Ako me pitas prijatelju, kako je bilo sresti se sa smrcu, reci cu ti:tesko i lako. Tesko jjer sa smrt kad se sretnes zivot postaje najdrazi ,a opet Lako jer smrt svojom tisinom nadglasa tudj vrisak pun bola, smrt zaglusi najglasnije topove. Svojim ledenim uzdahom smrt hladi vrelinu krvi sa obraza.
Kako je bilo, pitas, poginuti za otadzbinu? Zaspati snom vecnim ispod zastave?
Ja nemam otadzbinu, nemam zastavu. Smrt mi je otadzbinu otrgnula , boje zastave otopila, skinula mi odelo, ableme sa ramena, znak sa kape i tako nagog podsetila da sam samo covek , covek bez otadzbine, bez zastave. Samo ime koje ne znaci nikome nista sem onima sto su me znali.
Sjetih se, ako me pitas, tog trenutka, ne zastave, ne grba, ne himne ili trube,vec majke, oca, sestre,djevojke; sjetih se cak i komsije koji me je onomad prutom skidao sa njegovog duda, I bese mi zao sto ih vise vidjeti necu.
Zao mi sto nisam mogao da kazem da me zastavama ne prekrivaju,da mi govore ne drze oni sto su me u smrt odveli,da nad mojim grobom ,neznanim il znanim, govorima svojim ne kopaju rake nove.
Meni su neprijatelji moji, u smrti prijatelji postali . Ista nas je smrt spojila, neljudska I strasna. Od smrti neljudske postadosmo ljudi, bolji ili gori,a opet ljudi.
Suvise mrtvi da cuju zvona, suvise mrtvi da prekinu govore , suvise mrtvi da prezivjeli od njih nauce nesto.
Dalibor
What passing bells for these who die as cattle?
Only the monstrous anger of the guns
Only the stuttering rifle's rapid raddle
Can patter out their hasty orisons
No mockeries now for them; nor prayers nor bells;
Nor any voice of morning saves the choirs,
The shrill, demented choirs of wailing shells
And bugles calling for them from sad shires
What candles may be held for speed them all?
Not in the hands of boys, but in their eyes.
Shall shine the holly glimmers of good-byes
The pallor of girls' brows shall be their pall;
Their flowers the tenderness of patient minds,
And each slow dusk a drawing- down of blinds.
Wilfred Own