Skoro punoljetna pjesma za maloljetne

Bilo je proljece devedeset pete. Ne pamtim tacan datum. Samo znam da je bio maj. Ostalo mi je jos koji mjesec do mog 19. rodjendana. Kad sam se probudio iz dvonedeljnog sna, ili ti kome, nisam mogao da govorim, nisam nista video i nisam osjecao svoje tijelo. Jedino sto sam tad imao bile su misli.  Bio sam siguran u dve stvari; da sam ranjen tog prvog maja I da sam mrtav.

Vidis, govorio sam sebi i u sebi,  nije tacno da kad ljudi umru ostane samo dusa. Ostane, bar za neko vreme i misao. Prokletstvo ili ne, misao je jedino sto  ostaje covjeku u predvorju smrti.

Zadnje slike mog zivota iz tog prvomajskog jutra bile su slike krvi i uzasa. Vrisak  majke cija je petogodisnja cerka docekala smrt u  njenom  narucju. Vrelina vlastite krvi  pomjesana sa strahom od smrti ciji sam hladan zadah osjecao na licu.

AI sav taj uzas ljudske drame bio je u mojim mislima utkan u najljepse prvomajsko jutro  ikad sa najplavljim nebom ikad. A opet Nikad ranije , nikad toliko jasno, nije  nesavrsenstvo  ljudsko bilo dalje od savrsene harmonije prirode; jednog jutra.

Borio sam se sa mislima tjerajuci ih od sebe posto bih neuspjesno pokusavao  pronaci bilo kakav smisao. One bi mi se vracale kao boomerang iznova me zapljuskujuci besmislom. Razocaran u ljude, siguran jedino u smrt, slozio sam misli u redove i tako pronasao svoj mir u vlastitom svijetu; u svjetu  gdje gotovo niceg nije bilo sem misli.

Nastala je pjesma za koju sam bio siguran dda ce ostati moja. Bio sam sljep da bih je zapisao; bio sam njem da bih je ispricao ;bio sam mrtav i pjesma je u isto vreme postala I ostala samo moja...mozda ulaznica za ko zna koji krug ko zna cega.

Danas su redovi mojih misli skoro punoljetni. Ostao sam opet , ovaj puta na kratko, njem pred prizorima proslavljanja zlocina . Ljudi u krdu su na svoje ruke stavljali krv drugih ubijenih ljudi,a bio je opet lijep dan. Trazio sam opet smisao bezumnog besmisla i vratio se toj davno zapisanoj pjesmi.

Pusti vreme neka tece,  

Nikad vreme nece stati.

I kad dodje zivota vece,

Ti se nemoj osvrtati.

Pusti ljude neka lazu,

Bolje od tog nisu znali.

Ne vjeruj im kad ti kazu

Da te nisu prepoznali.

I ne zali za minutom,

Koja eto mora proci.

Ne vracaj se starim putem,

Nikud njime neces doci.