Zatvara se jedina biblioteka za slepe u Srbiji. Jedina biblioteka u kojoj su slepi, ravnopravni među ravnopravnima, bar kako to Ustav kaže i nalaže, mogli da pozajme zvučne i knjige pisane Brajevom azbukom. Zatvara se biblioteka koja je postojala skoro sto godina.
Nema para. To je razlog. Doduše, očito ih još uvek ima za one koji vide, ali za slepe - ne.
U Srbiji je 12.000 slepih i slabovidih osoba. Još u vreme kralja Aleksandra se brinulo za čak i zvučne knjige za slepe. Ovaj put Biblioteka Saveza Slepih Srbije "Dr. Milan Budimir" nije predviđena za dobijanje dela novca iz budžeta, neophodnog za njen dalji opstanak. Po prvi put posle četrdeset godina, u državnom budžetu za biblioteku za slepe nema para.
Za slepe se izgleda vraća vreme Filipa Višnjića i prenosne, usmene proze i poezije. Očito ima mračnije i od mraka na koji su i inače osuđeni.
A, iz biblioteke koja se zatvara stiže poziv u pomoć, za usvajanje - mole se dobri ljudi da usvoje mačiće koji su se omacili u biblioteci...i petnaest zaposlenih u istoj, koji ostaju bez posla.
Šta će ljudi kad imaju srca, kažu: " došla mačka i mjauče, kuka..e pa biti il ne biti čovek"
I oni je pustili, porodila se pod pisaćem stolovima, među kablovima. Tu čuva svoje mačiće. Već su progledali. Kotrljaju se naokolo po biblioteci, deleći sudbinu sa zaposlenima koji baš kao i oni više neće imati gde da im pruže to malo gostoprimstva.
Dakle, traže se: glasovi protiv zatvaranja jedine biblioteke u Srbiji za slepe i slabovide, usvojitelji bibliotečkih mačića i usvojitelji petnaest bibliotekara koji sa sve mačkom i mačićima uskoro lete na ulicu.
Toliko o humanizmu.
I renesansi.
I o tome kako je strašno biti slep do očiju.
I srca.
[url] https://www.facebook.com/media/set/?set=a.10151427388354480.1073741826.734734479&type=1[/url]