Termin je zakazan za 9 45. Došli smo na red u 10 15, jer je neki čovek kasnio. Otvaramo vrata, ona bukvalno otima dete iz mojih ruku i užurbanim, malo nervoznim (što bi se moglo slobodno smatrati eufemizmom za: baš sam ispizdela što ste mi upali u pauzu) glasom saopštava da zatvorimo vrata. I tako mi ostanemo s'onu stranu.
On malo plače, a onda se sve stišava.
Nas dvoje stojimo u hodniku zabezeknuti. Moja prva reakcija je da udjem unutra, ali mi I kaže da je to možda tako dobro. Ja mu objašnjavam kako se to ipak tako ne radi i kako je ovo prvi put da se naše dete odvaja od nas i da ne želim da se plaši.
Nakon nekih 10-ak minuta gdja somatoped(ica) otvara vrata, a moje dete me posmatra sa stolice i sprema se da zaplače. Ona uzima papire, nešto dopisuje i kaže kako ne bi ništa da komentariše pošto je ovo prvi put i onda prekida rečenicu da bi mu rekla da ne plače i da je već veliki (?). Ja ga uzimam, njemu se oči pune suzama, a ona dobacuje maramicu uz - Vidi, nigde suza! (a dve se već kotrljaju)
Polako kuvam, ali ostajem mirna i molim je da završi rečenicu.
- Znate, ja mu pričam, a on gleda okolo. I nije poredjao ništa kako sam ja od njega tražila. Sve je radio kako je on hteo. Malo je plakao, pa malo me slušao. Zamislite kakva će to MUKA (ubih se da nadjem reč koju je upotrebila, ali je ista nestala u tamnim vilajetima mojih bušnih misli - znam samo da je bila neka gora, neka što asocira na užas i teskobu) da bude kad moja koleginica (priča o logopedu) pokuša da mu otvori usta da bi artikulisao neki glas.
Zamišljam.
Evo čitav dan zamišljam šta će da se desi sledeće nedelje kad budem, umesto svog deteta ušla JA u ordinaciju (ovog puta ne bih o tome kako ista izgleda) da joj objasnim da, ukoliko nije primetila - pred sobom ima dete koje još nije napunilo tri godine i koje se do sada nije odvajalo od roditelja. Objasniću joj i to da odbijam da ga tako ostavim samog u prostoriji sa osobom koju ne poznaje (računam da se slažete da to što su se prethodnog dana videli i što je on u ordinaciji proveo 10 minuta ne znači da tu osobu poznaje), tako da on čak ne zna ni da može da jurne na vrata I pobegne kod mame i tate: jer ni ne zna da ga mi čekamo.
Isto tako zamišljam šta će ona sve da mi kaže.
I tako.
Zamišljam i to kako mi je gospodja somatoped(ica) za tih 15 minuta koliko smo bili tamo DVA puta rekla:
- Vidite kako meni prodje pauza!
I zamišljam kako mi se tamo neka dr Van der Knaap javila nakon 24 sata od kako sam poslala mail da mi kaže da moje dete ne umire od adrenoleukodistrofije.
I zamišljam kako prestajem da budem fina i uvidjajna i kako se moja tolerancija topi i kako se pretvaram u masu besnih reči koje mogu da povrede.
Možda svi tako treba da zamišljamo.
p.s.
Moje dete nije invalid.
Moje dete ima problem koji se iz ove perspektive čini rešiv.
Strašno je kada vam je dete bolesno i kada shvatite da mnogi lekari koji ga leče i ljudi koji bi trebalo da se nadju na putu njegovog ozdravljenja ne mare puno za taj mali život.
Strašno je kroz šta sve prolazite i vi i vaša porodica.
Ne mogu da zamislim kako je roditeljima koji moraju 24 časa da budu uz svoje dete. Naše danonoćno praćenje je trajalo svega dva meseca, posle kojih smo bili razvaljeni.
Zato koristim ovu priliku da vam kažem da ne bi bilo loše da razglasite i drugi da potpišu peticiju i tako pomognete roditeljima dece sa invaliditetom.