Rekoh i spasih svoju dušu (Dixi et salvavi animam meam)
O Firenci sam već mnogo znao i unapred joj se divio, ali dugo nisam stizao da je posetim. Nekako mi je bila po strani, jer svaki put kada sam posećivao Italiju, putevi su vodili u - Rim. Međutim, znao sam da će, kad-tad, Firenca doći na red.A onda se dogodilo, sticajem više okolnosti, da sam je posetio - dva puta u periodu nešto dužem od jedne godine. Kao u dečjoj igri „Nema, nema, nema - pa onda IMA, i to dva puta".
Eto, događaju se čudne slučajnosti, valjda kao posledice nečega čiji je causa causis negde gore, daleko gore. Šta ću, lakše mi je kada mešam metafiziku i fiziku!
Nisam ranije pisao o Firenci i nekim genijalnim ljudima čija su imena vezana za nju, iz jednostavnog razloga što su mi emocije bile jake. A protokom određenog vremena moje impresije su se koliko-toliko slegle, pa, evo, sada pišem, ali opet nekako usputno, baš kao što je u naslovu nagovešteno.
O uzgredno, volim te uzgredno!
Zna se da je Firenca grad umetničkog izobilja, da je, kako to zanesenjaci vide, njena velika umetnost nekako iznad stvarnosti. Smatra se kolevkom Renesanse (u Italiji kažu Rinascimento), zato što je najpoznatija baš po svom sublimnom renesansnom nasleđu iz perioda od XIII do XVI veka.
A najmarkantniji predstavnici Renesanse, među mnogim velikanima, jesu Leonardo, Mikelanđelo i Rafaelo. Neki ih smatraju najvećim umetnicima svih vremena.
Svako od ove trojice bio je genijalan na svoj način. Mnogo se zna o njima, ali oni i dalje zaokupljaju pažnju svetske kulturne javnosti - o njima se pišu knjige, snimaju filmovi, pa i pišu blogovi, što pokazuje da su i danas aktuelni.
Leonardo je nesporno prvi među prvima, premda je meni lično draži Mikelanđelo. Rafaelo im se časno pridružuje, iako je mnogo različit u odnosu na prvu dvojicu (hoću reći da su Leonardo i Mikelanđelo međusobno bliži).
1. Leonardo (Leonardo da Vinci, 1452-1519). Ako se kaže za Renesansu da je imala 'snove o slavi i o bezgraničnom napretku, te ogromno oduševljenje za lepotu i nauku', onda je Leonardo njen neprikosnoveno najbolji predstavnik. Bio je umetnik i naučnik, imao je istančan osećaj za muziku i još za mnogo šta, te njegov genije i danas za mnoge ostaje predmet čuđenja i divljenja.Zapanjujuće je kreativan. Istražuje tajne čovečjeg tela, pored ostalog i seciranjem leševa (oko trideset, kažu); U ljubavi prema prirodnim naukama, posebno mesto ima mehanika. Posmatra i analizira let ptica i insekata, što ga tera da radi na konstrukciji sprave za letenje, za koju je siguran da će jednog dana postati stvarnost; ispituje oblike stena i oblaka, dejstvo atmosfere na boje udaljenih predmeta, zakone koji upravljaju rastom drveća i biljaka, sklad zvukova - sve su to predmeti neumornih istraživanja koja će postati temelji njegovih umetnosti. Sačuvane su brojne skice i sveske, hiljade stranica spisa i crteža, uz odlomke knjiga koje je čitao i nacrte za one koje je nameravao da napiše. Stvorio je, dakle, više besmrtnih umetničkih dela i dao nebrojene origanalne ideje.
Levoruk je, piše zdesna na levo, tako da se njegove beleške mogu čitati samo u ogledalu.
Lepe je spoljašnosti i voli da bude okružen lepim svetom. Prima za učenike samo lepe mladiće, tako da su oni ružni, čak i ako pokazuju veće slikarsko umeće, odbacivani (Uostalom, i danas se kaže da lepi ljudi bolje prolaze kroz život).
Među njegovim slikama najpoznatije su Tajna večera (L'Ultima Cena) i Mona Liza.
Tajnu večeru, sa geometrijski savršenom kompozicijom, mnogi smatraju za „jedno od najvećih čuda ljudskog genija"; među mnogo slika na tu temu, Leonardo najbolje prikazuje trenutak kada Hristos izgovara poznate reči: „Jedan od vas izdaće me".
Ostao je veliki broj Leonardovih crteža, koji se ubrajaju u nesporna remek-dela Renesanse.
U poslednje vreme pojavilo se više knjiga u kojima se Leonardo uzima kao dobar primer univerzalne inteligencije. Zapravo, on je odličan primer osobe koja je na pravi način uspela da pokaže sve svoje inteligencije, pošto se smatra da ih ima više. Naime, kažu da je njegov genije tako snažan da zaslužuje da bude smatran najvećim genijem svih vremena i u mnogim pojedinačnim inteligencijama.
U knjizi Razmišljajte kao Leonardo da Vinči od Majkla Gelba (Michael Gelb: How to Think like Leonardo da Vinci), jedne od onih knjiga koje upućuju na razvijanje sopstvene inteligencije - do genijalnosti, navodi se lista deset najvećih genija u istoriji sveta, koju predvodi - Leonardo, kao najbolji primer univerzalne genijalnosti. (Ostali su: 2. Šekspir; 3. Graditelji velikih piramida; 4. Gete; 5. Mikelanđelo; 6. Njutn; 7. Tomas Džeferson; 8. Aleksadar Veliki; 9. Fidija, graditelj Atine i 10. Ajnštajn).
2. Mikelanđelo (Michelangelo Buonarroti, 1475-1564). Izvrstan je kao vajar (želeo je da oslobađa figure iz kamenih blokova u kojima su bile uspavane) i slikar, ali ima i izuzetno arhitektonsko umeće. Pored toga, dobar je pesnik.Po prirodi je usamljenik, u čemu se umnogome razlikuje od Leonarda i Rafaela (ne trpi ih: smatra da je Leonardo - kaćiper, a Rafaelo - ulizica).
I on, kao Leonardo, secira leševe, da bi bolje shvatio ljudsko telo. Njegovi likovi su oličenje mladalačke muške snage i lepote.
Među više njegovih prelepih kipova najpoznatiji su David (njegov Apolon, koji slovi za najpoznatiju kamenu skulpturu na svetu) Mojsije i Pijeta. Što se slika tiče, tu su one sa tavanice Sikstinske kapele u Rimu.
O Mikelanđelu je, poput mnogih drugih, pisao i Miloš Crnjansk (Knjiga o Mikelanđelu). U njoj (u pitanju je nedovršen tekst) on njemu daje prednost nad Leonardom, jer kaže da je on, Mikelanđelo, najveći Talijan u renesansi.
U vezi sa Mikelanđelovim odnosom prema ženama, Crnjanski ljutito zapisuje: "Samo idioti smatraju da Mikelanđelo ne poznaje žene, da nije nikad voleo žene, da nijedna njegova slika nije nežna".
Gete je za Mikelanđelove kreacije u Sikstinskoj kapeli, rekao: "Ovo je dokaz šta jedan jedini čovek može". A za sliku Strašnog suda, Pikaso je rekao: "To je jedina slika koja vredi u Rimu".
3. Rafaelo (Raffaello Sanzio, 1483-1520). Mada nema veliko znanje kao Leonardo, ni umetničku silovitost Mikelanđela, ipak, jeste genijalan.Po prirodi je blagog karaktera, što se ogleda u njegovom stvaralaštvu. Njegove najveće slike izgledaju tako da ih čovek ne povezuje s predstavom napornog rada. Za mnoge je on naprosto slikar ljupkih Madona, koje su postale toliko poznate da ih gotovo više i ne smatramo slikama (mnogo se koriste za Božićne čestitke). Međutim, i pored toga što njegove slike nailaze na opšte divljenje baš zato što su proste, eksperti kažu da je njegova prirodna jednostavnost plod duboke promišljenosti, pažljivog planiranja i ogromne umetničke mudrosti.
Vlada veštinom pravljenja savršene i skladne kompozicije figura u slobodnom prostoru. Dok je Mikelanđelo dostigao, smatra se, najvišu tačku u majstorskom prikazivanju ljudskog tela, Rafaelo je, do izvesne mere, napustio verno prikazivanje prirode, tražeći da pruži "zamišljeni tip pravilne lepote". To njegovo idealizovanje, odnosno namerno "popravljanje" prirode ne odvodi ga u izveštačenost i neukus, što se mnogim drugim slikarima događalo.
Njegova slava se i danas sačuvala baš zahvaljujući tom idealizovanju likova iz klasičnog sveta. Njegove Madone, pola hrišćanske a pola neznabožačke, ni suviše eterične ni suviše čulne, osvajaju srca gledalaca. Baš to spajanje dva suprotna i neprijateljska sveta, neznaboštvo i hrišćanstvo, pomaže umetniku da izrazi svoj genije bolje nego mnogi drugi umetnici njegovog vremena koji su slikali Madonu.
Ukrasio je zidove više odaja u Vatikanu, koje su danas poznate kao Rafaelove stance, odnosno sobe.
U mnoštvu njegovih slika za najbolju neki smatraju Atinsku školu (Scuola di Atene), na kojoj je lik Platona oslikan prema Leonardu, a tu je i namrgođeni Mikelanđelo, kao i u jednom kutku lik samog Rafaela.
Rafaelo živi život pun uživanja. Žene su mu izuzetno važne, prvenstveno u čulnom pogledu, u čemu se razlikuje od Leonarda i Mikelanđela.
Razlikuje se od njih i u tome što je kratko živeo - umro je na svoj trideset sedmi rođendan (gotovo podjednako mlad kao Mocart).
4. Razno, sa ukusom (pozitivnih) trivijalnosti
- Leonardo je stariji od Mikelanđela trideset i jednu godinu, a Mikelanđelo osam godina od Rafaela. Mikelanđelo najduže živi (89. godina); Leonardo živi 67. godina, dok Rafaelo umire rano (u 37. godini).
- Leonardo prirodu smatra Božjim izrazom, ma kako se to moglo shvatiti, i bio je posebno obziran prema životinjama; vegeterijanac je. Priča se da je ponekad odlazi na pijacu i kupuje kaveze sa pticama (koje su prodavane za pevanje ili jelo) i pred svima ih pušta iz kaveza na slobodu, očarano posmatrajući kako odleću u novostečenu slobodu.
- Mada je u 25. godini Leonardo optužen u Firenci za sodomiju, naknadno se od te optužbe odustaje, jer "nije bilo valjanih dokaza". Mnogi veruju da je njegova ljubav prema lepim mladićima i ljudima platonske prirode. Ipak, Frojd (Freud) u jednom svom zapaženom eseju o Leonardu, iznosi stav da veruje da Leonardo "nikada nije zagrlio ijednu ženu", premda pritom ne ostavlja utisak verovanja da je bio homoseksualac.
- Leonardo se odeva u svili, svira harfu i druge instrumente, odlazi na zabave. Ponaša se poput današnjeg seksualnog božanstva. (Istoričar Vazari beleži da je njegovo držanje bilo savršeno, njegovo kretanje tako uzvišeno a njegova pojava tako zapanjujuća da su se stanovnici Firence zaustavljali na ulici samo da bi gledali kako hoda...).
- Leonardo živo dugo a proizvodi malo slika i kipova, dok Rafaelo živi kratko a za sobom ostavlja mnogo slika. Većina Rafaelovih slika je i danas dobro očuvana, što nije slučaj sa Leonardovim (Naročito je danas oštećena Tajna večera, ali srećom ima sačuvanih desetak dobrih kopija).
- Dok je Leonardo, kao što već rekoh, lepe spoljašnosti, drži do svog izgleda i ima gospodske manire, Mikelanđelo nije lep, a ni druželjubiv; deluje mrgodno, ili bar melanholično. Naročito je surenjiv na Rafaela, smeta mu njegova uglađenost i velika popularnost.
- Osim što je jedan od najmanje pobožnih mislilaca svog vremena, Leonardo je i najmanje sujeveran. Gleda na popularnost alhemije i astrologije kao na neprijatelje iskustva i nezavisnog mišljenja i čezne za danom kada će "svi astrolozi biti kastrirani".
- Biografi obično kažu: „Leonardo je voleo da bude sam i o sebi se brinuo kao o najdražoj osobi".
- Mikelanđelo je tipičan usamljenik. Crnjanski navodi Mikelanđelove stihove, „u kojima jauče, bednik, koji izlaza iz ljubavi i mraka ne zna. „Samo ja gorim, i u senci ostajem, pri zalasku Sunca. Svi drugi odlaze da uživaju, a ja... Sol'io ardendo all' ombra mi rimango".
- Mikelanđelovi biografi pišu da on voli porodicu i smatra za veliku nesreću to što nema ženu i decu.
- Crnjanski beleži: „U mračnom životu Mikelanšela, tog osamljenog giganta, u Italiji, a u naše dane, većinom traže dokaz da je taj neženja bio homoseksualac, iako za to nema jasnog dokaza".
- Crnjanski dalje iznosi svoj stav "da je Rafael mnogo bolje, lepše, nežnije crtao. Mikelanđelo je uvek preterivao; na kraju, njegovo crtanje je apsurdno; za njegovu fresku o Strašnom sudu, u Sikstini, francuski slikar Delakroa (Delacroix) rekao da predstavlja kasapnicu, mesarnicu".
- Mikelanđelu je neko u tuči polomio nos. A u vreme renesanse lepota je bila ulaznica u Rimu. "Rafael je bio lep", - beleži Crnjanski - "i zato omiljen u svetu. Mikelanđelo nije bio lep ni pre polomljenog nosa. Sa Mikelanđelovim licem u višem društvu Rima nije bilo mesta... Zbog oholosti Mikelanđelo nema uspeha u Rimu. Rafaela je ceo Rim voleo, Mikelanđela niko".
- Mikelanđelo je bio u dugoj vezi sa Vitorijom Kolona, koju neki smatraju muzom u jednom periodu njegovog života. (Ljubav je ljubav, pa neka je i platonska, zar ne?).
- Takođe, u pesmama koje piše u poznim godinama, Mikelanđelo pokazuje da ga muče sumnje da je njegova umetnost grešna. Sa godinama postoje sve religiozniji, tako da je pred smrt u nekoj vrsti "verskog ludila".
- Za razliku od svog velikog suparnika Mikelanđela, Rafaelo se dobro slaže s ljudima koji rade s njim i oko njega.
- Rafaelo je oličenje učtivosti i uglađenosti; toliko je ljubak da ga i zivotinje vole. Međutim, nekima se ne sviđaju njegove mekota i blagost, smatrajući ih pomalo sladunjavim.
- Žene su Rafaelu važne u životu; mnoge od njih to znaju čim bi im se približio, čim bi ih pogledao (za njega kao da važi ona izreka: "Ovaj čovek gleda ženu, i već je njen ljubavnik"). Ima, dakle, dar da "vidi žene", da ih prozre jednim pogledom do suštine njihove želje. Dalje, ponaša se kao da je spreman da potpuno proživi svoju strast prema ženama, do bola, odnosno do smrti. Kao da je voljan da bude uništen od žena, smatrajući da time ništa ne gubi od samoga sebe. Zapravo, danas već postoji legenda koja kaže da se radilo o naprasnoj smrti, dok je bio u ženi, koja je jednog momenta prepoznala smrt prema težini njegovog tela. (Za nezajažljiv odnos prema seksu, te priče da neki vole da umru na onoj stvari - Francuzi koriste kolokvijalni izraz "la chose" - moj drugar Dušan, uz piće, ume da kaže: To je kao onaj moj kanarinac koji je pevao i pevao, suviše pevao, pa crk'o). O tome govori i Crnjanski, sve praveći paralele između Mikelanđela i Rafaela: "Rafael je umro rano, kažu, od suviše čestih koita, sa Fornarinom".