Tu smo. Svi na broju. Brojali smo se par puta i još nekoliko za svaki slučaj i utvrđeno je da je sve kao što treba. Kontuzovano. Uspeli smo da dočekamo Novu Godinu po svim pravilima dobrog dočeka, promenivši usput planove tako da zavaramo tragove po kojima smo pokušavali da pratimo sami sebe. I ne samo to, uspeli smo da se probijemo i kroz prvi dan Nove Godine. A on nije šala.
Prvi dan Nove Godine se budi negde oko podneva. U gluvoj tišini koju tek tu i tamo prekidaju udaljene detonacije. To piromanski manijaci još uvek odolevaju nasrtanjima potrebe za spavanjem, troše municijski kusur. Praznim ulicama ubrzanim, nesigurnim korakom, promakne poneki prolaznik ili još preciznije rečeno – odlaznik. Njegov hod se trudi da prati ravnu zamišljenu crtu koja i njemu i svakome ko ga vidi treba da pokaže da je sve u najboljem redu. Pod kontrolom.
Tu i tamo kroz pustu ulicu prođe automobil, opara tišinu i onda opet sve ogluvi.
Unutar uokvirenih prozorskih slika, na polumračnoj pozadini, pojavi se ljudska silueta, sporo se, kao bojeći dnevnog svetla, primakne spoljnom svetu. Na tren dodirne staklo i ponovo utone u sanjivo sivilo. Iz njega, u uglovima slika, bljesne poneka lampica sa jelke.
Pod nogama krckaju noćašnje mrvice, u strojevima čaša na lavabou naskiselo mirišu skoro pocrnele kapi vina, čiji talog za sobom ostavlja cvetnu granicu.
U zaostalom mirisu hrane koja je samo nekoliko sati ranije tako mamljivo mirisala, se sluti trajanje. Još koji dan će se podgrevati, lagano mešati da ne oksidira, zamrznuti da se ne baci...i podsećati na to da je prošlo. Prošlo onako brzo kao što samo trenom je odvojen prvi pogled i poslednji pozdrav sa morem. Prolaznost graška u ruskoj salati.
Ikebana mirisa i slika minljivosti najkraće noći. I mi u njoj umorni i sažvakani trepćemo pokušavajući da savladamo pesak koji se zavukao pod očne kapke. Baš tada, sa oduševljenjem koje umara pogled, pravo iz Beča stižu podivljali valceri i polke. Neki vrlo fini svet je godinu dana ranije uspeo da kupi karte. Nova Godina im je bila samo poslednja prepreka u čekanju velikog dana kada ćemo im svi mi, utonuli u kauče i fotelje, zavideti jer su deo zlaćanog kadra poplavljenog najboljom ikada napisanom beletrističnom muzikom.
Žmrćka plavi Dunav po sanjivim dnevnim sobama, upija u sebe miris sarme koja se podgreva i uzaludno pokušava da probudi dan kome je jedini cilj da dočeka veče i nekako...troskokom uspe da se probije do datuma koji više ne podseća na to da je stigla Nova Godina...