Pleši kao da te niko ne gleda. Jer može biti da je zaista tako.
Planirala sam ovaj blog za 14. februar, pa nisam stigla. Pa za 8 mart. Pa opet nisam stigla, a i nije da mi je žao. Nešto zato što je tekstova različitih bilo nekoliko, a nešto i zato što su žene … žene. I 13. u decembru, i u martu i u tri lepe. A nasilje je nasilje, u centru sveta i u tri lepe. Jedina je razlika što je u centru sveta bolje prikriveno, a u tri lepe društveno polu-prihvatljivo pa se stoga manje i krije. U nekom trenutku moje je pisanije ovde okarakterisano kao neka vrsta razračunavanja sa arhaičnim oblicima ponašanja koji su preostali ko zna po kojim zabitima i u zanemarljivom broju, i za koje (i ponašanja i zabiti) prosvećeni blogosvet ni čuo nije… Drugom prilikom se jasno kao dan ispostavilo da je sve to posledica patrijarhalnih obrazaca kojima robujem bez ikakvog razloga... i tako dalje i tako gluplje…
A suština je da žene trpe nasilje. Razvodnjavanje teme u pravcu – trpe i mušarci, svako nasilje je loše, zašto izdvajati i sl. neću tolerisati, tj. tema je isključivo nasilje nad ženama.
Zašto? Zato što stasavaju generacije devojčica koje misle – To je ok. On me voli. Omaklo mu se. Iznervirao se. svađao se sa matorcima. A i ljubomoran je. Možda nije trebalo toliko da se zadržim sa Gagom. Kako da im objasniš da to ništa ne valja? Kako, kad se malo malo javi neka Rijana da objasni kako je u redu da te neko ubije od batina ako te voli. Da je to strašno, ali da je oprostivo jer te voli. Ko će tim devojčicama da objasni da je on, taj čija ljubav ostavlja masnice ne licu (a sledstveno tome i na duši, samo se to primeti malo kasnije) u stvari nasilnik i kukavica, kriminalac? I onda se naravno postavlja pitanje svrsishodnosti nekakvih plesova kojima žene brane svoje dostojanstvo naspram nasilnika. Može biti da jeste svrsishodno, ali ja nekako ne uviđam. Daleko bi bilo svrsishodnije da neka žena, formata Rijana, kaže pomenutoj – OK, ti si ili guska ili mazohista… ako je u pitanju drugo ondaK psihijatru, ako nije.. onda ćuti. Jer nemerljivu štetu u borbi protiv nasilja nad ženama nanose sve one žene iz domena javnog koje ovakvo ponašanje trpe, oćutkuju ili pravdaju. I to je jedna strana medalje.
S druge je Jasmina. Ne znam ni da li zna ko je Rijana. Za plesove protiv nasilja nikad čula. Ona ne bloguje. Jedva da je pismena. Za tri i po godine rodila je troje dece. Kad se sa stomakom koji se spustio do kolena i bolovima koji su govorili da je porođaj nadomak, dovukla u prodavnicu, prodavačica joj reče – Eh bre, još ovo (treće) i dosta ti je! Zanemela sam pred odgovorom – K’o da mene neko pita… Drugom prilikom mi se žali da je išla da radi... zvali je da čisti obližnju pumpu.. i kad je sve završila, dali joj sto dinara. A hoće da radi, sve. -Deca su mi bolesna jer ih drugi čuva i ne pazi kako bi’ ja. A moram da radim. Muž neće, leži spava, a ja barake kucam u Makišu. I kaže mi policajac ovaj iz prvog ulaza – Mitrovićka, pa što ti to da radiš? Gde je onaj tvoj? A ja, šta da mu kažem..
Nasilje je i potplaćenost, prisiljavanje na nezaštićen seks, odsustvo prava odlučivanja u planiranju porodice, vređanje, zanemarivanje, ograničavnje slobode.. a ne samo prebijanje. Nasilje je toliko mnogo toga da se ne može pobrojati. Kad bismo malo podigli glavu iz začitanosti u necivilizacijske i necivilizovane postupke onih tamo, drugih i drugačijih i umesto toga se malo zagledali u žene koje srećemo, ugašenih pogleda, možda bismo uvideli koliko ga ima. Kad bismo izvukli slušalice koje koristimo kao zapušače za mozak, možda bismo čuli te priče koje poneke od njih ispričaju, onako usput, kao da prepičavaju film koji su gledale. Jer to i nije njihov život. To nije život uopšte.
Negde između njih dve, Rijane i Jasmine, pojavi se i neko ko ima hrabrosti i sposobnosti da lanac nasilja zaista prekine i o tome otvoreno govori.
EDIT: Nekoliko likova koji se granaju u raznim pravcima - jedan blog, jedan intervju i jedan projekat (na koji sam posebno ponosna, iako ničim nisam doprinela, već samo zbog činjenice da su to pokrenule neke moje, svetske žene).