Moji drugari sigurno znaju, ali ko ne zna, inače živim od turizma. Bavim se profesionalno i licencirano od strane IL Ministarstva turizma, školice neke učio (neke i izučio) u Jerusalimu i Tel Avivu; pretežno egzekucijom, terenski rad, bez skrnavih bosova da mi kljucaju po ganglijama u nekom prašnjavom ofisu, a pomalo, eto, poslednjih godina i na organizacionom nivou, pretežno na relaciji Ex-Yu-IL, i freelance kada imam vremena i mogućnosti na relaciji Angloamericanoafricano-IL. Iskreno rečeno, mnogo bolje pare su sa ex-Yu nego sa šabanima i stipsama amerobritanskim. Lep poslovni odnos sa bivšim Jugoslovenima je win win situacija u mom životnom slučaju. Uz ogradu da su mi Kanađani super, i tako, ekipa iz velikih gradskih sredina u Britaniji i SAD mi je isto super. Moj posao se odvija od jutra do mraka pod vedrim nebom i izuzetno je lep, a fino je i plaćen. Moj stalni dom je u severnoj srpskoj provinciji, Vojvodini. Kada nisam angažovan poslom na terenu, volim da putujem sa svojom malom porodicom. Moj petogodišnji sin ima već sada desetine hiljada kilometara iza sebe u svom malom životu, i funkcioniše u svim jezičkim sredinama. Danas je bio lep i sunčan dan, za moje užasno topao, za mene divan prolećni dan (za koji dan ću biti u pustinji na temperaturama u proseku većim za 5-8 stupnjeva u odnosu na današnju temperaturu u Srbiji).
Jedna lepa ruta za obilazak severa Republike Srbije počinje na Paliću, a zatim se spušta blago na jug, preko regionalne prestonice, Subotice, zatim ergele Zobnatice, do živopisnog bačkog sela Feketić. Ovi delovi Srbije naseljeni su pretežno srpskom, hrvatskom, mađarskom i crnogorskom populacijom koje su se tu doselile u raznim periodima istorije između XVIII i XX veka. Nekada je ovde bilo i jevrejske i nemačke populacije u velikom broju, ali nažalost ovi narodi su gotovo iščezli sa ovih prostora.
U predivnom plavetnom danu vozite se ne autoputem BG-BP, već magistralnom cestom 22-1 i prolazite kroz živopisna sela i gradiće poput Siriga, Srbobrana, Feketića, Malog Iđoša, Lovćenca, Bačke Topole, Starog Žednika i konačno, do poslednjih mesta u našoj zemlji - Subotice i Palića.
Kada se nađete na Paliću, nemate više utisak da ste u zemlji Srbiji. Deluje kao da ste preneseni u neko drugo mesto stare Evrope, možda Pečuj? Majnc? Nekarakteristična arhitektura i nekako miran protok vremena gotovo da ne mogu da ne izazovu bojazan kod vas da lepota krije u sebi i određenu teskobnu tajnu. Mi smo na Čarobnom bregu, šalim se sa svojima. Klinac uživa u igrarijama, i u društvu raznolikog sveta u poseti očigledno brižno negovanom, impresivnom zoološkom vrtu.
Po izlasku odatle, kao staro ćaskalo, ulazim u razgovor s meštanima na malom doku s pedalinama i raznim turističkim atrakcijama. Tu dobijam od ljubaznog meštanina odgovor na predosećanu teskobu. Da li je moguće plivati u jezeru? "Ne, mi meštani ne ulazimo u vodu. Jesmo ranije, 80-ih godina prošlog veka ulazili. I ribu smo lovili, soma i amura. Danas je ostalo jako malo ribe, a i u retkim danima kada je vidimo blizu obale, one tu dođu da se nadišu vazduha jer u vodi nije ostalo kiseonika..."
Digresija, prebacuju mi prijatelji iz Srbije da me je veoma komercijalizovalo vreme studija i odrastanja po zapadnim kriterijumima. Ono što oni ne razumeju je da ja, upravo, živim od turizma. Računica je veoma prosta, bez prevelike promene pejsaža, s upotrebom tehnologije za prečišćavanje i održavanje jezerske vode čistom, neko od 120 000 posetilaca Zoo vrtu Palić tokom sezone će se sigurno zadržati i na jezeru. S određenim investicijama, da kažemo neka polovina od tih ljudi će ostaviti neke novce sigurno, 20, 30, 50 evra, a ako budu baš lardž pa i ručaju kraj jezera (ako nestane sa mreže ovaj moj unos i ne doznaju za restorane u Zobnatici ili u Feketiću), možda ostave i više novaca, dodajmo druge atrakcije, umetničke galerije, mogućnost boravka u bungalovima... kraj digresije.
"Pokušali su neki Nemci da pokrenu, ali znate, dobri gospodine, kako je to kod nas u zemlji, nije moglo proći". Srbija će morati da se otvori pre ili kasnije, i zbog loših ljudi koji decenijama sunovraćuju ovu lepu i žalosnu zemlju, oduzeće joj, prosto, grubo, kapitalom, njenu lepotu koju loši ljudi ubijaju, iz dana u dan.
Prelazimo u regionalni centar, zaustavljamo se na glavnom trgu glavnog grada ove oblasti. Odmor za kaficu i pauza i prilika za dečaka da se izjurca s lokalnom klinčadijom.
Silazimo natrag na jug cestom 22-1, i prolazimo kroz selo presimpa naziva, Kišbelgrad. Mali Begiška, liči nema šta, smejemo se svi u automobilu. Dolazimo do nacionalnog parka Zobnatica, predivno uređenog, na rubu istoimenog akumulacionog jezera. Tu se nalazi ergela. Moj sin se zove Filip, Fil-hipos na grćkom jeziku, Konjoljub, i za nas je u svim zemljama kroz koje putujemo pod obavezno da posetimo i domaću ergelu, ako postoji mogućnost. U Zobnatici možete i da prenoćite, recimo, ako putujete iz Glazgova ili Kopenhagena automobilom u obilazak Srbije. Hotel je pristojan. Nekada, kada je izgrađen, u starom vremenu i staroj državi kada je turizam predstavljao ozbiljnu privrednu granu, ovaj hotel je mogao imati kategorizaciju od 4 zvezdice. Danas su to problematične dve, ali je uredan i čist, ako putnik nije u nekom japi fazonu sa smeštajem, no ovaj moj mrežounos svakako nije ni namenjen japijevcima. Takođe u kompleksu se nalazi i odličan restoran domaće kuhinje.
I poslednja destinacija za ovaj dan, živopisno mađarsko selo Feketić. Dve stvari od interesa, Vinarija Mikloša Lodija, i kafana legendarna u staronovosadskim krugovima, Pipacs, na mađarskom bulka, cvet. Pipacs takođe ima i prenoćište, cena dvokrevetnog apartmana je 3300 dinara (30 evra), doplata za ležaj je 10 evra. Pipacs je kafana sa domaćom kuhinjom takođe. Ako odlučite da odete i do vinarije i na cugu tamo, preporuka je da se zadržite na prenoćištu u ovom pastoralno mirnom bačkom selu, iz jednog prostog razloga: negde na potezu Lovćenac-Mali Iđoš-Feketić vam lokalna saobraćajna murija provereno pravi sačekušu, a nije se zezati s momcima pošto izgledaju po gruboj fizionomiji kao hajdučija odevena u vedroplave uniforme, thus be mindful! 80 km brzina van naselja, 50 kroz naseljena mesta, sve po ps-u, cuga kod kuće, a ako cugate prenoćite tu!
Još jedna kratka crtica - Pipacs je nekada bila legendarna kafana, hrana u njoj je i dalje sjajna, ali usled katastrofalne ekonomske situacije u kojoj se Srbija i njeno građanstvo nalaze, protok mušterija tavori na minimumu, ispod svakog minimuma čak! Osoblje koje radi tamo na procenat je plaćeno 2600 dinara (25 evra) mesečno?! I inače, za posetu Srbiji, ako ste poreklom iz ove zemlje, s obzirom na vašu duboku emotivnu sponu s njom, neizbrisivu i neraskidivu, jel'te, izuzev ako nije došlo do kakve teške traume ličnosti, morate se naoružati dobrom voljom, mentalnom snagom i psihičkom čvrstinom, jer će vas u suprotnom strašno rastužiti misteriozno rastakanje ove prelepe zemlje u žalosnu, gotovo ništavnu egzistenciju.
Linkovi od koristi ako skrenete s autoputa iz Pešte na regionalni put 22-1: