. A ti... Od kada sam procitao prvi blog, pa do sada, na svako, ali na svako mesto koje si opisivala sam pozeleo da odem.. Svako to mesto kao da sam prosao.. Da li zbog toga sto je tvoje pisanje opusteno , sto pricas o obicniim stvarima, sto opisujes obicne ljude, obicne sudbine, sto pises o realnim problemima na putu, tek, ja se ne odvajam od tvojeg pisanija..Rekao sam ti vec da citam od pocetka, sada trenutno gazim blato i makadam gruzijskog bespuca.. Samo napred i neka te Bog cuva.. I vrati nam se sto......kasnije.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 14:14 26.09.2013

Re: Glasam za Budizam

buba_truba
Meni je nekako bliži... i draži. A o tekstu, fotkama, utiscima koje izaziva čitanje i gledanje tvojih blogova, neću opet nanovo - da ti ne bude neprijatno.



Ma ti si moj čovek
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 14:26 26.09.2013

Re: Glasam za Budizam

z_ex.yu
A o tekstu, fotkama, utiscima koje izaziva čitanje i gledanje tvojih blogova, neću opet nanovo - da ti ne bude neprijatno.

Ja moram.. Znas Snezo, nikada mi nije bilo jasno kako neki "putopisci" , neki svetski putnici ili neki predstavnici kojekakvih turistickih agencija svojim komentarima ili utiscima mesta koja opisuju jednostavno ta mesta ucine prosto odbojnim i neinteresantnim. Iz tog razloga i kada gledam neku putopisnu emisiju na TV ja smanjim ton ili pustim neku muziku pa na sve gledam samo mojim ocima. Da li zbog toga sto oni uglavnom opisuju neka , sto bi ti rekla fensi ili must see mesta, prosto sve upropaste svojim komentarima, koji se i svode samo na to sta MORATE videti, gde kupiti suvenire i kako zapamtiti adresu hotela. A ti... Od kada sam procitao prvi blog, pa do sada, na svako, ali na svako mesto koje si opisivala sam pozeleo da odem.. Svako to mesto kao da sam prosao.. Da li zbog toga sto je tvoje pisanje opusteno , sto pricas o obicniim stvarima, sto opisujes obicne ljude, obicne sudbine, sto pises o realnim problemima na putu, tek, ja se ne odvajam od tvojeg pisanija..Rekao sam ti vec da citam od pocetka, sada trenutno gazim blato i makadam gruzijskog bespuca.. Samo napred i neka te Bog cuva.. I vrati nam se sto......kasnije.


Hvala ti na ovome. Ovo poslednje mi je bilo posebno slatko: "i vrati nam se što... kasnije"

Ni ja ne volim putopise jer mi je većina bila uvek beskrajno dosadna. Inače, imamo mi sasvim dobrih mladih i manje mladih putopisaca koji umnogome odstupaju od tog šablona: izdeklamovati podatke i opisati must see mesta. Preporučujem posetu sajtu Kluba putnika Srbije.

Što se mene tiče, uvek pišem iz ličnog ugla, o doživljenom i proživljenom, unoseći sebe i svoje emocije, što je uvek neuporedivo zanimljivije od opisa i najzanimljivijeg mesta na planeti o kome se piše hladno i strogo informativno. A (neskromno) verujem da ima nešto i u talentu
ddsonik ddsonik 15:25 28.09.2013

Re: Glasam za Budizam

Što se mene tiče, uvek pišem iz ličnog ugla, o doživljenom i proživljenom, unoseći sebe i svoje emocije, što je uvek neuporedivo zanimljivije od opisa i najzanimljivijeg mesta na planeti o kome se piše hladno i strogo informativno. A (neskromno) verujem da ima nešto i u talentu


Ako smem da kazem, bilo sta drugo ne bi bilo ni toliko vredno citanja, ma kako 'tehnicki virtuozno' bilo.
A sto gore rece blogovatelj - ovo je blog!
Ostaje mi samo da ti se po ko zna koji put zahvalim sto ovo tvoje putovanje (zapravo zivot) delis sa nama.

Ne znam tacno koja je razlika izmedju budizma i hinduizma, ali je moj utisak da su hindusi toliko iskreni da se to jednostavno na svakom koraku vidi. Secam se samo povratka sa svog puta iz Indije gde sam pomislio kako je sve totalno plasticno i licimerno u nasoj staroj dobroj Evropi. Samo moj potpuno subjektivan osecaj.U svakom slucaju, otvaras nam oci i siris vidike kao i svoje sopstvene.

Jos jednom hvala i puno pozdrava



docsumann docsumann 20:57 26.09.2013

ja sam


budistički simpatizer


p.s. preporuka
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 03:52 28.09.2013

Re: ja sam

docsumann

budistički simpatizer


p.s. preporuka


dzango dzango 11:19 27.09.2013

Topalovići

Tata spalio Đenku. Stvarno bi mogli da angažuju neke indijske Topaloviće umesto ovog neugodnog cirkusa. Mada, onda ne bi imali turiste koji plaćaju da bi gledali spaljivanje mrtvaca. Gde ćeš bolju turističku ponudu. Naročito za belce koji takvu morbidariju ne mogu da vide nigde drugde.

Dobro, možda u srpskim filmovima.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 03:46 28.09.2013

Re: Topalovići

dzango
Tata spalio Đenku. Stvarno bi mogli da angažuju neke indijske Topaloviće umesto ovog neugodnog cirkusa. Mada, onda ne bi imali turiste koji plaćaju da bi gledali spaljivanje mrtvaca. Gde ćeš bolju turističku ponudu. Naročito za belce koji takvu morbidariju ne mogu da vide nigde drugde.

Dobro, možda u srpskim filmovima.



Rekla bih da običaj spaljivanja postoji kod hinudsa vekovima, još pre najave bilo kog belog ili inog turiste. Dakle, biće da to ne rade radi nas, već jer tako veruju. Inače, i Stari Sloveni su spaljivali svoje mrtve, što je čak higijenskije od pokopavanja. Uzgred, cirkus sa nadgrobnim spomenicima i kućam i vrtovima i piramidama nije ništa manji do cirkusa javnog spaljivanja i posipanja pepela u reku - kad smo već kod poređenja.
A zašto javno? Pa u Aziji se sve odvija javno, ali to možeš da shvatiš tek kad dođeš i vidiš koliko privatnost ne postoji. Različitosti treba prihvatai a ne umišljati da mi treba da ih menjamao i da im sudimo.
dzango dzango 10:45 28.09.2013

Re: Topalovići

Snezana Radojicic
dzango
Tata spalio Đenku. Stvarno bi mogli da angažuju neke indijske Topaloviće umesto ovog neugodnog cirkusa. Mada, onda ne bi imali turiste koji plaćaju da bi gledali spaljivanje mrtvaca. Gde ćeš bolju turističku ponudu. Naročito za belce koji takvu morbidariju ne mogu da vide nigde drugde.

Dobro, možda u srpskim filmovima.



Rekla bih da običaj spaljivanja postoji kod hinudsa vekovima, još pre najave bilo kog belog ili inog turiste. Dakle, biće da to ne rade radi nas, već jer tako veruju. Inače, i Stari Sloveni su spaljivali svoje mrtve, što je čak higijenskije od pokopavanja. Uzgred, cirkus sa nadgrobnim spomenicima i kućam i vrtovima i piramidama nije ništa manji do cirkusa javnog spaljivanja i posipanja pepela u reku - kad smo već kod poređenja.
A zašto javno? Pa u Aziji se sve odvija javno, ali to možeš da shvatiš tek kad dođeš i vidiš koliko privatnost ne postoji. Različitosti treba prihvatai a ne umišljati da mi treba da ih menjamao i da im sudimo.


Nе kažem ja da ih oni spaljuju radi turista. Da je tako, verujem da bi se malo proredili jer bi svako smotao nekog nejakog rođaka, radi nekog dinara. Već kažem da bi nedostatak takve atrakcije škodio biznisu.

Cirkus jeste sve ono što se radi zbog drugih i radi turista. Mada ja ne bi da pijem svoga dedu iz gradskog vodovoda. Bolje neka ga ispod neke šljive.

Ne bi ja da shvatam te Indijce. Najradije ih ne bi ni posećivao jer mi se sve to što sam video na TV, pomalo gadi. Ne bi ih ni menjao ali bi dozvolio sebi pravo da imam neko svoje mišljenje o svemu tome. Koje ne mora da bude politički korektno, čak ne mora biti ni ispravno. Ali ga ne naturam nikome.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 11:43 28.09.2013

Re: Topalovići

dzango
Ne bi ih ni menjao ali bi dozvolio sebi pravo da imam neko svoje mišljenje o svemu tome. Koje ne mora da bude politički korektno, čak ne mora biti ni ispravno. Ali ga ne naturam nikome.


Naravno. Ali je u prethodnom koemntaru zvucalo malo drugacije, mozda zbpog ironije, pa otud i takav moj odgovor. Sad nema nesporazuma
srdjan.pajic srdjan.pajic 15:23 27.09.2013

sjajno!

Ovaj deo opisa spaljivanja leševa je fenomenalan. Mada, priznajem da sam, totalno nehrišćanski, uhvatio sebe u misli: a što udove i tela leševa ne vežu diskretno ćeličnom žicom, da ne ispadaju noge i ruke dok to gori? Auh, idem sad da se semobičujem nekoliko sati.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 03:51 28.09.2013

Re: sjano!

srdjan.pajic
Ovaj deo opisa spaljivanja leševa je fenomenalan. Mada, priznajem da sam, totalno nehrišćanski, uhvatio sebe u misli: a što udove i tela leševa ne vežu diskretno ćeličnom žicom, da ne ispadaju noge i ruke dok to gori? Auh, idem sad da se semobičujem nekoliko sati.


Dobro pitanje. Ne znam, vežu ih oni nekim kanapima, ali ovi očito izgore brzo pa udovi ispadaju.
srdjan.pajic srdjan.pajic 05:14 28.09.2013

Re: sjano!

Snezana Radojicic
srdjan.pajic
Ovaj deo opisa spaljivanja leševa je fenomenalan. Mada, priznajem da sam, totalno nehrišćanski, uhvatio sebe u misli: a što udove i tela leševa ne vežu diskretno ćeličnom žicom, da ne ispadaju noge i ruke dok to gori? Auh, idem sad da se semobičujem nekoliko sati.


Dobro pitanje. Ne znam, vežu ih oni nekim kanapima, ali ovi očito izgore brzo pa udovi ispadaju.


Da, bre, to sam i mislio, ne može to kanap da drži, mora gvoždje, ili aluminijum. Mada je savremene materijale teško uklopiti u te hilljadama godina stare kanone i tradiciju.
blogovatelj blogovatelj 07:13 28.09.2013

Re: sjano!

Da, bre, to sam i mislio, ne može to kanap da drži, mora gvoždje, ili aluminijum. Mada je savremene materijale teško uklopiti u te hilljadama godina stare kanone i tradiciju.


Kakva je poenta ovoga kad ionako za par sati sve postane prah i pepeo?
Dalje, cena aluminijuma ili gvožđa u tom delu sveta i za standard tih ljudi je kao kad bi ti u SAD kupovao dron za Mars.
srdjan.pajic srdjan.pajic 06:18 29.09.2013

Re: sjano!

blogovatelj
Da, bre, to sam i mislio, ne može to kanap da drži, mora gvoždje, ili aluminijum. Mada je savremene materijale teško uklopiti u te hilljadama godina stare kanone i tradiciju.


Kakva je poenta ovoga kad ionako za par sati sve postane prah i pepeo?
Dalje, cena aluminijuma ili gvožđa u tom delu sveta i za standard tih ljudi je kao kad bi ti u SAD kupovao dron za Mars.


Uf, pa odgovor je očigledan: prvo, estetski je lepše, a i svečanije, jer ne ispadaju nagoreli udovi, i to na očigled ucveljene rodbine i prijatelja, a koje (udove) ovi službenici moraju motkama da guraju nazad u plamen (tako se brže obavlja sagorevanje, povećava yield i protok klijenata na ovom kamenju, smanjuje rizik od povrede operatora, itd). A drugo, nakon sagorevanja, te pomoćne naprave mogu da se prikupe i da se recikliraju, to jest iskoriste u sledećem sagorevanju.

Za one koji ne mogu da priušte ta sredstva, moglo bi da se organizuje iznajmljivanje. Ono, rent-a-žicu za noge, i tako dalje.

Samo pitaj, imam rešenje za sve.
blogovatelj blogovatelj 06:55 29.09.2013

Re: sjano!

Samo pitaj, imam rešenje za sve.


Em inženjer, em privatnik, ne može da ne može ;-)
pedjalon pedjalon 14:58 29.09.2013

Re: sjano!

srdjan.pajic
blogovatelj
Da, bre, to sam i mislio, ne može to kanap da drži, mora gvoždje, ili aluminijum. Mada je savremene materijale teško uklopiti u te hilljadama godina stare kanone i tradiciju.


Kakva je poenta ovoga kad ionako za par sati sve postane prah i pepeo?
Dalje, cena aluminijuma ili gvožđa u tom delu sveta i za standard tih ljudi je kao kad bi ti u SAD kupovao dron za Mars.


Uf, pa odgovor je očigledan: prvo, estetski je lepše, a i svečanije, jer ne ispadaju nagoreli udovi, i to na očigled ucveljene rodbine i prijatelja, a koje (udove) ovi službenici moraju motkama da guraju nazad u plamen (tako se brže obavlja sagorevanje, povećava yield i protok klijenata na ovom kamenju, smanjuje rizik od povrede operatora, itd). A drugo, nakon sagorevanja, te pomoćne naprave mogu da se prikupe i da se recikliraju, to jest iskoriste u sledećem sagorevanju.

Za one koji ne mogu da priušte ta sredstva, moglo bi da se organizuje iznajmljivanje. Ono, rent-a-žicu za noge, i tako dalje.

Samo pitaj, imam rešenje za sve.

Čemu sprdanje?
U Nepaku je dozvoljeno fotografisanje spaljivanje posmtnih ostataka. U Indiji nije i smatra se nepoštovanjem obreda i oproštaja žalećih za pokojnikom.
Ovaj komentar mi liči na stotine "fotoreportera" koji krišom fotografišu obred spaljivanja u Varanasiju. Osnovni nedostatak kulture i pijeteta.
blogovatelj blogovatelj 02:53 01.10.2013

Re: sjano!

Čemu sprdanje?


Mislim da nisi razumeo najbolje. Ja se sasvim sigurno nisam sprdao, mislim da nije ni Srki.
Ali eto njega, neka sam kaže.
49 41 49 41 13:29 29.09.2013

Maharadza

Slobodan Perovic, glumac; svojevremeno je opkruzio svet svojim crnim Opel Rekordom.

Vozio je i preko pustinja Indije.
Zaustavio se da primi Maharadzu, koji je hodao sa stapom u ruci pesice preko pustinje.
Hteo je da mu olaksa put.

- Ne, ja nemam vremena da bih isao tako brzo!

Odbio je maharadza, sva njegova insistiranja.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana