Sedim pored prozora, sa šoljom čaja. Kazaljka je prevalila dvanaest još pre sat vremena. Tiho je i mirno napolju. Spremao sam se, čitavog dana za kolokvijum iz lingvistike koji mi se smeši u ponedeljak. Nisam spreman, bar ne još. Ali biću. Mislio sam da ovaj predmet nije interesantan, da guši i da je odbojan... To sam smatrao pre nego što sam uopšte i prihvatio knjigu. Slomila se predrasuda kako su se nizale pročitane stranice. Voleo sam to. Voleo sam kad se preda mnom slomi svaka neosnovana predrasuda. Izrastem. Budem veći, bogatiji i iskusniji sa svakom svojoj predrasudom koja izgine.
Pre više od nedelju dana bilo je jedno veče u kojem me pojela nesanica. Ali bila je namerno izazvana. Opravdana. Jer te večeri sagledao sam istinu i prenerazila me. Dotukla. Bio sam potpuno nemoćan. Drug sa fakulteta, stariji, poslao mi je jedan članak o pozadini i površini procesa dodele NIN-ovih nagrada. Tekst je brutalno iskren. Navodi se u njemu kako je sve to ples političkih vetrova koju su u našoj zemlji veoma turbulentni, naročito poslednjih dvadeset godina. Mislim, ja jesam mlad, ali imam tu sposobnost da mislim, pa prema tome i da formiram kritičko mišljenje.
Naime, piše da su nagrade dodeljivane s obzirom na političke struje u datom momentu. Bile one desne ili leve. Konzervativne ili liberlane. Književno umetnička dela nosila su teret politike, i još uvek je tako. Razočarao sam se jer sam verovao da nam je makar kultura negde živa, polumrtva u nekom mraku beznađa, ali opet diše, dakle živa. Međutim taj članak me je sasekao više nego svi vetrovi ove oštre zime.
I danas sam više od četiri časa svog života posvetio pitanju lingvistike i jezika. I ne žalim. Uopšte. Obogatio sam sebe, saznao nešto novo što mi je pomoglo da obrazujem nova mišljenja. Te sve lekcije koje sam danas iščitavao prouzrokovale su u meni ovaj tekst koji sada kucam.
U tim udžbenicima se navodi globalna muka sa kojima se bore lingvisti. Rast i rađanje kulture. Jezik kao živo biće, koje se rađa, napreduje i umire. Problem je u tome što gomila jezika umiru svaki dan. Jede ih zaborav i sveopšta globalizacija.
Meni je posebno zanimljivo to što se sa jezicima dešava po čitavom svetu. Groteskna situacija u potpunosti. Recimo, u nekoj afričkoj zemlji, država ima jedan zvanični jezik, recimo kao bivša kolonija, i standardni jezik, kao zvanični, jezik te države. E sada, pored ta dva postoje na stotine drugih, minornih jezika kojima govore nevelike grupe ljudi. I suština svega je što se te zajednice poštuju i pomaže se njihovom jeziku kako ne bi izumro.
Ali nije uvek i svuda tako. Mnogi su jezici i ljudi koji se njima služe prosto zaboravljeni i napušteni. Od bilo koga. Pa sami postaju grobari svojih jezika.
Tok misli izazvan takvim slučajevima odveo me je svakako na sopstvena vrata, u sopstveno dvorište. I dvorište je bilo prljavo. I puno predrasuda. Srpski jezik nije ugrožen, po mom mišljenju. Ali je ugrožena sudbina ove zemlje i njenih ljudi. Ono što grize, komada i kida srž Srbije je neobrazovanost. Otupelost. Hiljade lobanja pod kojima krv napaja prašinu. Mržnju, bes, ništavilo. Bezdan očaja. Zašto tako crno? Zato što je to realinost. Te duge noći nisam mogao da zaspim jer sam osećao gnev i nemoć. Užasna kombinacija emocija koja me je držala budnim pola noći. Milioni ljudi u ovoj zemlji. Skoro svi znaju da čitaju i pišu. I dosta. Nema veze, i moj deda ima toliko znanja iz škole, ali on nije učen kako je on veći i bolji od drugih. Bilo ideja, ljudi, vera, boja...
Našoj deci, i meni samom to se nameće. Slepilo, povez crne boje preko slepih beonjača. Imamo oči, a slepi smo.Zašto je to tako? Prosto zato što nismo dovoljno obrazovani. Neobrazovanim narodnim masama je sasvim jednostavno upravljati. Slepom čoveku ako ne kažete da je ispred njega zid, on u taj zid može da udari. I obično nastrada. Onom koji vidi to se teško može desiti. A taj vid kojeg ovaj prvi, a i većina Srbije nema je obrazovanje. Kultura. Samosvest i svest o drugima. Tolerancija. Realna vizura sveta. Smatram da nas jedino to može izbaviti iz grotla sopstvenog pakla. Ta knjiga, to oružje kojim možemo da se odbranimo od sumraka. Ta knjiga je fenjer koji, ako se redovno ne doliva ulje, može i da se ugasi. I nastao bi tada mrak kojeg bi posle bilo veoma teško oterati.
Vrhunac večeri i mrlja na moju sliku o sopstvenoj zemlji je prizor koji me snašao u gradskom autobusu. Na jednoj od stanica koje čame na dugačkom bulevaru ušla je zadihana grupa veoma mladih momaka. Reklo bi se do četrnaest godina najstariji. Bili su kao neke hijene, besne, gladne i abnormalno ljute. Grupa ljudi siromašnih duhom, nesvesnih da su tako mladi, a već ovce nekog pastira iz senke. Gledao sam ih mrko umotan u svoj dugački stari kaput. Posmatrao sam kako se, dok se oni igraju svojim noževima i psuju, sutrašnjica moje zemlje raspada.
Stefan Basaric,
student iz Subotice