Dođu tako pogana vremena, vremena duža no što bi smela da budu, kada bi čovek dušu đavolu prodao samo da ne misli o onome što mu je jedino u mislima. Tada sebe lažeš da misli mogu da putuju, da prejašu planine i pregaze reke, da mogu da pokucaju na prava vrata i sednu pored onoga kome su namenjene. Da mogu da ga uhvate za ruku, pomiluju po glavi i samilosno podmetnu leđa ne bi li se patnja i strah lakše podneli. A znaš da su misli slabašna stvar koja najdalje do napisanog može da stigne, mada i tada njena nada još uvek laže i vara da može više.
To vreme čoveku na koga je nasrnulo dugo traje, svaki tren se razvuče u nedogled, uvredljivu beskonačnost...jer, tamo gde bi trebalo dugo da traje on prolazi brzo i nemilice, krateći i ono malo kratkog vremena prekratko odmerenog. Lepo osećaš kako se grebe o staklo sata svako zrnce peščanog vremena, survavajući se na gomilu, gradeći sobom skori vrh kraja. Posle njega više ničega biti neće, ni u laži, ni u snu.
Hteo bi da pomogneš, a nemaš baš ničega drugog sem bespomoćnog besa i uzalud potrošenih suza, iz kojih još nikada ništa živo niklo nije, niti su ikome život svojom solju produžile.
To su vremena u životu kada možeš da razumeš verne, sve one koji ljudsku minljivost oličenu u nepravedno skraćenoj kratkotrajnosti, koji upiru pogled u prazno i svoju muku nude nekome koga niko, nikada video nije. Tada bi i ti pogledao u grumenje vodene pare i poverovao da negde nad njima ima nekoga jačeg i poštenijeg od podle sudbine. Iako znaš da nigde ničeg nema sem ovog života jednog i jedinog, nikada dovoljno dugog, a ponekad tako grubo i bez milosti presečenog. I opet predugog za onog ko baš tada nije pod noktom sudbine.
I vrte ti se slike, još uvek prejasne, bez traga bledila koje će doneti zaborav ma koliko mu se protivili. Slike jasne i žive, uvredljivo žive za trajanje koje sada meri škrta krojačica. Čini ti se da si mogao više, da pomogneš, da budeš pored, više lepih reči da kažeš, više osmeha da izmamiš, da više ulepšaš ne bi li se ovo što sad korača lakše podnelo.
Teško je kada osećaš vreme kao breme, kada si svestan svakog minljivog minuta i znaš da tamo negde o tananom koncu visi ne samo vreme trajanja, već i ta svest...i da kada se ona prekine, ono malo konca što ostane biće samo nepotreban kusur koji bi mogao i da ostane u džepu onog ko ga već tako naizgled velikodušno poklanja.
Bežiš od patetike, a ona te stiže i sapliće, uvlači ti se rečima ili stihovima koje nisi ni znao da znaš, niti da si ih uopšte primetio...odnekud ispod tepiha pamćenja izranjaju i uvlače ti se u dan, pod očne kapke kao pesak grebljivi...i cvile kao štenci, tugaljivo, uzaludno. Nema veze da li su skupi ili jeftini. Parafrazirani ili baš takvi...kao dosadna prašina na cipelama, po kojoj sećanje na njih kao prstom povuče trag...
»...Svojim dahom anđele
Daj joj snagu košave,
Daj joj prostor pučine,
Ili bar poljubi je...«
Za nikad i nigde više.
Za ovo što je bilo.
Prošlo.
Što više biti neće.
Samo tuga, baš onakva kao u Jone Potapova.
Teška.
Uzaludna.
Nada podla, varljiva koja se priziva i kad je odavno leđa okrenula i nekog drugog laže.
Kada reč »čekanje« postane bestidno uvredljiva.