Može delovati uvrnuto, čudno, neshvatljivo, nadasve neuobičajeno ali na sahrani moga oca nisam pustio ni suzu. A kada sam se vraćao sa veterinarskog fakulteta gde su uspavali Arku, plakao sam u tramvaju sve do kuće.
Voleo sam svog oca, baš sam ga voleo! Bio mi je najbolji prijatelj kojeg sam u životu imao! Bio je čovek u pravom smislu te reči. Srce i duša. Blag. Pametan, obrazovan, odmeren. Umeo je i znao da sluša druge. Pažljiv prema svima. Nije bilo kraja bivše nam domovine iz kojeg neko nije došao na njegovu sahranu. Od seljaka do Akademika. Satima smo u kapeli primali saučešća. Ja sam bio kamen stanac, nisam siguran da sam bio sasvim svoj. I jesam i nisam. Kao robot sam pružao ruku, ljubio se, govorio hvala a istovremeno sam bio negde drugo, gde, ni sad ne znam!
Bio sam daleko kada mi je javljeno za njegovu smrt, na Staroj Planini. Sedeo sam s nekoliko drugarica i drugova, pili smo kafu. Tada sam zaplakao! Ne grčevito, nisam ridao, ne, suze su jednostavno izvirale iz uglova mojih očiju i klizile niz obraze. Reč nisam progovorio dok nisam došao u Beograd. A ni tada ne više od dve, tri rečenice. A na sahrani, ni posle sahrane, ni suzu!
Arka je u jedanaestoj godini dobila rak materice. Odveo sam je kod veterinara, dobrog čoveka i specijaliste. Operisao je i rekao da će poslati isečak na analizu. Ne nadaj se dobrom, dodao je sumnjičavo vrteći glavom, ali nikad se ne zna, videvši izraz na mom licu. Kada sam je doveo na prvo previjanje: Maligno je, neće dugo poživeti, mučiće se. U prvo vreme sa sve zavojima vodio sam je napolje da piški, da se istrči i nanjuška. Onda više nije mogla, teško se kretala i zatvorila je krug. Kada smo je dobili, svoje mesto je pronašla u sobi mog sina, sada se vratila tamo i savijena kao pereca, tužno nas je gledala. Začudo, apetit joj je bio kao uvek odličan. Rane nisu zarastale, počela je da zaudara. Iz njenog pogleda mogli smo da vidimo i osetimo muke kroz koje je prolazila. Ne čini mi se, nego sam duboko uveren da nas je molila da joj ih prekratimo, da je oslobodimo! Svo troje smo znali da moramo! A ko će nego ja! Četiri dana i četiri noći bio sam u groznici, imunitet mi je pao na nulu! Ležao sam na krevetu bez pokreta buljeći u plafon. Petog dana sam presekao, uvio sam je u njeno ćebence i izašao da zaustavim taxi. Pre toga sam je spustio na travu, jedva se držala na nogama, njušnula je tamo i ovamo, popiškila se i legla, nije više mogla! Jedan taksista je pristao da nas primi, držao sam je uvijenu u ćebence uz grudi. Uostalom, već sam pisao o tome. Vraćajući se kući nisam mogao a ni hteo da zadržim suze koje su tekle i tekle!
Plakao sam kad sam kao klinac iz vazdušne puške ubio gugutku. Plakao sam u Sava Centru gledajući scenu kad Berger u koloni vojnika ulazi u smrtnu mrakaču utrobe aviona i peva:
Manchester England England
Manchester England England
Across the Atlantic Sea
And I'm a genius genius...
Grčevito sam jednom plakao slušajući Betovenovu Odu radosti. Bio sam sam u kući, ručao sam, radio je bio upaljen i posle prvog stava, počele su da mi niz lice klize suze a ubrzo sam plakao jedva dolazeći do daha!
Nisam plakao kad mi je umro brat od tetke, bliznakinje mog oca, kad mi je nesrećnim slučajem poginuo bratanac od 18 godina, nisam plakao kad sam seleći se iz grada u grad nanovo morao i fizički da se dokazujem i ponekad primao grdne batine. Retko sam u životu plakao. I skoro po pravilu nisam plakao gubeći drage osobe! U grudima, u duši sam osećao bezmernu tugu i bol ali kao da u tim i takvim trenucima nisam bio u sebi!
Iako je prošlo 19 godina od smrti mog oca, još uvek tugujem, kako ono napisa Dučić:
Ja bih plak'o
Ja bih večno plak'o
I nikad se utešio ne bi'.
A na sahrani nisam pustio ni suzu!
Ne znam, ne mogu da analiziram, ne želim da znam zašto je to tako a činjenica je. Samo znam da to nema nikakve veze s ljubavlju. Ni sa logikom, ponoviću se citirajući Pjer Mabij-a: Logika odana sluškinja, nudi lažna rešenja.