Na današnji dan

Mrtvo slovo na papiru

dali76 RSS / 04.08.2013. u 19:34

 Ako me pitas prijatelju, kako je bilo sresti se sa smrcu, reci cu ti:tesko i lako. Tesko jjer sa smrt kad  se sretnes zivot postaje najdrazi ,a opet Lako jer smrt svojom tisinom nadglasa tudj vrisak pun bola, smrt zaglusi najglasnije topove. Svojim ledenim uzdahom smrt hladi vrelinu krvi sa obraza.

 

Kako je bilo, pitas, poginuti za otadzbinu? Zaspati snom vecnim ispod zastave?

Ja nemam otadzbinu, nemam zastavu. Smrt mi je  otadzbinu otrgnula , boje zastave otopila,  skinula mi odelo, ableme sa ramena, znak sa kape i tako nagog podsetila da sam samo covek , covek bez otadzbine, bez zastave. Samo ime koje ne znaci nikome nista sem onima  sto su me znali.

 

Sjetih se, ako me pitas, tog trenutka, ne zastave, ne grba, ne himne ili trube,vec majke, oca, sestre,djevojke; sjetih se cak i komsije koji me je onomad prutom skidao sa njegovog duda, I bese mi zao sto ih vise vidjeti necu.

 

Zao mi sto  nisam mogao da kazem da me zastavama ne  prekrivaju,da mi govore ne drze oni sto su me u smrt odveli,da nad mojim grobom  ,neznanim il znanim, govorima svojim ne kopaju  rake nove.

 

Meni su neprijatelji moji, u smrti prijatelji postali . Ista nas je smrt  spojila,  neljudska I strasna. Od smrti neljudske postadosmo ljudi,     bolji ili gori,a opet ljudi.
Suvise mrtvi da cuju zvona, suvise mrtvi da prekinu govore , suvise mrtvi da prezivjeli od njih nauce nesto.
Dalibor

What passing bells for these who die as cattle?

Only the monstrous anger of the guns

Only the stuttering rifle's rapid raddle

Can patter out their hasty orisons

No mockeries now for them; nor prayers nor bells;

Nor any voice of morning saves the choirs,

The shrill, demented choirs of wailing shells

And bugles calling for them        from sad shires

What candles may be held for speed them all?

Not in the hands of boys, but in their eyes.

Shall shine the holly glimmers of good-byes

The pallor of girls' brows shall be their pall;

Their flowers the tenderness of patient minds,

And each slow dusk a drawing- down of blinds.
Wilfred Own  

Tagovi



Komentari (30)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Jelica Greganović Jelica Greganović 19:46 04.08.2013

Ispod svih tih zastava...

dali76 dali76 18:09 05.08.2013

Re: Ispod svih tih zastava...

Hvala Jelice za muzicki dodatak. Nisam ni razmisljao o pesmi prikladnoj,a da jesam tesko dda bi I sam izabrao prikladniju pesmu.
AlexDunja AlexDunja 20:00 04.08.2013

...

Početak zaborava

Tu izgubljeno sećanje pustinju hrani
Pred malim žbunom vatre ticom ubijenom u
letu
Tu je živo što živi a nema ga u svetu
Što traje početak u kraju a prošli su davno
dani.

Tu je sve ime ili reč. U vremenu porani
Sunca i drugih zvezda i suncokreta.
Noć će izaći iz mora i probudiće se u srcu.
Kometu
Proreče mraku snu rosu lek rani.

Zanet okretanjem neba što melje naše kosti
Dok mudraci proturaju laži o budućnosti
Vidiš li ono čega nema to da braniš?

A nema ljubavi, dokaz je ova obala i ova voda.
Trunu ostaci ukletoga broda
Kraj vatre kojom ne hrane se dani.

branko miljković
tragični soneti
dali76 dali76 18:13 05.08.2013

Re: ...

Hvala AD Stihovi iznova procitani iznova teraju na razmisljanje...svaki put '"ispliva'" nesto novo, nesto sto je propusteno zadnjim citanjem. Dobre poeme ko ocean, nikad ne znas sta ces pronaci kad ponovo zaronis.
Черевићан Черевићан 22:55 04.08.2013

левитанов лет

жицом бодљикавом
у црној врећи сапет
утехе напретек бар има
као и храбрости да одем
желећи боље

ил'
другост . . . различитост

док нападно светло
разиграва колце могућег заборава
у ком ево лебдим
без намере да слебдим
и искамчим шифру
саприпадности ништавилу
ко' деобу правде - ритуал неумерености

ил'
смисао склада - бесмисао истине
dali76 dali76 18:07 05.08.2013

Re: левитанов лет

Hvala sto si podelio ove stihove sa nama. Jes da mi je trebalo duze da ih savladam ,ali vredelo je
pjescanestaze pjescanestaze 23:20 04.08.2013

Lepa prica,

ali ipak se ja "mudrom" pesmom nadovezati necu.

Apsolutno je jasno da je i na meni suprotnoj strani tada bilo ljudi sa kojima bi u drugoj situaciji prijatelj bio.

Apsolutno je jasno da je na "mojoj" strani bilo lesinara koji bi moju, i bilo ciju, smrt iskorisili za lesinarenje.

Apsolutno je jasno da sam mogao otici u smrt izmedju ostalog i zbog te zastave i domovine, kao i zbog odbrane meni najblizih. Jer zastava, domovina, rod i prijatelji su bili i ostali jedna celina zbog koje sam, i zbog koje bi, uvek stao preko puta onog koji pokusa da ih ugrozi.

Imam otadzbinu, imam i zastavu i sa onima koji su spremni da me zbog toga ubiju ni u smrti prijatelj ne mogu biti.

dali76 dali76 01:17 05.08.2013

Re: Lepa prica,

“Imam otadzbinu, imam i zastavu i sa onima koji su spremni da me zbog toga ubiju ni u smrti prijatelj ne mogu biti”
Takvih neema
Ljudi pucaju iz million razloga,ali iz gore pomenutog nikad.
Inace Wilfred Owen, cija me poema inspirisala na kratki blog, bio je engleski vojnik iz 1. Sv. Rata koji se eda puta susreo sa smrcu. Drugi put je bilo i njegov zadnji put.
Poeme koje su nastale, dio su njegovog iskustva.
Nazalost mi ljudi nismo sposobni uciti iz vlastitih stradanja. Da jesmo, posle knjige “Na zapadu nista novo” ne bi se desio 2. Sv. Rat.
Na kraju krajeva, ni to famozno prijateljstvo izmedju Francuza i Nemaca ,posle njihovih stogodisnjih sukoba, nije doslo kao posledica saznanja o stradanju obicnih ljudi,vec kao saveznistvo pred trecom stranom,odnosno SSR/om.


kukusigameni kukusigameni 08:18 05.08.2013

život i smrt

Smrt mi je otadzbinu otrgnula , boje zastave otopila, skinula mi odelo, ableme sa ramena, znak sa kape i tako nagog podsetila da sam samo covek , covek bez otadzbine, bez zastave.


Ovo je sjajno.

Zašto je smrt često personalizovana?
Jelica Greganović Jelica Greganović 11:01 05.08.2013

Re: život i smrt

Zašto je smrt često personalizovana?


Da bi imali iluziju da sa njom možemo da pregovaramo.
kleinemutter kleinemutter 14:17 05.08.2013

smrt

Srela sam je dva puta. Bila mi je na rukama i otimala NAJROĐENIJEG. Nisam pregovarala. Tu pregovora nema. Imala je oblik vatre. U jednoj bolnici BELI mantil nije znao ili nije HTEO da je otera u drugoj jeste. Hvala Bogu da sam imala sreće i snage da se izborim sa sistemom i POBEDIM.



dali76 dali76 18:05 05.08.2013

Re: smrt

Dobro pitanje Kukusigameni. Jelica je dala zanimljiv odgovor.
Valjda zbog toga sto mi ljudi po sebi pravimo vlastite percepcije.

kukusigameni kukusigameni 08:24 06.08.2013

Re: smrt

dali76
Dobro pitanje Kukusigameni. Jelica je dala zanimljiv odgovor.
Valjda zbog toga sto mi ljudi po sebi pravimo vlastite percepcije.


Ne znam ni ja odgovor. Ali sam siguran da kada bi se budili makar upola više puta sa svešću o svojoj konačnosti, ovaj svet bi bio bolje mesto.
Domazet Domazet 18:34 05.08.2013

Da ali...



Negde sam procitao da je Bushido pitanje lichnog izbora. Gde se u svakoj situaciji u kojoj se bira izmedju zivota i smrti bira smrt. Ne verujem da je to originalna, japanska definicija. Odgovor Japanca na pitanje shta je to Bushido, siguran sam, bio bi sasvim drugaciji. Samuraj bi, iznerviran pitanjem, otfikario pitacu glavu, zen budista bi odgovorio nesto potpuno (meni) nerazumljivo a Hokku master bi u citavih sedamnaest slogova stvorio mentalnu sliku hiljada konjanika koji, sa zastavicama pobodenim u ledja, jure prekriveni laticama tresnjinog behara u susret jedni drugima.

A ja se opet nesto mislim, da nema budala spremnih da umru za druge ne bi bilo zivota nama pametnima.
dali76 dali76 20:30 05.08.2013

Re: Da ali...

Mozda je najveci paradox sto ljudi u ratove ulaze iz straha od smrti.
Hansel Hansel 22:13 05.08.2013

Re: Da ali...

dali76
Mozda je najveci paradox sto ljudi u ratove ulaze iz straha od smrti.

Ovo je zanimljiva ideja, mada meni nedokučiva -- mislim, ako imaš strah od smrti, onda bežiš od mogućnosti da umreš, tražiš načina da smanjiš svaku šansu za smrt. Mislim da su motivi za (individualni) ulazak u rat s jedne strane komplikovaniji, a s druge strane vrlo jednostavni, ovo u slučaju onih koji vode (ili misle da vode) odbrambene ratove.

Jeste tekst odličan, ali mnogo je bolan, to se ne moće čitati samo kao literatura, bar ja ne mogu. Mogu samo uzalud da želim da nikada nisi imao povoda da ga pišeš, da nisi morao da iskusiš to što si iskusio. Sećam se dobro šta si pisao o tome...
Domazet Domazet 22:33 05.08.2013

Jednostrani paradox...

Hansel
dali76
Mozda je najveci paradox sto ljudi u ratove ulaze iz straha od smrti.

Ovo je zanimljiva ideja, mada meni nedokučiva -- mislim, ako imaš strah od smrti, onda bežiš od mogućnosti da umreš, tražiš načina da smanjiš svaku šansu za smrt. Mislim da su motivi za (individualni) ulazak u rat s jedne strane komplikovaniji, a s druge strane vrlo jednostavni, ovo u slučaju onih koji vode (ili misle da vode) odbrambene ratove.

Jeste tekst odličan, ali mnogo je bolan, to se ne moće čitati samo kao literatura, bar ja ne mogu. Mogu samo uzalud da želim da nikada nisi imao povoda da ga pišeš, da nisi morao da iskusiš to što si iskusio. Sećam se dobro šta si pisao o tome...

...jesi li razmisljao o mogucnosti da sa odbrambenim ratom povecava mogucnost da prezivis?
dali76 dali76 01:03 06.08.2013

Re: Jednostrani paradox...

Mi kao ljudska vrsta smo zatvorenici tzv zatvorenikove dileme gde je glavni problem poverenje, odnosno deficit istog.
Zamisli sad, ako zatvorenikovu dilemu apliciramo na rat.
Ti u jednoj sobi,ja u ddrugoj. U obe soebe u cosku puska.
Najbolje resenje, sto ce nam sacuvati glave je mir,odnosno da obojica izadjemo van bez puske .
Onda ja pocnem razmisljati, vodjen strahom od smrti;sta ako ja izadjem bez puske,a ti ne?
Isto, posto smo ljudi, razmisljas i ti.
Vodjeni istim strahom , strahom od smrti, obojica izlazimo naourzani ,I eto nas u ratu gde se sad ubijamo, ne da bi smo ubili, mada ima I takvih,vec da ne bismo bili ubijeni.
Da ne pricamo o tome da rat pocne onda kad to vecina zeli, naprotiv,ali vecina cuti,opet vodjena strahomda se ne izmice iz gomile .
Naravno, postoji opcija da obojica zbrisemo bez puske,ali da rat ovisi o nama, ne bi ga ni bilo.
Eto to je objasnjenje mog paradoksa da strah od smrti ljude ulvlaci tamo gde je smrt najrealnija .

Hansel Hansel 18:25 06.08.2013

Re: Jednostrani paradox...

Domazet

...jesi li razmisljao o mogucnosti da sa odbrambenim ratom povecava mogucnost da prezivis?

Pretpostavljam da sam razmišljao, kada sam u svom komentaru koji si citirao pomenuo odbrambeni rat kao posebnu kategoriju. Međutim, najveći paradoks je što su sve strane (bar tzv. običan narod) bile ubeđene da vode upravo -- odbrambeni rat, a cela ta klanica je omogućena stvaranjem opšte psihoze da su jedni ugroženi od drugih (i od trećih) -- propagande su bile vrlo slične. Meni je neshvatljivo da u poslednjoj deceniji 20. veka, ako je sve drugo zakazalo, bar na jednoj strani nije bilo mudrosti da se sačeka, da se ne odgovori na prvi ispaljeni metak (a da se bude spreman za nešto većih razmera, ako počne). A onda su zaraćene strane, pored "elementanih" potrepština (poput duvana), jedna drugoj prodavale i oružje i municiju?!

Baš pre neki dan naleteh na emisiju "Istinite priče" nazvanu "Spasavanje redova Rajana" (film nisam gledao), baš na detalj susreta dve grupe neprijateljskih vojski, koje su se u neposrednom kontaktu samo ovlaš konstatovale. Ratnici su bili umorni. (Ovo je fenomenalan detalj koji bi zasluživao posebnu obradu, ali upućuje na Dalijev paradoks iz jednog drugog ugla -- životna energija održava rat -- ako nje nema, nema ni rata; ovo dalje vuče starim teorijama o borbama za teritoriju koja treba da bude u funkcija širenja vrste, u slučajju ljudi -- naroda, nacija, rasa...)
milisav68 milisav68 23:58 06.08.2013

Re: Jednostrani paradox...

Hansel
Baš pre neki dan naleteh na emisiju "Istinite priče" nazvanu "Spasavanje redova Rajana" (film nisam gledao), baš na detalj susreta dve grupe neprijateljskih vojski, koje su se u neposrednom kontaktu samo ovlaš konstatovale. Ratnici su bili umorni.

To je zato što su ameri čkepi.


Domazet Domazet 04:57 07.08.2013

Da, sada vidim...

Pretpostavljam da sam razmišljao

da moze/treba da se tako cita. mislim, da moze da se cita da oni koji (misle da) ulaze u odbrambene ratove to rade da bi povecali sansu da prezive. I verovatno je da velika vecina to radi. Sreca nasa (i nesreca njihova) da uvek ima i onih spremnih da ginu za drugog...
Hansel Hansel 14:58 07.08.2013

Re: Da, sada vidim...

Ja sve živim u uverenju da rata ne bi ni bilo da nije bilo raspoloženja za rat (meni, rekoh li -- skoro još uvek klincu tada -- izgledalo je da većina sa svih strana traži kavgu... kasnije sam počeo da razumevam korene strahova npr. Srba u Hrvatskoj, ali i o manipulaciji njima), ili bar makar da se razmišljalo o njegovom izbegavanju, kao varijanti gde najviše ljudi preživljava, da ne kažem svi.
dali76 dali76 17:22 07.08.2013

Re: Da, sada vidim...

Nikad vecina Hansel ne zeli rat , naprotiv, ali zasto se rat onda desi?
Naravno, ukoliko si imao mogucnosti anketirati ljude po kafanama, tamo je vecina bila za rat,al za stolom sa pivom ispred .
Tzv kafanski cetnici, il ustase, svejedno.
Mene je recimo fasciniralo to kako su englezi, iz americkih kolonija usli u rat protiv engleske krune.
Baveci se ovom temom, bila je dio moje teze, shvatio sam da su ustvari ,ne samo kolonisti,vec vecina I onih sto danas nazivamo, founding fathers, ne samoo bili protiv rata,vec I protiv nezavisnosti od tadasnje krune.
Onda pogledas tzv bostonski masakr u kome su britanski vojnici, po zvanicnoj verziji pucali u sloboddarski narod okupljen da protestuje protiv rezima I vidis da su ustvari ti ljudi bili ono sto danas nazivamo navijacima.
Jbg, roknuli su vojnika kamenom u glavu I covek, iz straha za vlastiti zivot opalio.
Jedan takav incident rasirio je bajke o ovom dogadaju koje su naravno rasirile strah..
Neverovatno kojom su brzinom, bedz internet se prosirle price ,tj. Teorijed zavere o tome kako kruna sprema oruzano porobljavanje vlastitih kolonija.
Onda imas situaciju gde ta ista vrsta ljudi ,samo nekoliko decenija posle kraja rata za nezavisnost, uzima pravdu u svoje ruke.
Izvodi po gradovima ljude iz zatvora (kockare, strance, prostitutke , crnce, I vesa ih po okolnom drvecu ili cak spaljuje na lomacama.
Onda je ,tad mladi Linkoln, izjavio,prafraziram, ovi ljudi ,ovakva vrsta ljudi sun am pomogli u ratu,ali sad su nama postali pretnja.
Naravno, sa druge strane imas navijace u Srbiji koji su dobili ordenje za demokratiju,a sad ,deceniju kasnije, kad dodje parade ponosa, oni isto tako postaju pretnja.

Ukoliko istoriju smatras,a ja je smatram, patologijom ljudskog ponasanja, pogledas kakvi su to ljudi bili ucesnici incidenata u Krajini?
Navijaci? Mozda nisus vi bili navijaci, kao sto to uostalom nisu bili ni svi ucesnici tzv bostonskog incdenta ,alli radi se o istoj vrsti ljudi.Pogledaj petooktobarsku revoluciju?
Koji su to I kakvi ljudi bili osrica protetsta? Ulazili u arodnu skupstinu, u zgrraded SPS/a, izvlaceci namestaj I ostali kucni pribor?Opet ista vrsta ljudi koji su iskoristili trenutak, ili bili iskoristeni da “probiju led”.
Bez takvih, revolucije tesko da bi pocinjale.
Kad se incidenti dese, strah se siri, strah ionako pojacan propagandom ,bilo bostonskih novena, bilo medija u ex Yu.
I onda voala, manjina koja je bila za rat, uvuce sve u rat,a onda je kasno za protivljenje.
Hansel Hansel 22:04 07.08.2013

Re: Da, sada vidim...

Nemam ništa ni da dodam niti bih nešto porekao. Samo se pitam da li ćemo ikada izaći iz te spirale. Ne samo mi, čitav svet.
mariopan mariopan 19:45 05.08.2013

...

Nije šala sresti svoju smrt, ali to je nekako prirodno i očekivano.
Meni je mnogo teže pomiriti se sa smrću voljenih, to je uvek nepodnošljivo, uvek prerano.
dali76 dali76 20:08 05.08.2013

Re: ...

to je tacno..Tudj vrisak pun bola je najtezi..pogotovo ako dolazi od tvog ,druga, brata,majke..da ne pricamo o djeci.
docsumann docsumann 21:46 05.08.2013

knjiga mrtvih slova


I filozofi umiru, zar ne?


p.s. odličan ti ovaj tekst
dali76 dali76 01:06 06.08.2013

Re: knjiga mrtvih slova

Hvala Dox..odlicna knjiga..na abebooks.com ima je zafer cenu..jeftinije od pakla cigareeta..paradox..
kukusigameni kukusigameni 09:32 06.08.2013

ovo sam davno napisao...

... i izašlo je u nekim novinama kao moj odgovor na neko tupavo novinarsko pitanje.


Dok sam pisao ratnu priču, koja je kasnije uvrštena u jednu zbirku, nisam mogao ni da zamislim da danas neću biti siguran da li sam je uopšte napisao. Tadašnje obilje misli, razmišljanja i ideja, nakon svega, zamenila je praznina sumnje, sumnje u sve i svakoga. Eto, tako je, ja ne znam da li je marka cigareta koje pušim zaista ta marka, da li je Koka-kola zaista Koka-kola i da li je uopšte bilo šta ono što bi trebalo da bude. Ni za ljude se ne bih mogao zakleti da su ono za šta se izdaju. To je promena, to je razlika koju nosimo nakon svih ovih događaja kao krst i ne znam da li ćemo ikad načiniti novu promenu i možda nositi neki drugi krst. Ovaj je težak, da teži biti ne može. Da li je bio rat ili nije, da li je neko poginuo ili nije, da li je neko pobedio ili ne? Ne zna se. Ni mrtvi ne znaju da su mrtvi. I njima ostaje fantomski život baš kao i svima nama.

Kukusigameni
dali76 dali76 16:31 06.08.2013

Re: ovo sam davno napisao...

Sjetilo me ovo na nesto sto sam izvukao iz svega onog sto mi se desilo. Jedini dobar rat je onaj koji ima pobednika I porazenog,a to je rat koji svako od nas void u sebi, najtezi rat u kome mozes izgubiti zivot, dobiti mrznju,ali I postati covek...Rat koji nikad ne prestaje....

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana