"Što duže živim, sve sam više uvjeren da jedina stvar koja nešto znači u književnosti jeste (manje ili više iracionalna) magija knjige, tj. da je dobar pisac prije svega mađioničar." - Vladimir Nabokov
Jedan od najboljih stripova koje sam imao priliku da pročitam je roman Plavo Salo, savremenog ruskog pisaca Vladimira Sorokina.
Ne, nije posrijedi nikakva greška - radi se o "klasičnom" romanu, bolje reći o hiper-postmodernističkom (ne dajte da vas ova odrednica odbije u startu ;)) SF (Science Freakction) literarnom rolekosteru ... Dakle, skroz strejt, bez crtanih sličica, čak i bez ilustracija, a opet dok jurite niz te sumanute redove, imate utisak da u ruci držite jebeno opasan (s)trip. Ovaj lascivni epitet uopšte nije tu bez veze, pošto u Plavom Salu ne manjka ni pornografskih momenata (inteligentno iskorišćenih u akcentovanju priče), kao, uostalom, ni parodije, fantastike i alternativne istorije paralelnog toka. Srešćete u njoj Staljina i Hitlera kakvim ih nikad niste zamišljali.
Ustvari, ovaj roman je kategorija za sebe
Za samu fabulu teško je reći da li se lista ili grana. Broj lejera u strukturi teksta je prosto nevjerovatan, a njegov tok - hiperbolično nelinearan.
Pa opet, priča je koherentna, iako je dezorjentacija, koja nastaje usljed neprestanog utrčavanja iz sobe u sobu tog uvrnutog zdanja, njen osnovni pravac. Ćoškasta, ali okrugla, glatka, a zrakasta ...
Ipak, meni je već pomenuta stripičnost štiva, bogatstvo slika, maštovitih prizora, suludih scena, bila najzapanjujućija od svega.
Ako uživate u vizuelizaciji onoga što čitate, mislim, ko to ne voli, ova knjiga će vam biti omiljena "konzola" za tu vrstu zabave.
Samo da dodam, dva puta sam odustajao od njenog čitanja, dok je najzad nisam slistio u cugu.
Objašnjenje za te neuspjele pokušaje leži u prilično "tvrdom" početku, čiju teškoprobojnost stvara jezik kojim se služe akteri u postapokaliptičnoj budućnosti, odnosno njihov kinesko-futuristički sleng. Čak vam ni riječnik na kraju knjige neće mnogo pomći, pošto se ne radi samo o pojedinim riječima i frazama. Sam duh tog jezika, odnosno stil izražavanja je stran našoj uobičajenoj verbalnoj logici i jezičkoj praksi.
Kao da je njime pisac htio da dočara i podcrta kulturološku distinkciju one i ove civilizacije.
To je upravo onaj segment koji tako nedostaje nekim klasičnim SF filmovima kao što su recimo Star Wars, gdje su u dalekoj budućnsti prisutni isti obrazci ponašanja kao u Njujorku s kraja XX vijeka. Gdje se junaci služe istim urbano-ironičnim humorom, fore su skroz ovovremene, kao uostalom i kompletna verbalna komunikacija.
Sorokin, mudro, a opet tako očigledno logično, koristi jezik kao istorijski reper i duh vremena.
Kad se, najzad, probijete kroz uvodnu metajezičku barijeru (čini mi se od nekih 50-tak strana), ono što vam predstoji je čista, nesputana zabava i silno uživanje u genijalnoj mašti nesporno velikog pisca, što Sorokin svakako jeste.
Naravno, neću vam ovdje prepričavati radnju romana. Em je to fizički sulud posao, em unaprijed osuđen na traljavost i faličnost, em (pod tri) ovaj tekst je tu samo da vas potakne na čitanje Plavog Sala.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Prije nekoliko dana, za mojim omiljenim šankom, okuraženi i razgaljeni stanovitom količinama alkohola, moj prijatelj slikar & strip crtač i ja došli smo na suludo ambicioznu, a posve fantastičnu ideju o pravljenju pravog stripa po dotičnoj knjizi.
Zato sam i napisao ovaj tekst ... jer me sad plaši ta ideja.