Iz dvorske kuhinje se još uvek čuo zveket tanjira, nakon nedeljne gozbe, kada je u dvorište stambenog zamka isteturao mladi vitez Jonas. Na glavi je imao teget cediljku, u jednoj ruci poklopac od supenog lonca, koji mu je ometao saradnju sa gravitacijom, a u drugoj konopčić. Drugim krajem pomenutog je bio privezan konj. Rasni, crven na žute štrafte. Jonas je prišao ogradi dvorca, pustio konja da pase naglavačke i, posle kraće borbe, uspeo da iz saksije kraljice majke iščupa pritku za cveće. Ostavši bez podrške, procvetala biljka se u trenu pijano nagla, i onda sobom prekrila vitezovog jahaćeg objekta. Jonas je motkom popravio cediljku na glavi, sasvim slučajno sačuvavši oči u paru, potom štit-poklopcem počešao nos i ponosno se upro o pritku unapređenu u koplje.
Mladi vitez je ponosno stajao kroz ogradu i gledao romboidni svet iza njenih žičanih okaca. Bio je spreman da ponosno prihvati hvalu ma koga koga bi put naneo mimo njegovog imanja. Kao za inat, nigde nikoga nije bilo. Iz dvorca se povremeno čuo kraljičin poziv: »Jooon, Joooniii, Jonaaaas!« Jonas je, uprkos svim pozivima, herojski ćutao na straži, kada se na horizontu staze za šetanje, koja vodi pored imanja mlađahnog viteza, pojavila matrona. Gospođinu glavu je krasio ogromni šešir, sa još ogromnijim crvenim cvetovima u sebe zabodenim. Na rukama je, uprkos ranoj vrućini, imala krznene rukavice. Matrona se elegantno spoticala u prevelikim sandalama, koje je tada verovatno, očajnički tražila njena starija sestra. Pred sobom je, šetajuća gospođa, gurala ružičasta kolica i u njima svoje potomče, pokriveno kuhinjskom krpom.
Graciozno se teturajući, dama je stigla do dela ograde gde je stajao plemeniti Jonas, koji ništa nije prepuštao slučaju. Ko zna kada će opet naći neko ko bi mogao da primeti njegovu neponovljivu vitešku pojavu...Zbog toga je Jonas pritkom nekoliko puta zatandrljao po ogradi. Matrona je zainteresovano zastala i u znak pozdrava se počeškala po najdonjem delu leđa. Vitez je spustio koplje i odgovorio češanjem nosa. Sagovornica je digla kuhinjsku krpu sa svog novorođenčeta, ne gubivši vreme na uvod u hvaljenje, ponosno ga zgrabila za nogu i podigla, demonstrirajući vitezu njegovu naglavačku lepotu. Jonas je, sa divljenjem, klimnuo glavom. Cediljka mu je nasrnula na upravo počišćeni nos. Dama se srećno zakikotala. A, tada...
Tada je, uz neljudski urlik, iza ugla dvorca dojurio pobesneli motorista na triciklu. Stariji vitezov brat, onaj koji se nikada na kraju bajke ne oženi princezom. Vitez Jonas nije stigao ni da se zaprepasti, kada ga je brat zveknuo fluorescentnim svemirskim mačem po cediljki. Matrona je u trenu ispustila svoje dete na glavu. Sva sreća što je bilo od kvalitetne plastike. Mladi Jonas je hrabro zaurlao od straha, iz ruku mu je ispao poklopac, pritka se zaglavila u ogradi. Jonas je plakao svom silinom svoje junačke duše, zahtevajući audijenciju kod kraljice majke. Stariji brat ga je dalje zveketao po šlemu za ceđenje špageta. Skandal koji se odvijao u dvorišnom carstvu, sa svim kvalitetima potrebnim da sutradan osvane na naslovnim stranama, probudio je komšijsko čudovište. Ono inače ima lažnu formu tibetanske sorte najboljeg čovekovog prijatelja, zvanog pas. Iako je čupavo i teleći šareno, pomenuto čudovište laje na sve i svakog kome padne na pamet da mu se nađe u njegovom vidnom polju. Doduše, to polje je prilično suženo šiškama koje mu povremeno savladavaju mašnama. Biće da je to upravo ono što ga tera da mrzi ceo svet i urla tako da ga i krtice čuju. Ukratko, tibetansko čudovište je istrčalo na teren svog poseda i uz arlaukanje počelo da se zatrčava u okastu ogradu. Vitez Jonas je zavapio još glasnije, oborivši sve svoje dotadašnje decibelne rekorde, njegov brat je batalio maltretiranje ljubimca srećnih krajeva, srčano odbacio mač i uz plač pobegao scene. Matrona je zatapkala tuđom obućom, vrisnula, odbacila dete, zgrabila drške kolica i jurnula kud je šešir nosi. Za njom je ostala samo kockasta krpa kuhinjska. Tibetanski monstrum je lajao kao na upravo napunjene baterije.
Pogromatična pojava na odru dvorišta bi trajala bar dok Jonasu glasa ne nestane, da iz dvorca nije izašla kraljica majka. Jednim pogledom je obuhvatila situaciju, skinula papuču i zavrljačila je na Tibetanca. Dočekao ju je u letu, i veselo mašući repom otrčao da je odnese u skladište gde, verovatno, čuva parove obuvnih predmeta šireg komšiluka. Kraljica je došla do viteza, krajem šarene kecelje mu obrisala nos na dugme, popravila mu tegetnu cediljku na glavi, oduzela pritku i vratila je cveću. Ridajući Jonas je u ruku ponovo dobio konopče na čijem kraju je, poleđuške, stajao konj koji se napasao. Poklopac mu je oduzet.
Kraljica majka je pomazila Viteza po cediljki, pripretila starijem bratu koji je šmrcao iza ćoška, i vratila se u svoje kraljevstvo.
Vitez Jonas je krenuo u nove junačke podvige. Na drugi kraj dvorišta. Onaj dalji od nervoznog čudovišta. Za njim se, na svojim plemenitim točkićima, kotrljao njegov verni alat.
(Kobajagi bi bio nedovoljno kobajagan bez Boba Živkovića. Niko ne ume tako da nacrta kobajagi kao Bob.)