Odmah ću reći ono što dobri blogeri, verovatno, kažu na kraju: Aleksandar Hemon je vrlo zanimljiv čovek. Vanserijski, što bi rekli gimnazijalci. O njemu ćemo još slušati i čitati.
Da počnem od običnih stvari - od njegovog imena i prezimena. Ja volim ime Aleksandar, ma koliko ono bilo staromodno, jer u meni uvek izaziva interesantne asocijacije. S druge strane, prezime Hemon mi je prilično prosto, i ne kaže mi ništa, premda ja volim kratka prezimena, od dva sloga. (Ne mogu da prihvatim da ima lepote i takvim prezimenima kao što su Barjaktarević, Konstantinović i Radosavljević, ona mi deluju nekako kao turn off, mada, gle čuda, znam neke koji nose ta prezimena, valjda zato što ne umeju da se bune protiv sudbine, i koji su sasvim OK tipovi i tipkinje).
Aleksandar Hemon se bavi književnim radom, ali u pomalo neuobičajenim okolnostima, a i na ne baš mnogo zanimljivom mestu. On, koji je, narodski rečeno, naše gore list (potiče iz Bosne), sada živi i radi u Čikagu što znači da je srećno/nesrećno otrgnut od balkanskog tla. Piše na engleskom, koji je naučio po dolasku u SAD, ali i koji je, kako sam kaže, usavršio čitajući mnogo knjiga. (Kad sam već pomenuo Čikago, ne bi trebalo da me pogrešno shvatite. Nije to previše ružan grad, već je stvar u tome što sam ja dušom i telom skoncentrisan na Njujork; drugim rečima, čak mi ni ubeđivanje meni dragog Sola Beloua /Saul Bellow/ nije pomoglo da Čikago zavolim; tu mislim na onu famoznu prvu rečenicu iz njegovog najpoznatijeg romana Avanture Ogija Marča /The Adventures of Augie March/, koja glasi: I am an American, Chicago born-Chicago, that somber city-and go at things as I have taught myself, free-style, and will make the record in my own way: first to knock, first admitted; sometimes an innocent knock, sometimes a not so innocent ...).Aleksandar je do sada napisao nekoliko dobrih knjiga. Jedna od njih (Lazarus Project) bila je, navodno, u užem izboru za najveću američku književnu nagradu, a inače je uvršćena u sto najboljih knjiga u SAD.
Bilo mi je milo kada sam video da na ono stereotipno pitanje o piscima koje voli i koji su koliko-toliko uticali na njega, Aleksandar odgovara: Danilo Kiš i Vladimir Nabokov. (Dodao je on tu još nekog, ali mi je to manje važno). Jer ja bih sa knjigama Danila Kiša i Vladimira Nabokova, uz obavezan dodatak Isidore Sekulić, mogao otići, kako se to kolokvijalno kaže - na pusto ostrvo.
Svidelo mi se i to što kaže da ne piše knjige „iz terapeutskih razloga". (I ja ne pišem blogove iz terapeutskih razloga, he, he, he... ).
Podaci o Aleksandru mogu se naći, naravno, na Netu. Svaka pretraga vredi truda kada je on u pitanju.
Ja ću završiti ovu moju priču o Aleksandru tako što ću citirati jedan njegov stav iz jednog nedavnog intervjua, stav koji mi je blizak, jer sam samog sebe pomalo video u njemu:
"Jednom sam otišao kod lekara, a on mi je postavljao rutinska pitanja da mi popuni karton. Svako pitanje je bilo ‘da ili ne' pitanje. Pitao bi me, ‘Da li jedete meso?' a ja bih odgovorio ‘Znate, ne jedem neke vrste mesa, ali jedem neke druge, ali ni to ne radim često, zavisi kakav je dan'. Gledao me je kao potpunog ludaka. Shvatio sam da ne umem da dam jednostavan odgovor. Sve je bilo komplikovano. To sam shvatio jer uvek, na bilo čije i bilo kakvo pitanje, pomislim, ‘Malo je komplikovanije nego što misliš'. U tom smislu sam psihološki nespreman da pojednostavljujem bilo šta, o sebi ili nekom drugom. Moja bivša žena mi je jednom prilikom rekla - kritikovala me je - ‘Ti voliš samo komplikovane ljude'. A ja sam joj odgovorio da su svi komplikovani, ali iz nekog razloga - jer im je tako lakše ili pošto su lenji, zbog političkog, ideološkog, identitetskog pritiska - ljudi radije sebe pojednostavljuju".
Ja nisam pisac, ali često uhvatim sebe kako ne umem jednostavno da govorim i pišem. Ni blogove.
I još nešto. Volim komplikovane ljude.