Nekako i ovaj kraj marta podseća na 'onaj'. Iz Prištine sam se vratio baš na ovaj dan. Autobus koji je polazio negde od Granda u 5 ujutru...u Beogradu oko 9.30. Znam da sam pancir ostavio u stanu u Prištini i da kolega koji me je zamenio može da ga koristi.
Tih par dana po povratku bilo mi je jasno. Ili nije. U potpunoj konfuziji očekivanja neminovnog proveo sam tu nedelju. Pratio sam neke izuzetno drage osobe koje su poslednjim avionima iz Beograda odlazile. Pripremao sam se. Kada sam pričao o tome šta bi moglo da usledi ubeđivao sam na sav glas ljude da se neće dogoditi ništa. Potpuno suprotno od onoga šta sam osećao. Natezanje živaca do kraja.
Direktor Bete, Backo je došao sa sastanka u Vladi Srbije . Okupio nas je i prepričao uputstva koja im je preneo Aleksandar Vučić (baš taj) i da je Miki Vujović iz TV Palme pitao da li je dozvoljeno 'gnušanje'. Tek kasnije ću saznati šta je 'gnušanje'. Podelili smo se. Koleginici Saški meni palo je da prve noći budemo dežurni.
Tada je počela tišina. U stanu smo se (moja baka sa kojom sam živeo i ja ) ponašali kao da je najnormalniji, iznenađujće slobodan, dan. Malo sređivanja po kući, čitanje , popodnevna dremka. ..
Negde oko 8 sati uveče zazvonio je moj drugar i košija Sale. I sećam se razgovora na vratima sa njim. I sećam se ljudi koji u panici trče niz stepenice . Ne sećam se ni šta sam radio posle. Ni da li sam sa saletom otišao do stanice ili smo se samo pozdravili uz reči 'Neće vas držati dugo. Ne mogu da hrane vojsku više od nedelju dana'. Sećam se nekog kao razgovora sa bakom gde joj objašnjavam da je bombardovanje počelo a ona mene ućutkuje da je ne ometam zbog toga što gleda seriju (Ljovisna ako se dobro sećam) i da ima još samo nekoliko epizoda. Dok sam se u drugoj sobi pripremao za posao čuo sam prilično glasnu psovku. Otišao sam u sobu i shvatio da je psovka upućena TV stanici koja ne prekinula seriju zbog glupog bombardovanja.
Tišina je preovladala.
Do Bete sam stigao prvo stopom sa dvojicom funcionera Demokratske stranke koja su išla na hitan sastanak u stranku, a onda peške niz Proleterskih brigada (ili Krunski, kako je kome drago). U trenutku kada sam stigao do one zgrade KOS-a u toj ulici začule su se sirene koje najvljuju novu uzbunu. Pomislio sam 'oni gađaju samo vojne ciljeve, ja sam pored jednog' . Smirilo me je što je stražar ispred zgrade mirno sedeo na stepeništu i pušio. A i na semaforu je bilo crveno za pešake. Policajci iz automobila sa druge strane ulice su izašli i pitali me da li sam normalan i što čekam semafor u ulici u vreme vazušnog napada.
Otišao sam na posao a tamo me je dočekala poruka da se hitno javim mami. Poruka 'Tražila te vojska'
Nazovem vojni odsek oni kažu dođi imamo pisamce za tebe, ja se lepo pozdravim sa ekipomu desku i zapucam na NBGD u vojnom odseku neka žena (koju je iz istog sela kao i moj deda) uzme od vojnih policajaca moj poziv i da mi. 'Otadžbina te zove... ', pisalo na papiru. kao poziv na žurku. Šta je, tu je.
Piće kod Bojše, pozdrav sa roditeljima, pozdrav sa bakom i...raketa pogađa toplanu na Novom Beogradu.
Tišina.
Uniforma, šator na livadi, kiša. Džoint uz topli motor kamiona. 20 ljudi pod šatorom. U jednom trenutku košmar sam sam u šatoru. Izlazim i zatičem dvadest ljudi kako čuči iza jedinog drveta na njivi. Kažu napad. Vratim se u šator. Tišina.
Svašta se dešava. Tuširanje hladnom vodom. Slike topova koji 'rade', rakete koje gađaju 'nešto'. Tišina.
Sunčanje na skloništu. Avion. Zvuk rakete. Udarac. Zapanjen pogled u zid vatre, dima delova raznih. Tišina. Naleti aviona zvuk raketa eksplozije. Ostajem bez vazduha. Tišina
Pokušavam da se setim pesme. Bilo koje. Ne mogu. Tišina.
One večeri kada je potpisana kapitulacija maznuli smo kombi i otišli u Sremčicu. Kafić Kum. Nečiji rođendan. Samo žene i nekoliko musavih i prljavih vojnika. Ne sećam se pesme. Nabacivao sam se konobarici dok sam igrao na stolu za bilijar. Pesme neke i tišina.
Povratak kući. Tišina.
Posao napušten u besu. Razoren svet u kome sam živeo do tada. Propuštene prilike. Kašnjenje na jednu odbranu diplomskog na kojoj sam morao biti. I tišina.
Film se završio jednog letnjeg popodneva u kafeu Kupe u Pančevu (mislim da se tako zvao). Dijalog sa dragom prijateljicom Andreom. Zaključak: 'Ovde je sve gotovo. Treba samo sačekati veliko finale i otići što dalje. I zalupiti vrata za sobom' . Ni jedno od nas to nije uradilo.
Tišina se polako izvukla iz mog života tog septembra glupom pesmicom 'Mambo number 5' i jednom šetnjom preko pola Beograda.
Kada bih probao da se setim neke pesme koja bi mi u glavi obeležila taj sumanuti period ne bih mogao da se setim ni jedne. Sećam se tišine, delova razgovora ali ne i pesme.
PS Pre četiri godine je 24. marta neki ozbiljno poremećen čovek naredio da u nekom trenutku sviraju sirene. Mogao je da traži i da prigodno ispale neku raketu po gradu...da ne zaboravimo 'kako smo se super zezali' i da se ne opustimo.