Govoreći o rekonstrukciji vlade Aleksandar Vučić je danas rekao da je „pre formiranja vlade imao jasan plan, da je želeo opšte reforme u Srbiji, ekonomski rast i rešavanje nasleđenih pitanja, kao što su Kosovo, ulazak u EU i korupcija koja je podignuta na državni nivo.“
Praksa je pokazala da su namere zaista bile takve i da se on lično trudi da se rečeno realizuje.
E sada, Vučić je naveo da je za godinu ostvareno pet pobeda.
1.- "Naša prva pobeda je što zemljom više ne upravljaju otuđeni finansijski centri moći i tajkuni, već država i ljudi izabrani na izborima. Imali smo hrabrosti da se suočimo sa moćnim finansijskim figurama.
2.- Druga pobeda je uspeh u borbi protiv korupcije.
3.- Treća pobeda je početak pregovora o članstvu u EU.(EU nije idealna zajednica, ali da je to trenutno najbolje udruženje država na svetu i nama je tamo mesto).
4.- promena odnosa većine zemalja prema Srbiji i
5.- uspostavljanje pristojne Srbije.„
Svako korektan, bez obzira na stranačku pripadnost, treba ovoj vladi i Vučiću lično da oda priznanje i istakne rezultate koji su postignuti u vezi početka pregovora o članstvu u EU i, posebno, promene odnosa većine zemalja prema Srbiji.
Dakle, ostaje još mnogo posla da bi se ostvarili ozbiljniji rezultati i značajnije „pobede“ u oblastima navedenim u tačkama 1.,2. i 5. ,jer to su faktički poslovi vezani za svakodnevno funkcionisanje države,dnevni, srednjoročni i dugoročni, a rezultati će zavisiti od rešenosti i beskompromisnosti vlade da ih realizuje.
Verujem da je i rekonstrukcija vlade jedna od mera da bi se ovo efikasnije radilo.
Ukoliko Vučić i Dačić zaista žele da rekonstruišu vladu kako bi se ona konačno beskompromisno bavila uređenjem i prosperitetom Srbije, onda se definitivno moraju odreći principa stranačke podobnosti pri postavljanju činovnika i funkcionera a da prednost daju profesionalnosti. Stranačko zapošljavanje i nekritički stranački kriterijumu evo već dve decenije koče Srbiju da konačno krene napred.Pokazalo se da stranački kriterijum forsira poluintelektualce a ne profesionalce.
Stanje „kadrova“, kod nas još uvek odgovara, pa čak je i gore, stanju koje je pre mnogo decenija opisao Slobodan Jovanović. Zato preporučujem šefu najveće stranke i najznačajnijem koalicionom partneru, dakle Vučiću i Dačiću da pročitaju šta je napisao Slobodan Jovanović i dobro pogledaju svoje „kadrove“.
Pa evo tog kratkog teksta o poluintelektualcu:
„Uzimajući ga u njegovom najpotpunijem i najizrazitijem vidu, poluintelektualac je čovek koji je uredno, pa možda čak i s vrlo dobrim uspehom svršio školu, ali u pogledu kulturnog obrazovanja i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ništa. Bilo usled njegove urođene nesposobnosti ili zbog mana školskog sistema, on nije dobio podstreka za duhovno samorazvijanje. On uopšte duhovne vrednosti ne razume i ne ceni. On sve ceni prema tome, koliko šta doprinosi uspehu u životu, a uspeh uzima u ‘čaršijskom’ smislu, dakle, sasvim materijalistički. S ostalim duhovnim vrednostima odbacuje i moralnu disciplinu, ali ne sasvim, jer prekršaji te discipline povlače krivičnu odgovornost. Ipak i u moralnom, kao i u kulturnom pogledu, on je u osnovi ostao primitivac. Neomekšan kulturom, a sa olabavelom moralnom kočnicom, on ima sirove snage napretek. Školska diploma, kao ulaznica u krug inteligencije, dala mu je preterano visoko mišljenje o sebi samom. U društvenoj utakmici taj diplomirani primitivac bori se bez skrupula, a s punim uverenjem da traži samo svoje pravo, koje mu je škola priznala. On potiskuje suparnike nemilosrdno kao da nisu živa bića nego materijalne prepone. On je dobar ‘laktaš’, – izraz jedan koji je prodro u opštu upotrebu jednovremeno s pojavom poluintelektualaca.
Pretpostavimo da se u njemu probudila politička ambicija, i da je uspeo postati ministar. Taj položaj mogao je ugrabiti samo kroz silno guranje i strmoglavu jagmu, i zato će smatrati da je to sada nešto ‘njegovo’. Iz te svoje tekovine ili, bolje reći, plena gledaće da izvuče što više ličnog ćara. Biće ‘korupcionaš’, ali neće biti sasvim svestan toga fakta: toliko će mu to izgledati prirodno i na svom mestu. Jedan poluintelektualac, kad je čuo da se govori o njegovoj ostavci, rekao je: “Ko je lud, da se odvaja od punog čanka?!” Njemu je izgledalo nepojmljivo da se čovek ne koristi ministarskim položajem, kao što bi bilo nepojmljivo da čovek kraj punog čanka ostane gladan.
Politička ambicija jednog poluintelektualca zapravo i nije politička. Ona se sastoji samo u tome, da se čovek kroz politiku obogati, i da na visokim položajima progospoduje. On ne zna ni za kakve više i opštije ciljeve. Tek kad poluintelektualac izbije na vrhunac političkog uspeha, vidi se kako je on moralno zakržljao.
Pored poluintelektualca koji je uspeo, ima i poluintelektualac koji nije uspeo.
Već pravi intelektualac, nezaposlen ili zapostavljen, gotov je opozicionar. Poluintelektualac u takvom položaju tim je opasniji, što ne zna ni za kakve moralne obzire koji bi njegovo ogorčenje ublažavali. Poluintelektualac je bolesna društvena pojava, koja je obelodanila dve stvari: (1) da je kulturni obrazac potrebna dopuna nacionalnog i političkog obrasca, što se naročito oseća onda kada uticaj ta dva obrasca stane slabiti, – i (2) da škola koja se ograničava na davanje znanja, bez uporednog vaspitavanja karaktera, nije u stanju sprečiti pojavu takvog društvenog tipa kao što je poluintelektualac.”
Boris Tadić očit primer čoveka koji ili nije pročitao ili je ignorisao navedeno, pa su upravo „mangupi iz redova DS“, poluintelektualci i karijeristi došli glave i njemu i njegovoj partiji.
Pametni ljudi se uvek uče na tuđim , a ne na svojim greškama.