„...To watch apes dressed in human clothing and mimicking human manners--an old standby in films and television shows--can make some human viewers uncomfortable, writes the noted primatologist Frans de Waal. Somehow, by doing so, the apes are crossing some line in the sand, a line that speaks to issues of culture, which humans alone are presumed to have….”
piše reviewer knjige „The Ape and the Sushi Master“ F.B.M. De Waal-a. Knjigu nisam pročitao nego su me do nje doveli Google drumovi dok sam čeprkao ne temu empatije, a pošto sam pročitao poslednje Kurzweill-ovo mišljenje o veštačkoj inteligenciji, pre neki dan, na šta me je danas podsetila vest o kineskom transu na temu nanotehnologija.
Malo zamršeno, na prvi pogled, iako se meni sve više čini da bi “six degrees of separation”, u kom nema nešto previše ontološkog, pošto ga nema previše ni u nekonzumiranoj, prostoj separaciji, trebalo da bude zamršenije od, recimo, tri stepena separacije u kojima lako možemo da završimo budemo li previše Googlovali.
Nekako je sve povezanije sa svim, bar se meni često čini, mnogo kraćim putevima nego što bi se reklo na prvi pogled.
“Mirrors and resonance – going alive” bi verovatno bio bolji naslov bloga. Evo zašto: ogledala zato što se u njima prepoznajemo, rezonancija zato što je to jedna od metafora kad je empatija u pitanju – osećamo ono što neko drugi oseća, i “živo” od planete zemlje koja tek treba da oživi.
Sve je ovo poprilično subjektivno što ja pišem. Npr, kinezi razmišljaju da za olimpijske igre asfaltiraju parkirališta slojem koji, npr, ima nano-čestice titanijum dioksida, a koje tako male imaju katalitički efekat na azotne okside. Mogu da razlože 20% do 80% azotnih oksida iz auspuha kola u azot i kiseonik, osnovne sastojke atmosfere. Ja kad pročitam takvu vest, npr, i zamislim autoput tako asfaltiran, meni je takav autoput nekako “življi” nego onaj pre njega.
Uopšte, u svetu je sve vidljiviji mega-trans na nano-teme, od merenja DNK oštećenja merenjem provodljivosti tog istog DNK između dve nano-tube elektrode, do uvek maštovitotog Kurzweilla i njegovih nano-robota koji nam plutaju po telu i paze na nas, popravljaju, koga fiziološki, a koga mentalno, obogaćuju i slično.
Sve će to da bude do 2029 on kaže. To jeste nagađanje, ali kad bi se veliki svetski tehnolozi, od Billa Gatesa do Googlovih osnivača, naterali da se klade na nečije nagađanje onda bi Kurzweill odneo, skoro sigurno, ubedljivu pobedu.
Kurzwell ceni da će tada otprilike i kompjuteri postati pametni koliko i ljudi. I ovde se moja digresija otprilike i završava, znam da je mnogima ovo poređenje inteligencije mašina i ljudi neprijatno koliko i majmuni u odelima. Ipak, pretpostavljam, navikli smo se na plombe, veštačke kukove, pacemakere, XP I Vistu pa ćemo se naviknuti i na sve pametnije programe.
Iako ja, kao još veći optimista, cenim, tj ne razmišljam, da će se ovakvo intelektualno ogledalo, sinhronitet desiti i ranije, i kad se “kladimo” neka to bude moja 2020-ta, godina, iako i nije toliko bitna. Bitno je da su ogromne šanse da se to stvarno desi. I to neće biti singularitet kao bilo koji drugi, ili micro inverzija kao većina dosadašnjih.
Naravno da je vraćanje na ovu temu profesionalna deformacija, ali ako svi imamo pravo da se profesionalno deformišemo ova nam, koji sedimo za kompjuterom i kuckamo, pomalo dođe i “prirodna” pojava.
Ako više volimo prirodno od veštačkog zato što je šire u svojoj lepoti, ako više volimo životinje od stvari zato što su šire u svojoj autonomiji, ako više volimo ljude od životinja zato što su širi u svom bogatstvu, odgovorima i provokacijama, zašto nas širi intelekt tako često čini tužnim. Ma koliko ubeđivao sebe da sam “normalan”, i ma koliko se radovao svakoj novoj tehnološkoj dosetci, ako nije dizajnirana kao destruktivna, mene ideja da će mašine biti pametnije od mojih unuka, pa možda i od moje dece, čini duboko tužnim.
Čak je pomalo i smešno što mi je sasvim ok da mi sa velikom verovatnoćom jesmo uglavnom to što nam se i pričinjava, nekoliko šačica neurona sa nešto jednostavne elektrohemije, i nešto manjih tajni koje još čekaju da budu otkrivene, ali mi nije ok da je šačica silicijuma ili sličnog bespovratno pametnija od mojih potomaka. Ja znam da će moji potomci rasti uz mašine, i da će im to biti ok. Da će im biti moralno neprihvatljivo da obrišu program, i ako su u prilici, kao što je meni neprihvaljivo da ubijem životinju, ili čak pomislim da ubijem čoveka.
Ali, toliko će moji potomci biti drugačiji od mene. A smem da se zakunem da sam se onomad zakleo da ću svoju decu bolje razumeti nego što su mene moji roditelje razumeli. Tj, razumeli su me odlično, samo sam se ja zakleo da ću biti još bolji.
A neću, u stvari nemam šanse. Opet mutna relativnost, sve nam se čini da svet ubrzava dok, odjednom, ne shvatimo da mi usporavamo.