Nekome to može izgledati pomalo apstraktno, imajući u vidu da foka nema u Timoku, Moravi, Savi i Dunavu, pa ni u Palićkom ili Vlasotinačkom jezeru.
To me ne sprečava da ih volim. S druge strane, to me ne sprečava da zastanem kad pročitam neki novinski članak iz tzv. zapadne štampe. Nije baš da sam ja slab na sve srceparajuće članke, ali mi neki, gle čuda, padnu za oko, te im poklonim malo svog vremena, pre nego što krenem na spavanje. A šta ima lepše od spavanja.
Gnusno je da ostaju na slobodi vojnici koji ubijaju nevine, a čovek koji je ukazao na njihova ubistva biva optužen „zbog pomaganja neprijatelja". To je podnaslov članka "Hipokrizija u središtu jednog suđenja" londonskog Gardijana, od pre nekoliko dana.
Naime, svetski mediji bave se slučajem Bredlija Meninga (Bradley Manning), kome se ovih dana sudi pred jednim američkim vojnim sudom „zbog pomaganja neprijatelja". Dobronamerni čitaoci širom sveta vrte glavom, predosećajući da se optuženom Meningu, narodski rečeno, „crno piše", da će gorko plakati majka koja ga je rodila!Ko je Bredli Mening?
U pitanju je mladić koji je, služeći i američkoj vojsci u toku okupacije Iraka, optužen da je davao poverljive dokumente američkog Stejt Dipartmenta, kao i ratne izveštaje iz Iraka, nestašnom australijskom novinaru/Internet aktivisti Džulijanu Asanžu (Julian Assange). Asanž ih je, u dugim, skoro beskrajnim, nastavcima objavljivao na famoznom Vikiliksu (WikiLeaks), o čemu je jedno vreme ceo svet pričao.
Među prvim stvarima koje su Meninga, novajliju u američkoj vojci, zaprepastile bio je video zapis o ubistvu 12 civila u Bagdadu, 2007. godine, iz helikoptera „Apache" („Light'em all up. Come on, fire!). A obelodanjivanje tog zapisa stvorilo je velike teškoće američkoj vladi. (Među nevinim žrtvama helikopterskog napada bio je i novinar Rojtersa, sa vozačem; Rojters je tražio „objašnjenje" od američkih vojnih vlasti, ali navodno nikada nije dobio odgovor). To je počelo, smatraju neki, da menja Meningovu sliku o nepoznatoj strani američkog „Rata protiv terora".
Mening će kasnije tvrditi da ga je baš taj video zapis totalno „izbacio iz ravnoteže", odnosno naterao da prizna sebi da se u ratu flagrantno vrše kriminalna dela. Kao da on, anima candida, to dotle nije znao?
Da dodam i to da je još kao dečko, Mening bio totalno opsednut kompjuterima (kompjuterski zavisnik). S tim u vezi, virtuelno se družio sa nekim hakerima, a jedan od njih će ga kasnije izdati, tako što će ga, po izbijanju afere „Vikiliks", prijaviti vlastima. Ipak, mnogi se i danas pitaju kako je on, kao niži obaveštajni analitičar i po činu (redov) na samom dnu vojne hijerarhije, mogao ući u posed tako osetljivim dokumentima po američku vojsku?Kada je otkriven, Mening je priznao sve. Pritom je polazio od toga da je odavao poverljiva državna dokumenta „kako bi izazvao javnu debatu u SAD o ulozi armije i američke spoljne politike." (Želeo sam da svet vidi istinu... bez obzira ko je u pitanju. Jer bez informacije običan čovek ne može da donese ispravne odluke o onome šta se u svetu događa).
Tri godine su Meninga držali u pritvoru pre nego što će biti izveden pred sud. On priznaje krivicu za nemarnost, ali ističe da se ne oseća krivim za dela špijunaže i odavanje podataka neprijatelju. Suđenje se nastavlja, očekuje se da traje tri meseca.
Da li treba streljati Meninga?
BBC i drugi mediji spekulišu da nad Meningom, koji danas ima 25. godina, neće biti izvršena smrtna kazna (koja je propisima predviđena „za pomaganje neprijatelja"), već mu se 'sprema' 154. godine robije!
Ne znam šta bi trebalo da bude bolje za mladića koji je, u 22. godini života, izvršio dela za koja ga optužuju: streljanje (odnosno, električna stolica) ili 154. godine robije?
Gardijanov novinar (a Gardijan nije tabloid, već ozbiljna dnevna novina) piše: „... U ovom svetu ubistvo nije zločin, već je zločin ako se otkrije zločin i svetu prezentiraju dokazi o tome. Insistiranje na tome da su Meningova otkrića ugrozila živote njegovih vojnih kolega liči na muža koji vara svoju suprugu, pa ustvrdi da je njegov brak ugrožen zato što je njegova supruga pročitala njegov dnevnik u kome je opisao neverstva, a ne zbog samih neverstava po sebi. Umesto da preuzmu odgovornost za učinjeno, neki krivicu bacaju na informacije (odnosno na onoga ko je bio izvor informacija), što je dovelo do spoznanja tih počinjenih akcija". Članak se završava konstatacijom da, ako je Mening državni neprijatelj - onda je istina državni neprijatelj u vladi koja je "opsednuta tajnošću" te progoni one koji ukazuju na njene sopstvene kriminalne akcije (a government, obsessed with secrecy, that has prosecuted more whistleblowers than all previous administrations combined).
Novinar se pita da li su informacije čijem obelodanjivanju je doprineo Mening stavile američke vojnika u opasnost više od same činjenice da su oni poslati da okupiraju neku zemlju, "kako bi je priklonile prihvatanju demokratije". S tim u vezi, novinar navodi da je tvrdnja SAD da one izvoze demokratiju čista - hipokrizija. (The leaks laid bare the hypocritical claim that the US was exporting democracy).
Tokom trogodišnjeg držanja u pritvoru Mening je bio podvrgnut nehumanom, mučnom i ponižavajućem postupanju, te su mnoge NVO, uključiv Amnesty International protestovale, tražeći da se prema Meningu postupa ljudskije. (Pored ostalih muka na koje su Meninga stavljali bilo je i to da mu nisu dali da spava - stražari su imali obavezu da ga svakih pet minuta, danju i noću, pitaju kako je).
Zabeleženo je da je Hilari Klinton, bivša ministarka spoljnih poslova SAD, izjavila (parafraziram) da, mada se radi o najvećem curenju državnih i vojnih tajni u američkoj istoriji, nije naneta šteta američkoj spoljnoj politici. Ako i Sud dođe do tog zaključka, moguće je da to bude olakšavajuća okolnost za Meninga - da je sveopšta šteta američkoj spoljnoj/vojnoj politici - neznatna, ili je nema.
Danas Mening ima dosta istomišljenika i simpatizera, tako da u SAD, i još nekim zemljama, sve više se čuju povike "Pravda za Meninga", te zahtevi da bude oslobođen. O tome se naročito piše u Vel. Britaniji (čije državljanstvo Mening ima, po majci, koja je Velšanka). Usput, pokrenuta je i peticija za upućivanje zahteva Nobelovom komitetu da se Meningu dodeli Nobelova nagrada za mir; do sada je prikupljeno preko 65.000 lica.Meningova odbrana ističe "da se radi o naivnom mladom čoveku koji je hteo da ukaže na ljudsku cenu u ratovima u Iraku i Avganistanu" (ne sme se zaboraviti, ponavljam, da je on tada imao samo 22. godine), kao i da on nije odavao američke tajne Vikiliksu zato što mrzi Ameriku, daleko od toga, već zato što je hteo "da skrene pažnju Amerikancima na ono što se čini u ratovima u Iraku i Avganistanu u njihovo ime".
I dok Meningova odbrana ističe kako se radi o humanisti, koji je na prvo mesto stavio ljude i ljudski život, te ponavlja da je u pitanju mlad čovek, ali čovek sa dobrim namerama, uticajan (provladin) Vašington Post za Meninga kaže da je u pitanju "nesrećni mladi čovek", a ne objašnjava zašto ga smatra - nesrećnim.
Na kraju, da kažem da je pomenuti Gardijanov članak izazvao preko šest stotina reakcija/komentara čitalaca, od kojih izdvajam nekoliko (uz stavljanje i engleskog teksta, kako ne bi ispalo da sam nešto izmišljao):
- Bredli Mening zaslužuje Nobelovu nagradu za mir, a Obama može da zadrži njegovu trutovsku nagradu (Bradley Manning deserves the Nobel Peace Prize. Obama can keep the Drone Prize).
- Da je Mening tragao za istinom to bi bilo u redu. Umesto toga, on je procurio stotine hiljade dokumenata tek onako. To je čin izdaje, bez obzira koja nedela je on omaškom izneo. (If Manning had sought out the truth this would be an appropriate quote. Instead he leaked hundreds of thousands of documents willy-nilly. That is the act of a traitor, no matter what wrongs he inadvertently exposed).
- Da je Mening iranski disident, neko ko je izneo zločine iranskih vojnih vlasti, Amerikanci bi ga oberučke prihvatili i dali mu državno zaposlenje... (The reality is that if Manning was a Iranian whistleblower or dissident who did the exact same thing, exposing the war crimes of the Iranian military, the US government would be providing him with university education and a government job).
- Amerika primenjuje duple standarde. U Vijetnamu je vodila varvarski rat samo zato što joj se nije sviđala tadašnja vijetnamska ideologija. (In Vietnam, the US acted with barbarity, waging war on a country for no better reason than its dislike of an ideology), ... a izvršila besmislenu invaziju Iraka, na osnovu lažnih informacija (...and the meaningless invasion of Iraq, justified by a series of lies told to us by those we need to trust most).
- Ako Meninga osude da je izdajnik, onda i one koje je on izdao treba osuditi istom merom (If we are to condemn him as a traitor, then surely we are equally obliged to condemn those he exposed, for much the same reason).
- Mening je pokušao da pomogne američkom narodu tako što je ukazao na nelegalne akcije njegove netransparantne vlade (Bradley Manning was attempting to aid the American people by exposing the illegal actions of their non-transparent government).
Itd. Itd. Pretpostavljam da ljudi u komentarima pišu ono što im prvo padne na pamet. Ima i glupih reakcija, naravno, ali se ne smeju zanemarivati i reakcije koje su ljudski ispravne.
-------------------------
Šta mislite: da li i koliko strogo treba osuditi Bredlija Meninga?
Da li žestoke kazne (premda je 154. godine manje od 200. godina robije, he, he, he... ) mogu doprineti tome da se ućute oni koji, kad-tad, dođu do uverenja da treba izneti istinu, odnosno obelodaniti one vladine akcije koje smatraju kriminalnim, pogotovu kada vlada vrši ratna dejstva u stranim zemljama?
Ili je spas u - ćutanju?
=========================
Naknadno ubačeno:
The Independent, London
Editorial, Tuesday 30 July 2013
Bradley Manning: A verdict that shows a sense of perspective
Manning enabled us to learn about atrocities that would otherwise have remained covered up indefinitely
http://www.independent.co.uk/voices/editorials/bradley-manning-a-verdict-that-shows-a-sense-of-perspective-8738593.html