Zima je 2022. godine. Amfiteatar, recimo, onaj na Pravnom fakultetu, poluprazan. Ili polupun, zavisi od ugla gledanja. Studenti manje - više zainteresovano gledaju u debeljuškastog profesora koji staje ispred katedre i prekrštajući ruke u visini grudi nastavlja tamo gde je stao:
„Kako smo smo došli do ove tačke? ... Nije se propadanje dogodilo u jednom trenutku. To je bio proces. Dug niz pogrešnih koraka. Sećam se jedne knjige Ričarda Baha , 'Jedno' . Bah , naravno, nije pisao o našoj zemlji već o izborima i raskrsnicama u životu. Oni koji su 'nas' vodili su bili na putu. Sa raskrsnicama. Ono što Bah nije imao na svojim raskrsnicama, putokaze, ovi su imali na svakom koraku. I ignorisali su ih. Sve te vođe su bile opijene svojim unutrašnjim željama i, iako nisam psiholog, kompleksima. Svi su umišljali da su Vođe, sa velikim V. Da su oni po kojima će se zvati ulice, da će postojati spomenici sa njihovim likovima. I kada god je trebalo da donesu odluku i da odluče gde da skrenu oni su 'konsutovali' istoriju. E, sada treba dobro zapamtiti da istorija baš i nije ona prava. Istorija, kojom su te vođe zadojene a koja je i vama prezentovana kao istina, sastavljena uglavnom od mitova. Mitova koji su građeni oko realnih datuma i događaja. I tako dok su se vođe borile sa mitovima, i dok su napadali himere propuštali su da vide da se oko njih događa život. I skretali su tamo gde su mislili da će se 'osvetiti' za poraze od pre 100, 200, 300.... godina. Bez razmišljanja o trenutku i onome što dolazi iza. Nisu razmišljali o budućnosti daljoj od sledećeg istraživanja javnog mnjenja. I trudili su se da oni koji idu za njima ne budu njihova liga već bar jedna manje. A priroda je prokleta, niko ne živi večno...Svaka sledeća garnitura bila je , uslovno rečeno, slabija, sa manjim kapacitetom od prethodnika. A ljudi su išli za vođama. Čas za jednim čas za drugim. A vođe ? Pa vođe su nam ljudi sa takvim kapacitetom da kada uđu u toalet sa novinama mogu ili da ih prelistaju ili da obave ono zbog čega su i ušli u prostoriju. Oba ? Teško.
I došli smo ovde , gde smo sada. U zemli gde je poljoprivredno zemljište u rukama stranaca, za koje ne znamo šta tačno na njemu proizvode. Razlog je jednostavan Srbija jeste možda najveći proizvođač hrane u Evropi ali hrani tu evropu, ne svoje stanovništvo. Da li je to što nam se prodaje GMO ili nije niko ne zna. Zašto? Zbog toga što se zakoni ovde tumače 'kreativno '. Možda je zabranjeno ali nije kažnjivo. Zbog čega je tako? Pa zbog toga što neko, tamo negde 2010., 2011. ili 2012. nije imao vremena da gleda šta je u zakonima i međunarodnim ugovorima jer se borio za mitsko Kosovo i Metohiju ili protiv organizovanog kriminala. A putokazi nisu govorili da se to mora pogledati. Putokazi su vrištali u lice vođama.
Rec imo, već pomenute 2012. godine, pojavila se izvesna količina kukuruza zaraženog aflatoksinom, prilično gadnim mikotoksinom, možda najdirektnijim i najjačim kancerogenom. OK, ništa neobično. To se dešava. Ako se dešava postoje i metode kako se neko ko je zadužen za bezbednost i zdravlje ljudi zna i sprovodi. Naročito ako zana da se aflatoksin lako sa žitarica može preneti na stoku, na mleko, drugu hranu. Ako su prvi podaci o razmerama zagađenja alarmantni, trebalo je da oni koji su u tom trenutku ispitaju kolika je prava razmera zagađenja i da saopšte šta su uradili kako to ne bi došlo do građana. I šta su uradili? Bavili su se nekim drugim stvarima koje su smatrali da im donose prednost u istraživanjima javnog mnjenja. Ne obraćajući pažnju na znakove pored puta. I uradili su šta? Ostavili veliko nepoverenje u naše poljoprivredne proizvode i dodatno ugrozili egzistenciju poljoprivrednicima. I doveli strance da se oni bave time.
Verovatno ste , ako vas je put naveo, videli teritoriju zemlje južno od Beograda? Prilično zapušten krajolik sa uništenim šumama, rekama, sa selima i gradićima koji su umrli ili su na smrti. Opet putokaz koji je ignorisan. Mislim, 2013. godine. Neki genije je dao dozvolu da se kopa nikl. U kraju koji nije bogat vodama, sa rekama nedovoljnog kapaciteta da razrede i apsobruju zagađenje. Sa tehnologijom eksploatacije koja je neminovno dovodila do menjanja pezaža, sa poljoprivrednim zemljištem koje je postajalo ili rudnik ili put za kamione koji idu put rudnika. Dva gradića su privremeno finansijski živnula ali su istovremeno ostali bez vode i hrane iz okoline. Neke stvari verovatno nećete nikada probati. Zaboravite zlatiborsku pršutu, vino iz Aleksandrovca ili Šumadijsku šljivu. A znakova koji su govorili da se ukoči i da se razmisli o tom pravcu su bili više nego vidljivi...
I šta sada imamo? Zemlju u kojoj 60% stanovništva živi u jednom gradu koji sve više podseća na grad iz knjiga Filipa K. Dika ili u umirućim gradićima. Zemlju u kojoj priličan procenat ljudi ima problem kako da nabavi hranu a i kada je nabavi ne zna šta je ta hrana. Zemlju u kojoj postoji zanimanje starleta koja ima mišljenje, zemlja u kojoj je sve kopija kopijine kopije. Čak i vojska koju nam povremeno pokazuju na televizijama je samo naoružana folklorna družina koja postoji zbog parada.
To vam je kao sa čitanjem. Generacije su čitale sve i svašta. I učene su da čitaju. I da razumeju šta su prošitali. Onda su naišle generacije koje su čitale samo Srpsku Trilogiju, Nož i Korene i to smatrale dovoljnim, pa generacije koje su čitale samo Velimirovića....Njih su sledile generacije koje su slušale od ovih što su čitali, recimo Velimirovića pa su oni prepričavali pročitano.
Pitanje je, verovatno ,da li će nam biti bolje? Ne znam. Živeo sam u bezbrižnom izobilju, pa sam doživeo potpunu nemaštinu, kada je prestalo da mi znači delovalo je kao da se stvari popravljaju pa se opet vratilo ka dnu...Tu su se negde udenula dva tri rata sa neverovatnim užasima...
Ne znam , možda se stvari mogu promeniti. Možda bi iz malih oaza relativno slobodnih ljudi, ekonomski slobodnih mogli doći nosioci promena. Ne, ne mogu oni popraviti sve ali se može očekivati da ponegde skrenu u pravcu trenutka sa promišljanjem o nekoj budućnosti.
Vaša generacija? Teško, iako ste bilji od proseka i verovatno poznajete nekoga ko je čitao teško da ste materijal za promenu. .......
....
Posle predavanja profesoru prilazi jedan od studenata. Visok, obučen po najnovijoj modi.
„Profesore, nešto mi je ostalo nejasno iz vašeg izlaganja...šta su to himere?"
*deo nedovršene priče 'Kraj Grada'