Bila je to situacija vrlo retka u policijskoj praksi: imali smo pred sobom žrtve, priznanja osumnjičenih, materijalne dokaze i netaknuta mesta zločina, ali motivi se nisu mogli čak ni naslutiti.
Posle napornog puta kroz tri savezne države, prespavao sam u malom motelu nedaleko od gradića Velva u okrugu MekHenri, a narednog jutra sam, u Glenvud aveniji, jedva pronašao mog budućeg sagovornika.
- Ja sam Džejms Tofler, a vi ste verovatno Patrik O Konor, rekao je i na moje potvrdno klimanje glave, snažno mi prodrmao ruku. Gospodin Tofler je bio oniži, ali snažan i vitalan starac čije je godine bilo teško odrediti. Seli smo u lepo sređenu baštu omanje prizemne kuće. Gospođa Tofler nas je poslužila svežom kafom i ostavila same.
- Gospodine Tofler, odmah da se razumemo, mene interesuju stvarni nerešeni slučajevi, a ne bilo kakve sumje, pa makar i osnovane, u nešto što se možda dogodilo, a leteće tanjire i vanzemaljce da i ne spominjem. To kažem, jer cenim i vaše i moje vreme, rekao sam pre nego što smo i započeli pravi razgovor.
- Jeste li vi gospodine O Konor, pre nego ste postali pisac, bili policajac? pitao je, uz osmeh.
- Ne. Bio sam novinar i pisao za kriminalističke rubrike nekoliko listova u Njujorku, odgovorio sam.
- Vidite Patrik, ja sam čitav svoj radni vek bio policajac i veoma dobro znam razliku između činjenica i sumnji.
- Odlično. Onda da pređemo na stvar, predložio sam i uključio svoj reporterski kasetofon. To ga je malo iznenadilo, ali nije ništa rekao. Džejms Tofler je zapalio svoju lulu, udobno se namestio i počeo da govori.
- Dvadeset i pet godina sam bio šerif u okrugu MekHenri. Zločin, o kome želim da vam govorim, dogodio se 1963. godine u junu, tačnije u noći između 21. i 22. juna i prvi put govorim o njemu izvan službe.
- Znači pre skoro sedamanest godina. Zašto ste do sada ćutali? odmah sam ga prekinuo.
- FBI je stavio embargo na sve što je u bilo kakvoj vezi sa tim događajem.Taj embargo je i danas na snazi, odgovorio je.
- A ipak želite da o njemu govorite, bez obzira na moguće ozbiljne zakonske sankcije? pitao sam, a zatim potsetio da ga penzija neće zaštiti, ukoliko u javnost iznese podatke koji su proglašeni službenom tajnom, a do kojih je došao tokom službe.
- Alojz Alchajmer će me zaštiti, gospodine Patrik, odgovorio je uz još jedan osmeh. Zatim mi je objasnio da mu je nedavno potvrđena dijagnoza Alchajmerove bolesti i da se njen progresivni tok očekuje početkom jeseni.
– Ukoliko ste i dalje zainteresovani za ovaj slučaj, razgovor nastavljamo na mestu zločina, rekao je i odmah ustao.
Bio sam i to veoma. Dok smo se mojim bjuikom vozili ka zapadu,vodili smo neobaveznu konverzaciju. Gospodin Džejms je preuzeo ulogu turističkog vodiča govoreći mi usput o znamenitostima kraja. Videlo se da okrug MekHenri poznaje kao svoj džep. Nakon sat vremena vožnje skrenuli smo sa glavnog puta i uskoro stigli do napuštenog naselja okruženog šumom. Izbrojao sam desetak urušenih kuća, obraslih u korov, u kojima već dugo niko ne živi. Seli smo na oboreno stablo. Gospodin Tofler je ponovo zapalio svoju lulu, a ja uključio moj kasetofon.
- Ovo mesto su njegovi stanovnici zvali Vestroud. Prva brvnara je izgrađena oko 1935. godine kada je, pola kilometra niz cestu, počela sa radom MekGregorova pilana. Radnici pilane, za sebe i svoje porodice, vremenom su izgradili još ukupno jedanaest drvenih kuća. Kada je pilana prestala sa radom, većina iz druge generacije stanovnika ostala je u Vestroudu. Posao su našli u obližnjim mestima. Za dvadeset i tri godina obavljanja dužnosti šerifa u ovom okrugu, ni jedan jedini put nisam imao potrebe da intervenišem u Vestroudu. Ipak, povremeno sam ih obilazio i većinu stanovnika sam dobro poznavao. Bili su to skromni i pošteni ljudi.
Noću 22. juna 1963.godine probudio me je telefon. Stiv bakalin, koji je u Vestrodu jedini imao telefon, muklim glasom me je obavestio da su njegova deca mrtva i da se nešto strašno dogodilo. Odmah nakon toga je prekinuo.
U Vestroud sam stigao pre svitanja. U svim kućama su bila upaljena svetla, ali je vladao potpuni muk. Prizor koji sam zatekao u Stivovoj kući teško je opisati: Stivova deca su ležala u svojim krevecima iskasapljena, a on i njegova supruga, okrvavljenih ruku, lica i odeće u šoku su ih posmatrali. Nisam stigao da im postavim ni prvo pitanje, kad se začulo panično dečije zapomaganje iz susedne kuće. Odjurio sam tamo. U toj kući sam našao sličan prizor,samo što su u krevetima ležali roditelji iskaspljenih lica. Upitao sam desetogodišnjeg dečaka ko je to uradio. Odgovorio je: Ja. Na moje pitanje kako, odgovorio je: Očevom sačmarom. Na pitanje zašto, odgovorio je prvo ćutanjem, a onda histeričnim plačem..
Obavestio sam državnog šerifa i do njegovog dolaska obišao i ostalih deset kuća. Konstatovao sam ukupno devetnaest žrtava i petnaest izvršilaca. U pet porodica roditelji su izmasakrirali decu, u četiri porodice deca roditelje, a u dve majke i deca očeve. Stari Sem se ubio sam, kao što je i živeo, tako što je sebi naneo teške povrede nožem u predelu donjeg dela stomaka.
Zajedno sa državnim šerifom i njegovim pomoćnicima evidentirano je oružje kojim su ubistva izvršena: tri sačmare, četiri sekire, jedan malj i osam kuhinjskih noževa različitih veličina. Zaključili smo, a to su kasnije potvrdili i obdukcioni nalazi, da su se sva ubistva desila od ponoći pa do do dva časa ujutro. Niko od izvršilaca nije poricao zločin, ali niko nije umeo da odgovori na pitanje zašto su to učinili. Većina nemuštih pokušaja se svodila na isto – spavali su mirno, probudili se i onim što im se prvo našlo pri ruci, učinili to što su učinili.
Bila je to situacija vrlo retka u policijskoj praksi: imali smo pred sobom žrtve, priznanja osumnjičenih, materijalne dokaze i netaknuta mesta zločina, ali motivi se nisu mogli čak ni naslutiti.