Već kod trećeg poteza brijačem sam se zapitao: „Šta ja dovraga, radim ovde“, i okrenuo se po velikoj umivaonici, koju sam delio sa još desetak muškaraca, mojih, srednjih godina. Dobro, bila su tu i dva golobrada klinca, stigli pre neki dan, koji su samo prali zube. Šetajući se i drljajući četkicom besomučno, kao da su nam pokazivali koliko su revnosni i mladi. Tako je izgledalo ovo jutro u staračkom domu.
Pop se prekrstio nakon pojanja, izjavio saučešće prisutnima i otišao sa zrikavim crkvenjakom, skakućući s groba na grob i na taj način izbegavajući blatište koje je okolne grobove omeđavalo. Mi smo stajali sa kišobranima i čitali imena, jer na groblju ima puno imena, čekajući da nas šofer pozove, utovari u autobus i odveze nazad u dom. Jedan brka reče: „Ode čiča“, a jedan drugi mu odgovori: „Ode“.
Sve je bilo manje čiča i deda i bakica koji su nas obilazili, makar jednom nedeljno. I sve smo češće posećivali groblje, prateći naše najmilije iz, za nas spoljnjeg sveta. Znali smo da ćemo kad tad i mi izaći iz silnih partija šaha, tablića, pevanja u horu i da ćemo tako izašli i slobodni, posećujući nove stanare staračkog doma, u stvari opravdavati njegov naziv.
Na kraju priče, neko će me sahraniti. Da li će crkvenjak biti zrikav ili ne, nije ni važno. Pa ni kiša što blato pravi nije neophodna. Nadam se samo da će neko, moje ime pročitati, makar čekajući šofera, onako u dokolici. A kada sve utihne i kada imena ostanu bez pogleda, ko pročitan, a ko ne, siguran sam da ću skakućući s groba na grob, makar blata i ne bilo, otići na neko mesto gde ću se već posle trećeg poteza brijačem... možda sada četvrtog... ili punih usta paste za zube, zapitati: „Šta ja dovraga, radim ovde.“