Veče. Zapravo, noć. Večeras.
Na autobuskoj stanici sam, jedna od onih prigradskih, tihih, pustih, tužnih i zapuštenih, nigde nikoga, južno, nedaleko od Beograda, saobraća samo "Lasta" i medjugradske linije, čekam upravo tu poslednju "Lastu" koja treba da me istovari kod štajge da bih odatle produžio dalje, kući. Mukla tišina, samo se u daljini tu i tamo začuje poneka petarda, mada ne toliko učestalo, istrošila se artiljerija ovih dana. Pomalo sam janpi ali onako, prijatno. Popodne sam proveo u najlepšem društvu koje se da zamisliti i pun sam svakojakih lepih utisaka, pa ipak me obuzima neka čudna melanholija, tako tipična za moj boravak u ovom guravom a voljenom delu sveta. Neće još dugo trajati, par nedelja.
Palim cigaretu i sedam na klupicu pod nadstrešnicom na stanici. Baš je zapravo tiho, skoro romantično, prijatno, ne suviše hladno ali svakako zimski, usamljeni ambijent. Krajičkom oka spazim u polumraku neki pokret levo od sebe. Pogledam u tom pravcu i ugledam, na dvadesetak metara udaljenosti, neku džukelicu, onu pravu seosku, kako se muva tu okolo. Coknem u njenom pravcu, pokušam da joj privučem pažnju. Omanje, žućkasto pseto se snebiva, ne zna da li da mi pridje ili ne. Siguran sam da se tako prešlo mnogo puta, naišavši, umesto ljubaznosti, na grubost pa možda čak i nasilje. Ko zna. Coknem malo glasnije da je ohrabrim, mahnem joj rukom, potapšem po krilu, pokušavam da je prizovem sebi. Džukelica se polako, neodlučno približava. Počnem da joj govorim blagim, mirnim glasom, uglavnom tepam uobičajene babytalk gluposti. Baš me briga, ionako osim nas tu nema nikoga. Džukelica mi prilazi, kao da joj nije sasvim jasno kakav je to tip koji sedi sam pod nadstrešnicom, ali staje na par koraka udaljenosti pažljivo me gledajući. Konačno mi polazi za rukom da je dozovem k sebi, skidam kačket da bi mi dobro videla lice. Prišla je skroz blizu, gledajući me netremice, tužnim pogledom punim poverenja. Pomazim je po glavi, neprekidno joj govoreći, tiho, mirno, blago. Čini mi se da joj prija moj dodir. Pod rukom osećam da je pseto prljavo, ulepljene dlake, ali to mi ne smeta. Mazim ga ispod podbratka, prestajem da govorim, kapiram da smo uspostavili kontakt. Najednom, sama od sebe, kuca se uspravlja na zadnje noge, stavlja mi šape na butinu i priljubljuje glavu uz moj stomak, gurajući njušku pod moju raskopčanu jaknu. I dalje je mazim i milujem po glavi. Pas se sav privio uz mene, osećam otkucaje njegovog srca. Grlim ga čvrsto. Tu i tamo me nemo pogleda, ispitivački, istim tim tužnim pogledom punim poverenja. Odjednom me ispunjava neka užasna, strašna tuga pri pomisli da je to kučence samo, bez igde ikoga na svetu a tako željno ljubavi. Još prisnije ga grlim. Potpuno smo se sjedinili, sami, u tom neobičnom, jedinstvenom, tihom trenutku.
Par minuta kasnije, iz mraka, duž pustog druma, opažam kako nailazi autobus koji čekam, poslednji prema gradu. Ne znam šta da radim, odjednom zaljubljen u omanju, žućkastu, seosku džukelicu s kojom sam u neočekivanom zagrljaju. Skoro da mi se popela u krilo, tako usamljena, tako puna poverenja. Autobus pristaje i u dilemi sam - da li da je uzmem u naručje, unesem u autobus i povedem sa sobom? Kome da je ostavim? Ko da se brine o njoj kad budem morao da odem nazad u svet? Smem li da roditeljima natovarim takvu odgovornost pod stare dane? Kao u transu ustajem i polazim prema vratima autobusa, penjem se unutra. Kroz vrata vidim psa kako me i dalje netremice gleda tim istim, tako tužnim pogledom, tako punim poverenja....
Vrata se zatvaraju uz onaj karakteristični, šištavi zvuk i autobus kreće. Nisam ni primetio da su mi oči odjednom pune suza, niti me se tiče što me putnici iz prikrajka radoznalo posmatraju. Gledam iza sebe, pod žutom svetiljkom i dalje vidim obris psa koji nepomično gleda za autobusom koji odlazi. Gledam, dokle god se stanica nije izgubila u daljini, duž pustog druma. Strašno mi je. Osećam se kao da sam nešto grdno zgrešio otišavši svojim putem a da to nisam smeo. Istovremeno mislim na tu plemenitu životinjsku vrstu, jedinu koja je, u pravom smislu reči, sklopila neraskidiv savez s nama, ljudima.
Hoće li i sutra biti tamo, u blizini te puste, prigradske autobuske stanice? Voleo bih da još jednom vidim te tužne oči pune poverenja, koje su me tako raznežile i tako duboko pogodile u sred srca...