Veličkovićev junak, iz slike u sliku, neprekidno beži. Beži uz stepenice, beži uz neku strmu i sve strmiju ravan, beži puzeći preko spaljene zemlje. Beži od svega: beži od gavranova, beži od pasa i pacova, beži od požara, beži od nevidljivih dželata, beži od kuka i konopaca, beži od vešala, beži od raspeća. Trči i beži i mrtav, trči i beži i kad ostane bez glave, trči i beži, kako bi rekao Vasko Popa, "sve dok ima ruku, sve dok ima nogu, sve dok ima bilo čega."*
Iza požara koji seva i dimi se daleko na crnom horizontu ostala je prazna i spaljena zemlja. Vešala i raspeća su prazna, i prostor oko njih je prazan: dželati su otišli, obešeni i raspeti su odneti. Na zemlji nema drugih ptica osim kraguja i gavranova, ni drugih životinja osim pasa i pacova. Nema gradova, nema čak ni njihovih ruševina. Kao da gradova nikada nije ni bilo, kao da civilizacije nikada nije ni bilo.*
*iz reči ljubomira simovića na otvaranju veličkovićeve izložbe u užicu 2006.
već par puta sam, kao hipnotisana stajala pred
platnima vladimira veličkovića.
neopisiva svetlost, neopisiva tama i ogromna snaga me uzme i ne pušta.
njegovi prostori su nedvosmisleno jasni, njegova simbolika precizna i
oštra kao nasilna smrt.( što, valjda, svaka i jeste)
a sve to zajedno je umirujuće izvesno.
pobeći se ne može.
p.s.
ovaj blog može da se čita i kao podrška nišvilu,
zatim, kao podrška umetničkim udruženjima u protestu,
zatim, kao podrška petnici ....
i mogla bih ja da nastavim ovako.....
u svakom slučaju, najvažniji cilj ovog bloga je da, ako već niste, do jula odete u galeriju sanu
u knez mihajlovoj ulici i zanemite pred veličkovićevim gavranovima. neprocenjivo.