Društvo| Porodica| Roditeljstvo

Mesec decembar: poslednje priče

Bitka za porodilišta RSS / 27.12.2012. u 13:25

Konkurs za naj-maminu priču meseca decembra na temu Kada sam prvi put ugledala svoju bebu privodimo kraju dvema pričama:

1. Moj borac
2. Vilinsko čudo

Ovo je prilika da se zahvalimo svima na učešću i glasanju.

Naredna tema biće objavljena u januarskom izdanju časopisa Mama, ali i na blogu B92.
Tada će biti objavljen i spisak nagrađenih meseca decembra.

Glasanje za dve poslednje priče obavlja se kao i do sada klikom na oznaku „PREPORUČI" u dnu komentara. Za priče mogu glasati svi registrovani korisnici Bloga B92. Svakoj priči moguće je dati glas u naredna 72 sata od trenutka objavljivanja.



Komentari (4)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Bitka za porodilišta Bitka za porodilišta 13:27 27.12.2012

Doroty: Moj borac

Deveti mesec je uveliko tekao i termin porođaja se primicao. Bila sam od onih srećnica kojima je u trudnoći samo rastao stomak, pa mi nije padalo na pamet da spakujem sve ono što mi je trebalo za porodilište.
Redovan pregled, CTG i od tog trenutka ništa više nije bilo kao pre. Sestra u ambulanti mi je rekla da se beba ne čuje i poslala me u porodilište. Ne znam šta sam osećala u tom trenutku. Neverica je napravila prazninu u mom srcu, sve se zaustavilo u jednom momentu. Majka je sa mnom sačekala da popune sve papire i ispratila me do lifta. Brzo su me pripremili za porođaj. Jedno mlado, nasmejano lice mi je reklo da nema predstavu što su me poslali gore, da se beba čuje i da je sve u redu. To me je umirilo.
Ušla sam u proceduru porođaja i nisam mogla nazad. Odležala sam u sali 4-5 sati i nije bilo ni bolova ni porođaja. Spustili su me sprat niže. Ono što je usledilo moglo bi zauzeti mnogo strana, ali nije to tema. Ukratko, te večeri počeli su bolovi, koji su trajali i posle 26 sati počelo je. Vratili su me u porođajnu salu. Prošlo je još "samo" 7 sati sa indukcijom. Ne znam koliko je još snage bilo u meni u pola 5 tog jutra. Nisu pomogle ni pripreme za porođaj, vežbe, disanje, doktor je u poslednjem momentu rekao: "Dajte forceps". Tada je ponovo stalo sve. Znala sam da je pitanje da li će je izvaditi živu. Ne znam kako sam i da li sam imala snage da više išta pomognem njima koji su se zajedno sa mnom borili da je izvuku, samo sam počela da plačem...
Ona nije plakala. Babica je sa njom izletela iz porođajne sale, odnela je brzo da je izmere i čini mi se još brže trčala odatle. Nisam je videla, niti čula, niti sam znala šta se dešava sa mojom mrvicom, kako sam je čitavu trudnoću zvala, samo sam plakala... Došla su neki novi doktori, jedna doktorka mi je postavljala gomilu pitanja, shvatila sam, anesteziolog i revizija. Probudila sam se u neko doba ujutru, odvezli su me do sobe.
Nju nisu donosili, niti mi je iko rekao išta o njoj. Uspela sam da ustanem. Cimerka je otišla da vidi svoju curicu. Popdne skupila sam hrabrosti da je vidim. Nisam znala šta da očekujem. Pitala sam sestru u prvoj sobi gde su bili bebci, nije bila tamo. Rekla mi je da probam u polu-intenzvnoj. Ni tamo je nije bilo. Otišla sam do kraja hodnika. Intenzivna nega. Sestra me je uvela unutra. Objasnila mi je da to nije inkubator, da je u izoleti, ta providna "kutija" oko njene glavice, daju joj dodatni kiseonik, ostala je bez vazduha na porođaju, to nije ništa strašno. Mnogo informacija od kojih maltene ništa nisam razumela. Samo sam je gledala. Sklopljene moje okice i sklopljene ručice. Mudrijašica - pomislila sam. Tako mala i nemoćna uspela je da mi izvuče osmeh na lice. Tako lepo može samo dete da bude svojoj majci, lepše od bilo čega što se može zamisliti. Gotovo da nije bilo tragova svega onog što je prošla. Srećica je spokojno odmarala. Nisu mi dali da se zadržavam. Mislim da se ni čitav minut nisam zadržala, a trajalo je tako dugo.
U danima koji su dolazili prešla je u polu-intenzivnu negu, bila na infuziji, otvarala svoje pametne okice. Kada su mi dozvolili da joj dotaknem ručicu krenulo je mleko. Onda je dobila infekciju i vratili su je u izoletu. Gledala sam kako se njene ručice igraju sa svim tim cevčicama unutra. Moj mali borac. Rekli su mi da ne plače gotovo uopšte, sem kad je gladna. Njena snaga bila je moj poretač i tada i sve ove godine. Njen osmeh i spokoj bili su uvek tu, pred mojim očima i onda kad su me bez nje otpustili kući, svakog dana dok sam dolazila da se izmuzem da bi joj dali bar malo mog mleka, na svakom ultrazvuku glave zbog ciste na mozgu, u mesecima koji su prolazili sa vežbama u Sokobanjskoj. Svaki put kada bi se pred nas isprečio neki izazov samo bih se setila nje koja se igra sa tim cevčicama, njenog blagog osmeha i mogla sam ići dalje.
Taj mali čovek iz izolete izrasta u predivnu devojčicu, koja me svakog dana raduje i oduševljava. Zbog svega što je prošla i prolazi ne znam šta bih dala da je sve išlo nekako drugačije i da mogu sada da pišem o tome kako je izgledala kada su je u trenutku dolaska na ovaj svet spustili na moje grudi. Nije bilo tako. Vreme ne možemo da vratimo. S vremena na vreme, sklopim oči i vidim nju, kako spava u toj izoleti, njene sklopljene ručice, njen mir, spokoj i razvučem osmeh. Pred tom slikom ništa drugo ne mogu da uradim. Možda baš zato nisam postala ona stroga mama, što se od mene očekivalo. Njena snaga, način na koji se borila, razoružali su me, čini mi se zauvek. Kada sam trebala da se radujem njenom plaču, nisam ga čula. Zato se od tog dana kada sam je ugledala svim svojim bićem borim za njen osmeh, jedino je on vredan svega.

"Doroty"
Bitka za porodilišta Bitka za porodilišta 13:28 27.12.2012

Vilinsko čudo

Rađala sam. Očekivala sam običan, relativno kratak, tipičan drugi porođaj. Spremila se - vežbe, epidural, doktorka u Frontu koja će doći na porođaj, anesteziolog, sve je bilo dogovoreno.
A bilo je sasvim drugačije.

Ponedeljak, 19. januar, 6.30 po podne. Gledamo Battlestar Galactica na DVD-u i odmaramo. All of a sudden, nešto curi – ubrzo shvatam da je pukao vodenjak. Prvi strah: zelena plodova voda. Trudim se da ne širim frku, naizgled opušteno, sa osmehom se spremam, tuširam, mada me grize iznutra zašto je zelena. Javljam se doktorki, krećem u NF. Već u kolima kreću prve kontrakcije, i odmah su vrlo frekventne, na 2-5 minuta, i prilično jake. Dišem prvi tip, mm i sestra me zezaju da dišem k’o na filmu, smejemo se.

Prijem, priprema, prvi CTG. Stiže moja dr, pregleda me, sve za sada izgleda ok. Kontrakcije sve jače. Idem u boks, stiže anesteziolog, daje mi epidural. Kad je prestao bol, osećam se mnogo bolje, i optimistično čekam nastavak. Doktorka kaže da je momak i dalje vrlo visoko, nije joj jasno zašto se još ne spušta.

Dolazi i glavna dežurna doktorka, kasnije saznajem da je načelnica. Kaže mi da će me i ona pregledati jer hoće da utvrdi zašto je plodova voda bila zelena. Zapanjena je koliko je dete visoko, gotovo da ne može da ga dotakne prstom. Traži ultrazvuk (UZ), kreće pregled. Moje raspoloženje počinje da se menja. Početni optimizam se zamutio, i gledam u ekran UZ kao da ću nešto shvatiti.... Vraća se moja doktorka, obe me opet pregledaju, gledaju UZ zajedno.

Počinju da mu padaju tonovi. U centru sam pažnje: dve doktorke, još jedan dežurni lekar, babica - svi gledaju u UZ, prate tonove koji iz trena u tren sve više padaju, pa malo porastu, pa opet padaju. Daju mi kiseonik, stalno mi traže da menjam položaj s leđa na bok, pa opet na leđa, na drugi bok, u pokušaju da nađu položaj u kome će bebi biti bolje. To traje neko vreme, možda desetak minuta, možda i manje, ja se sve više plašim, gledam njihova zabrinuta lica i pokušavam da sa njih pročitam šta se stvarno dešava.

Odjednom, čujem: "Ne smemo da rizikujemo, idemo na hitni carski rez!" Doktorka me smiruje, moramo na carski rez zbog bebe, ali kaže da ne brinem, da će sve biti brzo i da ćemo i ja i beba biti dobro.
Kreće frka, prebacuju me na kolica, svlače, skidaju sat, voze u salu. Izbezumljena sam, kako to sad odjednom, šta se dešava s bebom?! Priprema traje tek par minuta, anesteziolog pokušava da me duhovitom opaskom bar malčice smiri, i onda me uspavljuje.

Dok pokušavam da otvorim oči čujem da sam rodila zdravog dečaka, da je sa njim sve u redu, i da ima 3.700. Na moj zahtev mi to više puta potvrđuju. Na putu ka šok sobi još uvek se trudim da shvatim šta se to desilo, vidim tek ponešto u prolazu, jer oči s mukom otvaram samo na trenutke. Smeštaju me u krevet, kače infuziju, nameštaju, sestra mi i pre mog zahteva stavlja mobilni telefon na ormarić, na dohvat ruke. Molim ih dok me sređuju da pitaju pedijatriju da mi donesu dete da ga vidim. Odgovor je da će pokušati, ali pošto je noć možda neće imati dovoljno sestara u boksu, pa ću morati da sačekam jutro.

Javljam se mužu, koji nije mogao da se smiri dok mene nije čuo. Doktorka mu se prethodno javila, rekla da mi je urađen carski rez i da je beba dobro, ali on se tresao dok to i od mene nije čuo. Ipak, oboje smo u frci, jer nisam još videla dete.

Cele noći ne spavam, sestre mi kažu da se odmaram, da su tražile da mi donesu bebu, i da će je doneti ako budu mogli. Mislim da sam se obeznanila negde rano ujutru na sat, sat i po, ali prvi sledeći dolazak sestara me je opet ubacio u fazu iščekivanja.

Rano ujutru, mislim da je bilo oko 6, ulazi krupna pedijatrijska sestra i nosi mog Dušana. Srce mi je poludelo, samo što nije iskočilo iz grudi. Lepi moj momak, crnokosi mamin vilenjak! Izljubila sam ga svog, on je žmirkao i mora da je mislio: šta je ovoj mojoj blesavoj mami, šta se raspekmezila Slikala sam ga, i ta fotka je vratila srce na mesto tati koji cele noći nije spavao, nije mogao da se smiri dok mi ga nisu doneli. I moja sestra je čekala, i mama, i tata – on je bio najželjenija vest tog jutra u Beogradu!

Neću da vas gnjavim sa onim u međuvremenu – ukratko, prešla sam tog dana u normalnu sobu, dobila malog frajera, sa mnom je bio po ceo dan, a nosili su ga u boks u 9 uveče i vraćali u 5 ujutru. Dobila sam gomilu infuzija, injekcija, ruke i bokovi su mi plavi od njih. Od bolova zbog stezanja materice spašavao me je epidural, koji sam sama sebi davala, a divni anesteziolog mi je donosio i dodatne doze, kad je prva zaliha nestala. Muž me je zavitlavao „to je zapravo san svakog narkomana – da se stalno dozira, hahaha“. Rana je ok, četvrtog dana me otpuštaju spremnu i ornu za polazak kući.

I tada saznajem od doktorke drugu stranu dešavanja devetnaestog uveče. Ona je svakog dana dolazila da me obiđe, i stalno sam na njenom licu čitala brigu, a tada sam saznala i zašto. I hvala joj što mi je to ispričala tek u trenutku kada je sve bilo potpuno u redu. Ušla je u sobu dok sam ga dojila, pomazila ga i rekla "ti mali, koliko si nas uplašio...."

Nisu mogli da na UZ dobro vide pupčanik, ali su pretpostavljali da je on uzročnik problema. Beba je bila vrlo visoko, iako je morala da se spusti u porođajni kanal posle jakih kontrakcija. Tonovi su stalno padali, ali presudilo je kada su na UZ videli, njenim rečima "kako se srce usporava i gasi" - tada mi je rukom pokazala, sve sporijim i sporijim pokretima, pokrete malog srdašca, a moje srce se zaledilo. "Da smo čekali još dva minuta, on bi...." i onda je dodala sasvim tiho "otišao...". Ne znam kako u tom trenutku nisam jeknula, sve se u meni treslo. "Pupčanik mu se obmotao oko vrata, preko prepona i nogu, celog ga je držao, i nije mu davao da se spusti. Kada ga je materica potisnula na dole, pupčanik je počeo da ga guši." pričala je doktorka.

Posle je skrenula priču na druge teme, znala je da mora da mi skrene misli...
Kada je izašla, prvo sam zurila nekoliko trenutaka u mog malog vilenjaka, potom ga zagrlila i izljubila, a onda je iz mene provalio plač iz straha, i olakšanja, i sreće što je sve iz nas. Mogla sam da ga izgubim pre nego što sam ga dobila, vrtelo mi se kroz glavu, i jedva sam se povratila.

Sad verujem u čuda. Moj Dušan je jedno od njih.
Bitka za porodilišta Bitka za porodilišta 13:29 30.12.2012

Kraj glasanja

Hvala na učešću.
Bitka za porodilišta Bitka za porodilišta 15:22 30.12.2012

Rezultati

Broj glasova:

1. Moj borac 30
2. Vilinsko čudo 19

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana