Duuuuuugo su noge bile zadnje šape, sve do trenutka kada je Homo erectirao. Noge nam prevashodno služe za hodanje ali i za trčanje, skakanje, šutiranje, čučanje i još tušta i tma stvari od kojih glede žena treba spomenuti depilaciju, ranije brijanje, manikiranje i uobličavanje noktiju, struganje tabana i peta, što nije strano ni mnogim današnjim muškarcima. Pored hodanja, nogama je poveren vrloveoma važan zadatak da na sebi nose trup i ludu ili pametnu glavu ili something in between.
Niko od nas nema ni mrvu zasluge za svoj izgled, visinu, oblik glave, boju očiju, klempave ili priljubljene uši, prćast ili kukast nos, ili ono Siranovo: U polustrva se broji, pa tako ni za noge. Svako od nas je produkt sopstvene genetske laboratorije u kojoj je pomno sačuvan genetski kod svih naših predaka. Laboratorija je potpuno nezavisna i samostalna i samo njoj su poznate kombinacije kojih smo produkt mi, takvi kakvi smo.
Noge, bilo ženske bilo muške, mogu biti pravilno izvajane, krive: Kao da je bure jahao/la, tz iks noge, u meni iz nepoznatog razloga nežnost izazivajuće, tanke, debele i kakve već sve ne. Imati, posedovati par lepih nogu je ravno sedmici na LOTO-u. Džaba kompleksi, džaba jadikovanja u osami, imaš noge kakve imaš i to ti je. Pametni se pomire s tom činjenicom i žive svoj život na najbolji mogući način, ne obazirući se na svoja hodala.
A da ima lepih nogu, ima. Ovog puta mislim na ženske noge. Pamtim kako mi je jednom stao dah! Bilo je to pre sedam, osam godina, prelazio sam Bulevar Cara Lazara da bih ušao u SPENS i tek što pređoh ulicu, prestiže me žensko čeljade od oko tridesetak godina. Visoka, vitka ali ne i mršava. U belim priljubljenim, a kako drugačije, helankama, umal' ne posrnuh! Noge savršeno oblikovane, lepše u životu nisam video! Nema tog Fidije, Mirona, Praksitela ni Mikelanđela, koji bi bio sposoban da načini to svetsko čudo! Samo je genetska laboratorija ko zna kakvim i kojim sve kombinacijama, iznedrila takvu savršenost! I ne samo noge! Noge su se pele do guze koju nikad nijedan slikar nije i neće uspeti da naslika, pa leđa, ramena, gole ruke... požurih i prestigoh je, dešavalo mi se da se razočaram kad vidim lice. Kao nehajno se osvrnuh, bogo moj! Nisam znao šta je lepše od čega, oblik lica, čelo, obrve, zelene oči, nosić kao saliven a usne! Kupo meda, goro od šećera! U meni se krenu bururet, da je samo u glavi ni po jada, obuze me psihičkofizičkofiziološki bururet jačine po Rihteru bar osam stepeni, razoran, katastrofalan! I sad mi je pred unutarnjim očima njen graciozan a'la gazela hod...uuuuuuh! Nikad ni pre ni posle nisam video tako lepe noge. Da ne bih penio i dalje, ovde završavam!