Željko Radović, dete Bogdana i Jelisavete Radović, sedeo je u kuhinji i mazao mast na hleb.
Hopa, hopa, malo soli, malo aleve paprike,
hopa, hopa.
Usnama koje su se sjajile prosto je usisavao parče po parče hleba. A onda mleko.
Hopa, hopa, gutaj, gutaj.
Zazvoni zvono na ulaznim vratima.
Hopa, hopa, do vrata skoči, otključaj, otvori.
A kad tamo, Ratko i Steva.
Hopa, hopa, prijatelji, hopa, hopa, Željkovi.
"Ulazite." Ušli su. Želeli su da prošetaju parkom, posle kiše. Na njima cipele, čiste, elegantne, i kišni mantili od očeva.
Hopa, hopa, drži kišobran, hopa, hopa, sa
drvenom drškom.
Izašao Željko sa svoja dva druga. [etaju parkom i podbadaju beton kišobranima. Gospoda. Šetaju. Vode ozbiljne razgovore i kašlju, baš kao ozbiljni ljudi.
Hopa, hopa, mantili sa zavrnutim rukavima,
hopa, hopa, ne smej se budi ozbiljan, hopa,
hopa, gazi nogu pred nogu, hopa, hopa, tako,
vidiš da možeš, kao gospodin.
Vratio se Željko kući i zatekao roditelje, Bogdana i Jelisavetu, pred televizorom. Otac u iscepanom džemperu, majka u penjoaru.
Hopa, hopa, gledaj, hopa, hopa, bulji.
Dečak se reši da sačeka njihov pogled, onako u mantilu. Tako je sazrevao Željko Radović čekajući pogled.
Hopa, hopa, gledaj, hopa, hopa, bulji.
Potpuno zreo, zavrnutih rukava, sa kišobranom iskrzanim na vrhu, Željko sede pored roditelja i zablenu se u ekran.
Hopa, hopa, pilji, hopa, hopa, zuri.