Karadžićev plan: Marakanu i "JNA" srušiti, pa sagraditi jedan stadion!
Nema komentara, nemoćan si pred ovim nasiljem na pamet. Još je gore što će se oko ove nebuloze razviti burna, kreativna diskusija po štampi i teveima i po kafićima i politkomovima, eto, ima tužni narod čime da se zanima.
Dakle, ipak ne mogu da odolim a da ne kažem o tome. Nacionalni stadion u Beogradu je na vidiku i već je potpisan ugovor o tom poduhvatu, neki Englezi su u pitanju izgleda, mada se ne zna odakle pare i gde će taj objekat da bude izgrađen, ali nema veze, idemo napred uprkos logici i ekonomiji koje kao što je iskustvom i empirijom u ovoj zemlji dokazano, samo otežavaju stvari i koče napredak. I kako to biva u naviknutoj brzopletosti koja je postala način ponašanja o realnim potrebama se ne govori, ni reči o tome, koga to još zanima, velike reči i ideje su važne kao i oko svega drugog u državi.
Ima sada dva stadiona velika, ona Marakana i onaj JNA a poluprazni su osim u retkim slučajevima kad se tamo fudbal događa. To ne brine čoveka koji je predsednik saveza za fudbal, zovu ga po štampi Tole i ima on ideju, kreativnu i neodoljivu pa kaže:
"Postoji više alternativa za takav projekat. Jedna od ideja jeste i da se postojeći objekti Zvezde i Partizana prodaju zainteresovanim stranim kompanijama i da se na tim lokacijama izgradi određeni sadržaji koji bi poboljšali infrastrukturu Beograda.”
Dakle, kad se razgrne ta poboljšana infrastruktura Beograda, stadioni se prodaju na pijaci, onda se stadioni ruše i na placevima se zida nešto veliko i infrastrukturno do bola, a to su verovatno tržni molovi, stanovanje ekstra i drugo što bi moglo da donese neki profit I zadovolji nagomilane i nadošle interese. Neko još u prilog nameri onog lika koji se brine o beogradskoj infrastrukturi reče da su postojeći stadioni propali i u krševitom stanju, maltene sasvim štetni za zarvoj sporta i duhovni napredak naroda. Možda, ne, svakako nije ovih godina bio na drugim stadionima po Srbiji ali i u Beogradu pa da vidi šta je ustvari stvarnost, koji je jad i beda tamo mada se i u takvim uslovima prvoligaški fudbal odigrava jer ovom nebeskom narodu i poljnče je dovoljno. O obnovi I popravljanju tih objekata što bi možda unapredilo sport I smanjilo šuteve preko gola nije bilo reči, govori se i misli samo o lukrativnim gestovima i poduhvatima gde bi moglo biti dovoljno para, investicija reklo bi se.
Dakle, osim maglovite grandomanske ideje nema ničeg drugog, neka analiza, finansiska, na primer, o koštanju predložene akcije, pa koliko košta rušenje dva stadiona, pa promene urbanističkih planova, pa imovinski odnosi i vlasništvo na tim placevima, pa nadoknada dosadašnjim ulagačima koji decenijama održavaju kako tako ove stadione. U civilizovanoj zemlji bez feasibility study predlog ne bi bilo pristojno javno kazati, ali ovde je sve posebno I prednosti takve izuzetnosti onaj lik koristi bez posledica, ne po sebe, već po ovu državu.Može se govoriti i o istoriji koja je zapisana na ovim mestima i o tome šta se ovde sve događalo, o ambijentu gradskom koji ovi stadioni stvaraju i o tome da je jednostavno rečeno neophodno da se ovoj budalaštini stane na put jer postoji opasnost da se aflatoksin nagomila u stadione i onda će biti kasno za žalopojke.
Posle malo, ipak pomisliš da je novac potreban za rušenje ova dva stadiona više nego dovoljan da se oba urede, da budu u skladu sa propisima svetske fudbalske organizacije i da budu kao bombone. Ostali troškovi su odokativno procenjeni a oko je uvek u takvim situacijama škiljavo i alavo.