Nekada davno, mnogo pre naseg vremena, u jednoj dalekoj zemlji sakrivenoj izmedju najvisih planina u Aziji, zivelo je jedno veliko peleme.
Ljudi iz tog plemene su imali bronaznu put od vreline sunca, koje je tu zarilo cele godine, kao katran crnu kosu od crnila zemlje po kojoj su gazili, i biserno sjajne oci od meseca, koji je iznad njihovog sela sijao jace nego bilo gde na svetu.
Vredno su obavljali svakog dana svoje poslove, uvek radosni i veseli, saleci se i pevajuci.
Zbog toga su izmedju planina odjekivali smeh i pesma, odbijajuci se o strme litice , pretvarajuci se u zvonki eho, koji se potom, kao nezne latice prolecnog behara, upravo skliznulih sa ruzicastih cvetova, polako njihao prema tlu.
Oraci su orali polje, treajuci volove da vuku plug, kovac je kovao potkovice za konje, kolar je pravio tockove za kola, pastir je cuvao stado koje je paslo na livadi, zene su mesile hleb, prele predivo i tkale cebad i tkaninu za odecu, a deca su se razdragano igrala, trcala za leptirima, osluskivala ptice i brala cvece. Uvece , kada su poslovi bili zavrseni, a igre odigrane, svi bi se okupili oko vatre i uz veceru slusali price staraca.
Jednoga dana se izmedju planinskih vrhova zatamnelo nebo i poceli su da duvaju jaki vetrovi. Hucali su i brujali sve jace i jace, kotrljali kamenje i povijali drvece. Ljudi iz plemena su uplaseni poterali zivotinje u stale i sami se sakrili u kuce, zatvorivsi vrata i prozore, cekajuci da nevreme prodje.
Tri dana i tri noci grmeli su vetrovi izmedju planina, udarajuci snazno u sve na sta naidju i ljudi su u strahu i dalje cekali u svojim kucama. Nije bilo ni smeha ni pesme, samo briga i nemoc, jer nisu mogli nista da ucine.
A vetrovi nisu odlazili, jer su duvajuci tako snazno jos vise narasli i tako ogromni zaglavili izmedju uskog prolaza oko planinskih vrhova. Ovako zarobljeni postali su sve ljuci i ljuci i duvali su sve snaznije. Duvali su i duvali, hucali i bucali sve glasnije i besnije i u jednom trenutku od silne snage podigose u svoj kovitlac kuce i stale i povukose ih sa sobom preko planinskih vrhova, uspevsi konacno da se iz klopke izbave i nastave da slobodno lutaju kako im je volja.
Tako su vetrovi preneli ljude iz ovog plemena iz svog zavicaja i rasejali ih svuda po svetu.
Ovako razdvojeni, ljudi su nastavili da putuju, trazeci jedni druge, pocevsi da zive cergarskim zivotom kao vetar.
uvodna prica za deciju knjigu o Romima
Dragi zemljaci, sugradjani, komsije, prijatelji, braco i sestre-Srecan Vam dan Roma!