u stvari, ne bas vrabaca vec preciznije - vrapca ima. za jednog znam. srecemo se svakodnevno. vrabac i ja. pevamo. on s uzivanjem i stilom, ja pristojno i veoma obzirno - u sebi. iznenadio me je tom pesmom prvi put. nisam ga video. samo cuo. stajao jesam ali sam se udaljavao od zvuka. okretao sam se pokusavajuci da ga vidim ali u par sekundi sam bio predaleko. odustao sam od voca i odmah krenuo natrag da bih ga video. i nisam uspeo. krenuo sam dole ponovo... sve se na kraju pretvorilo u opsednutog lika zagledanog u strop, koji se vozi pokretnim stepenicama gore dole... pola sata. ali vredelo je na kraju. plasticni natkrov je poduprt gredama od nekog supljeg profila ali dovoljno sirokim da gavrana sakrije a kamoli mali deo "emotivnog sistema beogradjana". nije mi se obradovao, nije me ni konstatovao, ali znam da zna da je nadjen. dzivdzan mali zvrkavi. od tad se redovno vidjamo. izvestio se u pesmi i savrseno koristi prostor. natkrov svojom krivinom mu pojacava pesmu do "taman" jacine za one koji je cuju. a cuju je svi koji je slusaju. svaki dan. na pokretnim stepenicama na ulazu u samoposlugu u beogradjanci, propaloj pa prodatoj, trenutno poznatijoj kao merkator.
ovo nije podrska djilasu da se resi vuka mada lici.