Ekonomija| Putovanja| Život

Biciklom oko sveta -- Pokušaj razumevanja (Kina)

Snezana Radojicic RSS / 08.12.2012. u 07:11

(fotografije ce nažalost izostati, iz razloga navedenih u prvom delu ovog posta)

 

Jedan od mnogih problema sa kojima se sreću stranci u Kini je internet. Kineska vlada ne samo što je zabranila pristup na preko dve hiljade sajtova, evropskih i američkih dakako, nego je i one koji su dozvoljeni veoma teško a katkad i nemoguće otvoriti budući da se i njihovo učitavanje ometa zavisno od trenutne političke situacije. Logiku po kojoj su neke veb-adrese dozvoljene a druge nisu, vide samo oni koji ih aminuju ili osuđuju na izganstvo. Primera radi, kako objasniti to da je Googlova galerija Picasa zabranjena dok je Flickr dozvoljen? Objašnjenje da Kinezi „ratuju" sa Googlom ne prolazi, s obzirom na to da Gmail, kao Googlov servis, nije zabranjen, mada ga nemilice ometaju, pa neretko treba čekati i po dvadeset minuta da se otvori.

Kao i svaki problem na Mreži, i ovaj je rešiv, a rešenje se zove VPN (virtual private network) ili preusmerivač adrese. To je program koji sakriva pravu IP adresu sa koje se konektujete i pokazuje sasvim drugu lokaciju. Sa VPN-om u Kini, stranac može da surfuje kao da se nalazi bilo gde u svetu. No, tu postoji nekoliko „ali": da VPN ne bi usporavao ionako spore kineske veze, treba platiti legalni program, što košta simboličnih 5-10 dolara mesečno. Tu bi problemima bio kraj ukoliko boravite na jednom mestu i imate stalnu, kablovsku ili WiFi konekciju. Međutim, ako ste putnik, novi problem koji treba da rešite je gde naći WiFi konekciju. Ona je u Kini veoma retka, osim u velikim gradovima, u fensi hotelima i kafićima. Ali i tada je veza često toliko spora, da ćete provesti sate pokušavajući da pročitate svoju poštu.  

Tako putniku ostaje da se pomiri sa tim da neće imati pristup sajtovima poput Facebooka ili Picase, a da će za kontakt sa kućom i svetom morati da potraži neki internet kafe. Njih ima posvuda: mladi i ne baš tako mladi Kinezi provode dane i noći igrajući igrice. Kao i posvuda u svetu, uostalom. Međutim, specifičnost internet-kafea u Kini je da u njima mnogi korisnici doslovno žive: u njima jedu - unutra su mini-roštilji i kolica na kojima se priprema hrana; piju - frižideri sa bezalkoholnim pićima su opremljeniji nego u supermarketima; puše - dim u svim zatvorenim prostorijama u Kini može se doslovno seći nožem (onu staru „Puši kao Turčin" trebalo bi preinačiti u „Puši kao Kinez", jer su prvi masovno batalili duvan, dok ga potonji „jedu"); spavaju - u većini net-kafea posetioci sede ili leže u veoma udobnim, širokim foteljama; održavaju ličnu higijenu - ako se izuzme istresanje nosa sa dva prsta i sočno iskašljavanje šlajma u korpe koje se nalaze između svaka dva stola, ostalo se obavlja u ve-ceima koji obično imaju i priručne tuševe.

Sve za kinesku zabavu. A šta je sa strancima?

Da bi se ušlo u neki internet kafe, potrebno je imati ID karticu, što je kineska verzija lične karte. Zaposleni u kafeu provlači tu legitimaciju kroz čitač i tamo negde u Ministarstvu ruda i gubljenja vremena, neki službenici prate koje adrese vlasnik te kartice otvara i koliko dugo se zadržava na pojedinim sajtovima. Orvel? Taj je bio nemaštovit poletarac.

Naravno, ID kartice imaju samo državljani Kine. Kako onda da putnik dođe do interneta? Nikako, osim ako ne umoli zaposlenog u kafeu da provuče svoju ili neku od kartica koje su korisnici što sede unutra ostavili.

U praksi to izgleda ovako:

Ulazim u internet kafe i pokazujem u rečniku reč „internet". (Već prvih dana u Kini shvatila sam da nije dovoljno to što ću ući unutra, i što sam očigledno stranac, da bi onaj što radi razumeo da mi treba internet.) Kada pročita iz rečnika šta tražim, pitaće me za ID karticu, kao da ne zna da kao turista ne mogu da imam tu legitimaciju. Na to ću mu ja pokazati moj pasoš i urednu vizu, te objasniti šta je tu moje ime i prezime, šta zemlja iz koje sam, šta broj pasoša. Nakon ovoga, postoje dve mogućnosti: jedna je da zaposleni upiše sve te podatke i predusretljivo provuče neku kinesku ID karticu, a druga da kaže da ne mogu unutra. U potonjem slučaju, ne pomaže nikakvo ubeđivanje.

Više puta pitala sam zaposlene u omladinskim hostelima u kojima sam odsedala, a koji uglavnom govore engleski, kako bi se oni osećali kada bi, putujući po Evropi ili Americi, ušli u neki internet kafe a zaposleni im rekao: „Žao mi je, vi ste Kinez i ne možete unutra". Jer to se svodi na to - diskriminacija, ako ne i rasizam. 

Znam da ti ljudi što rade u kafeima nisu krivi, ali ne mogu da prihvatim kada ne žele ni da pomognu. Jer, ta pomoć ništa ih ne košta: na zabranjene sajtove ionako ne mogu da odem, a to što ću otvoriti Gmail ili moj blog, teško da će onaj ćata u Ministarstvu ubeležiti kao disidentsku aktivnost mučenog radenika u kafeu. Jedino objašnjenje je strah i slepa poslušnost, čemu ih uče od malih nogu.

O tome mnogo pričam sa Ivom, Holanđaninom koji već dve i po godine živi u Kini podučavajući male i malo starije Kineze engleski i španski. Prvo što ističe u vezi sa kineskim školstvom je to da je koncipirano tako da ne razvija ni najmanju kreativnost. Kineze uče da reprodukuju. Sve gradivo - počev od svog pisma - uče napamet, različiti predmeti nemaju nikakvog dodira jedni s drugima, veze ne postoje. Otuda, ni najjednostavniju asocijaciju ne mogu da reše. Ivo mi navodi primer koji je kao pitanje bio postavio svojim starijim učenicima:

„Zamislite da ste došli u Evropu i ušli u neki restoran da ručate. I da ja tamo radim kao kelner. Sedate za sto, ja prilazim i vi mi na lošem engleskom kažete: „Da li možete da nam donesete m... m... me..." i ne možete da se setite kako se izgovara reč. Da li je logično da ja pretpostavim da tražite meni?"

Umesto odgovora, kaže Ivo, samo su ga gledali belo. Nije siguran da su ga uopšte razumeli.

U vezi sa tim, objašnjava mi još nešto što me veoma iritira u Kini - smejanje strancima u lice za svaku pogrešku. Priča mi svoj, najsvežiji primer.

Kao poliglota koji već govori pet jezika, ovde pokušava da nauči i kineski. Međutim, ide mu veoma teško i oseća se prilično frustirano zbog toga. Nakon dve godine učenja, jedva je u stanju da vodi osnovnu konverzaciju. Ponekad na časovima pokušava da kaže nešto na kineskom, ali ako li samo pogreši tonalitet (a u kineskom on menja i značenje reči), učenici će početi da se smeju grohotom. Ne samo oni mali, već još više oni stariji, odrasli. Pitao ih je šta je toliko smeštno i kao odgovor čuo „pa to što ne umete da pravilno kažete". Na to je pokušao da im predstavi istu situaciju samo sa zamenjenim ulogama: kada oni pogreše, govoreći na očajnom engleskom, da li se on smeje? I kako bi se osećali kada bi im se podsmevao zbog toga. Ali primer ih nije dotakao ni najmanje, jer su i dalje nastavili po starom.

I upravo između tih razgovora, jedne večeri, doživela sam nešto što na najradikalniji način oslikava ono o čemu smo pričali. Zbog prespore internet veze u našem hostelu, krenula sam da neđem neki kafe. Imala sam sreću da naletim na mladića koji mi je predusretljivo pokazao gde se nalazi klub i sam se ponudio da mi pozajmi svoju ID karticu. Kakav gest! Sve vreme, a to je bilo više od dva sata, sedeo je sa nekim drugarima koji su se igrali na kompjuterima, čekajući da ja postavim moj tekst na blog. Dva puta doneo mi je i kafu. Nisam imala dovoljno reči da mu zahvalim.

Po izlasku iz kafea, odlučim da negde na ulici kupim mantu - testeninu punjenu sojom ili mesom ili povrćem. Veče je inače udarno doba dana za prodavce hrane, koji masovno izlaze na ulice i razgorevaju roštilj ili pale svoje plinske gorionike. Manto je pak više jutarnji obrok pa ga nije tako lako naći, no u nekoj ulici ugledam dvoje prodavaca sa kolima na kojima prepoznam posude za kuvanje mantoa (na pari). Stanem u red gde žena prodaje hranu, no ona me usmeri na kola pored, i muškarca prodavca. Spremim novac i kad dođe moj red, pokažem na posudu u kojoj se puši manto i novac u ruci. Ali prodavac me ignoriše. Pita onog iza mene šta želi.

„Hej!", uzviknem. „Ja sam gladna takođe i moj je red!" I mahnem onim novcem ponovo pokazujući na posudu sa hranom.

Na to prodavac počne da se smeje na sav glas. Neki muškarci koji su stajali u blizini jedući takođe mu se pridruže. Petoro-šestoro Kineza otvoreno mi se podsmeva zato što sam pokušala da kažem „manto" i verovatno pogrešno akcentovala reč. 

Ali pošto sam veoma gladna, pokušam još jednom. Međutim tada se odnekud pojavi neki debeli Kinez, priđe ovome što prodaje hranu na kolima te ih odgura odatle, sasvim jasno mi stavljajući do znanja da neće da mi proda hranu!

A ljudi okolo smeju se sad još glasnije, bezmalo se zacenjuju od smeha i komentara koji izazivaju nove provale kikota.

U hostel sam došla besna kao furija. I mrtva-gladna. Potražila sam Džoa, Kineza koji je sebi dao to englesko ime (neki Kinezi imaju i englesko ime koje su sami izabrali). Pitala sam ga za objašnjenje.

„Nisu te razumeli, a kada nešto ne razumeju, onda je najbolje da se naprave blesavi. Užasno je sramotno da Kinez u okruženju drugih Kineza ispade budala ili neznalica. Zato je bolje da se tebi naruga nego da mu se društvo podsmeva. U Kini je veoma važno šta kolektiv misli o tebi, kolektivna svest je jako razvijena."

„Ali bilo je jasno da hoću da kupim hranu!"

„To ti misliš. Sigurno je pomislio da ćeš nešto tražiti što on neće razumeti, a to bi bila velika bruka."

Njegovo objašnjenje sluša i Rut, Nemica koja je biciklom krenula iz Mongolije, ali je u Kini odustala od vožnje, poslala svoj dvotočkaš u Malaziju koja je njeno sledeće odredište, te po Kini sad putuje kao bekpakerka. Uključuje se u razgovor da bi potrvdila kako je i sama imala nekoliko sličnih, neprijatnih iskustava poput ovog mojeg.      

Ivo, koji nam se takođe pridružio, pokušava da otkrije uzroke takvom stavu. Misli da je glavni razlog to što se u kineskom školstvu potencira kineska veličina i posebnost, razvija se snažna svest o tome da su Kinezi najveći, najstariji, najmoćniji. Veoma slično američkom sistemu, smatra on. Nastava u školi započinje jačanjem duha kolektivizma: svi stoje mirno i pevaju himnu ili slušaju glas direktora sa razglasa.

Njegovo objašnjenje čini mi se uverljivim. Posvuda, u svim gradovima, videla sam jutarnje postrojavanje zaposlenih ispred zgrade u kojoj rade, ili u hodnicima na ulazu kompanije. Svi stoje u stavu mirno, dok šef priča i deli zadatke ili kritikuje. I niko ni da trepne. Na završetku takve „smotre", obično horski uzvikuju neku parolu ili slogan ili zakletvu. Ne bi me začudilo da u pauzama imaju i časove samokritike.

„Otuda većina Kineza misli da je beli čovek glup, ružan i da loše miriše - slično kao što mnogi Evropljani ili Amerikanci misle o Azijatima."

„Ne treba zanemariti ni to da postoji sigurno dosta Kineza koji ne vole strance, kao što postoje i oni drugi Kinezi, koji nekritički prihvataju sve strano kao neuporedivo vrednije od kineskog i koji bi sve dali samo da odu odavde. No najveći broj ljudi i ne razmišlja o tim stvarima, već samo gleda kako da preživi. A stranac je tu bukvalno strano telo, neko koga nisu ni zvali niti hoće ili mogu da razumeju", tvrdi Ivo a Džo se slaže iako mu razgovor o tome očigledno teško pada.

Kako to zapravo izgleda iz ugla običnog građanina, kakva je kineska stvarnost za najveći procenat Kineza, uspevam da razumem tek nakon gledanja filma „Last train home". Reč je o višestruko nagrađivanom dokumantarcu koji sam odgledala kada sam došla u Šangaj a na nagovor mog domaćina i prijatelja Vlade.  

U filmu se prati život kineske radničke porodice sa dna društvene lestvice. Odnekud sa juga zemlje, žena i muž došli su u industrijski razvijen grad gde su se zaposlili kao radnici za šivaćim mašinama. Kod kuće, na selu, žena je ostavila jednogodišnju bebu - devojčicu. Dve godine kasnije, kada se ponovo bude porodila i dobila dečaka, učiniće isto - i njega će ostaviti baki a ona će se vratiti u grad da radi. Ne mogu ni da zamislim kako je strašno odlučiti se na takav korak! Dve bebe, tek rođene, ostaviti hiljadama kilometara daleko, na staranje starim roditeljima!

Život ovog para u gradu svodi se na dvanestočasovni rad (neke od fabrika u industrijskim gradovima Kine rade u tri smene), sa polučasovnom pauzom za ručak (splačine iz menze koje proždrljivo kusaju jer su najjeftinija hrana koju sebi mogu da priušte), a po završetku posla odlaze u svoju „sobicu", šper-pločom pregrađeni prostor od nekoliko metara kvadratnih, u koji su stali dva kreveta na sprat i jedna stolica. Mecečno, njih dvoje zarade dve hiljade juana, što je oko dvesta pedeset evra, a žive od dvesta (dvadeset pet evra) dok ostatak šalju kući.

Već na ovom mestu u filmu, obuzima me jeza. Čak ni ja, koja dnevno trošim svega par evra, ne mogu da zamislim kako bi izgledalo preživljavanje sa dvadeset pet evra mesečno, sve i da jedem fabričku hranu i imam obezbeđen sobičak od tri kvadrata.

No, tu nije kraj užasima. Par radi svakog dana - po dvanaest sati dnevno - i vikendima i praznicima. Jedini odmor ima za Kinesku novu godinu - deset dana. Tada, zajedno sa milionima drugih Kineza i emigranata - kojih, kako se navodi na početku filma, u Kini ima sto trideset miliona - pokušava da vozom otputuje kući i provede odmor u krugu porodice. Pošto nema ni približno dovoljno vozova koji bi mogli da deportuju sve te milione ljudi željnih svojih domova, na železničkim stanicama danima i noćima su nepregledni redovi. Kamera prati višednevne pokušaje bračnog para da kupi karte, stres kada im na nekoliko šaltera kažu da su sve rasprodate i neopisivu sreću kada najzad uspeju da ih kupe. 

Na dan polaska, na stanici nastaje stampedo koji ni kordoni policije ne mogu da obuzdaju. A u vozovima, na „hard-seatu", po podu i u prolazu između vagona, gotovo nepomični sede Kinezi-radnici. Truckaju se trideset, četrdeset, pedeset sati. Ali svi imaju blaženi izraz na licima jer - idu svojim kućama. Očekuje ih deset dana odmora sa svojim porodicama. „Da nema tih deset dana, život ne bi imao smisla", kaže jedan radnik u vozu.

I najzad, par stiže u idilično selo na jugu. Oranice i plantaže su posvuda, tu je i reka iz koje se zemlja navodnjava... reklo bi se - raj. No tu nema života, tvrde muž i žena. (U filmu se ne obja šnjava, ali dovoljno sam pedalala po kineskim zabitima da bih shvatila da se 99% zemlje obradjuje ručno, motikom i ralom. Vrhunac mašinizacije je traktor, ali i on se retko koristi jer su stepenaste parcele tesko dostupne velikim mašinama.)  Zbog toga ovo dvoje tako naporno rade i štede, odvajaju novac da bi njihova deca mogla da se školuju i jednoga dana rade na bolje plaćenom i humanijem poslu od njihovog. No, preduslov je da završe škole a po mogućstvu i fakultet.

Posebno je majka opsednuta tom ambicijom. Doslovno sa vrata, pre pozdrava, pre zagrljaja, traži da joj deca pokažu đačke knjižice. I uvek je nezadovoljna. Kritikuje ih što imaju prosečan uspeh i objašnjava da moraju da uče i budu najbolji jer im je to jedini spas. Tek posle tih lekcija, roditelji otpakuju poklone koje su im doneli za Novu godinu i onda svi sedaju za sto. Najzad, opuštena porodična atmosfera.

To je slika koja se ponavlja svake godine. Sve do trenutka kada iz šesnaestogodišnje devojčice ne pokulja mladalački gnev zbog toga što su ona i brat ostavljeni bez ljubavi roditelja, kojima je jedino važan novac i njihove ocene, što... To je najdramatičniji trenutak u filmu. Kamera beleži porodičnu svađu, provalu besa iz devojčice, histerična objašnjenja netaktične majke i nemoćnog oca koji ne nalazi bolji način do da šamarom okonča raspravu. Nakon toga, praznici prolaze u mučnoj tišini.

Kao što se i moglo očekivati, devojčica ubrzo napušta školu i odlazi u grad, gde se takođe zapošljava kao švalja u nekoj fabrici. Radi u još gorim uslovima od njenih roditelja, koje dugo vremena ne želi ni da čuje ni da vidi. Kada ipak odgovori na majčine pozive telefonom, sve što ima da joj kaže je da se neće vratiti na selo i nastaviti školovanje.

Roditelji su očajni ali nemoćni. Pokušavaju da je nekako umole, no, ubrzo shvataju da je ćerka izgubljen slučaj i da će završiti kao i oni. Nakon dugog razmišljanja i kolebanja, majka odlučuje da će se vratiti na selo i biti uz sina dok ne završi školu. Nada se da za njega još nije kasno.  

Film me je potresao do srži. Milijarde ljudi koji se bore da prežive sa dvadeset pet evra mesečno. Koji provode život u fabrikama smatrajući da on ima smisla zbog deset dana odmora kada idu kućama. (Oni koji su imali malo više sreće, ili pameti, stekli su neka mala kolica na kojima pripremaju hranu ili neku mini-radnju u kojoj prodaju sve i svašta. Žive za nijansu bolje, utoliko što nisu u fabričkim halama, ali i oni radi možda i više od dvanaest časova, a zbog prirode njihovog posla - trgovine - pitanje je da li i za Kinesku novu godinu odlaze kućama.)

I onda ja na ulici zaustavim nekog takvog mučenika i očekujem da me razume ili da mi nešto objasni i pomogne. A njegov život se ruši jer nije kupio voznu kartu a nema dovoljno novca za autobusku, jer je negde voz stao i kasniće satima ili danima, jer njegova deca nemaju dobre ocene i osuđuju sebe da sutra rade u fabrikama, jer...  u zemlji sa milijardu i trista miliona stanovnika nema milosti ni za koga.

Link za film na Youtube



Komentari (54)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

djukastofitjuka djukastofitjuka 07:35 08.12.2012

strava i uzas

Bezi odatle.
I ne okreci se sine.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 07:44 08.12.2012

Re: strava i uzas

djukastofitjuka
Bezi odatle.I ne okreci se sine.


Surovo je.
A ima jos toga, recimo, to da ako neko pregazi nekog, umesto da pomogne, vratice se da ga dokrajci. Jer ako mucenik prezivi, ovaj sto ga je udario morace da mu placa silne odstete sto ce ga zaviti u crno. Pre par godina, svet je uzasnuo video snimak na kome je kamion zgazio trgodoisnju devojcicu i vratio se dva puta da je dokrajci. Vise od sata niko nije prisao da joj pomogne. amera (sigurnosna iz te neke zgrade) zabelezila je da je tyek dvadeset i neka osoba koja je tuda prosla stala da pomogne devojcici koja je jos disala. Youtube je zabranjen ovde inace bih pronasla taj snimak i okacila ga.
Mnogi su slucajevi namernog bacanja pod kola, posebno sa inostranim tablicama, i slicnih izazivanja incidenata samo da bi se naplatila steta.
nedavno sam cula i za slucaj kada je jedna nasa sugradjanka pomogla nekoj zeni na ulici, koju su bila udarila kola. ispalo je da ju je ona povredila i dignuta je tuzba protiv nje. na krjau je ambasada poslala zenu u Srbiju, da bi se izbeglo sudjenje. Svi stranci koji zive u kini ynaju ya to i na to ih na vremne upozore njihove ambasade.

S druge strane, gledano ocima prosecnog zapadnog turiste, izgleda sve nasminkano i svetlo i lepo. O tome cu pisati u narednom postu, jer sam to shvatila boraveci u Sangaju.
djukastofitjuka djukastofitjuka 07:59 08.12.2012

Re: strava i uzas

Razumem ja tvoje razloge i uzivam u svakom slovu koje napises.
Ali se pitam - cemu sve to? Zasto se mucis po Kini i rizikujes da upadnes u veliku frku?
Ko ce te spasiti iz tog mulja ako ti se, nedaodragibog, nesto dogodi u nekoj od kineskih zabiti?

Napravi plan za bezaniju i kidaj nalijevo.
srdjan.pajic srdjan.pajic 08:46 08.12.2012

Zastrašujuće.

Kao i ona propast u Rusiji, koju si opisala. Svejedno, odlično iskustvo, i još bolji opis.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 09:19 08.12.2012

Re: Zastrašujuće.

srdjan.pajic
Svejedno, odlično iskustvo, i još bolji opis.

Одличан текст, једноставно.
Мислим да ми ја сад та Кина разумљивија.
princi princi 13:58 08.12.2012

Re: Zastrašujuće.

Ej, bre, ljudi, ogromna je Kina, i, kao i svaka druga velika zemlja, ima puno lica i naličja. Kao što Americi ne možeš da zaključuješ na osnovu nekih crnačkih getoa, ili napuštenih kvartova Nju Orlinza, ili o Indiji na osnovu slamova Kalkute, ili o Brazilu na osnovu favela Rio de Žaneira, tako ni o Kini ne možeš da zaključuješ na osnovu uličnih prodavaca mantoa, internet kafea, hostela ili filmova.

Heving sed det, Snežanin tekst je odličan i ona zaista sjajno piše (kao što joj je i ceo poduhvat sjajan, herojski). Ali ga nikako ne mogu gledati više nego kao lično iskustvo, tj kao nešto što mi govori koliko o Kini (ili, toj Kini koju je videla), toliko, možda i još više, o njoj samoj i tom njenum questu da biciklom upozna svet.
blogovatelj blogovatelj 16:44 08.12.2012

Re: Zastrašujuće.

Мислим да ми ја сад та Кина разумљивија.


Sumnjam da cu ikad razumeti Kineze.
U casovima dosade, pre par godina, izracunao sam da sam tokom svog zivota u Kanadi radio ili se druzio sa ljudima iz skoro osamdeset zemalja na svetu. Imao sam komunikaciju i sa Kurtom i sa Murtom.
Mislim da sam svakome od njih, pre ili kasnije, uspevao da provalim mentalni sklop, da makar priblizno shvatim njihov nacin razmisljanja.
Jedino sa Kinezima nisam mogao. Jedno misle, drugo rade, trece govore.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 07:55 11.12.2012

Re: Zastrašujuće.

Predrag Brajovic

srdjan.pajicSvejedno, odlično iskustvo, i još bolji opis. Одличан текст, једноставно.Мислим да ми ја сад та Кина разумљивија.


Hvala, Predaze. Ja jos uve pokusavam da razumm, tj. poverujem. No tri meseca, makar bila i na drumu (sto je kao tri godine zivota u jednom mestu) nisu ni priblizno dovoljna.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 07:57 11.12.2012

Re: Zastrašujuće.

srdjan.pajic
Kao i ona propast u Rusiji, koju si opisala. Svejedno, odlično iskustvo, i još bolji opis.


Hvala, Srdjane. Izgleda daje komuna u ovim ogromnim zemljma ostavio posebno strasne psoledice.
cult cult 09:39 08.12.2012

Ne znam

gde je ona rusofilska ekipa.
Valjda Kina još nije dostigla taj mitski status kak matuška, da je se mora braniti od istine.
Hvala na ovom serijalu o Kini.
Svidja mi se izbor detalja koje prenosiš.
Ma, tekst, pisanje, sve...fenomanlno!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 07:58 11.12.2012

Re: Ne znam

cult
gde je ona rusofilska ekipa.Valjda Kina još nije dostigla taj mitski status kak matuška, da je se mora braniti od istine.Hvala na ovom serijalu o Kini.Svidja mi se izbor detalja koje prenosiš.Ma, tekst, pisanje, sve...fenomanlno!


Hvala na citanju i komentaru!
maksa83 maksa83 09:59 08.12.2012

Because China

Gospodja Klara Gospodja Klara 10:53 08.12.2012

Putovanje sa smislom

Jedan od načina da se susretneš sa samim sobom, sopstvenim strahovima i limitima, je i taj da otputuješ na neko opskurno mesto i pustiš da te nosi uobičajena ulična vreva.
Možeš iz takvog iskustva puno da naučiš: npr. to da si jedan od srećnika koga je usud zaista počastio rođenjem u baš ovom delu sveta i u ovom civilizacijskom momentu, koliko god to ukupno nama trulo izgledalo. Možeš da naslutiš zvuk mašine za mlevenje mesa zvane ''Egzistencija'', kao i odjek sopstvene nemoći pred pretećom, uvek mogućom, apokalipsom.
Postane ti jasnije značenje krupnih reči kao što su ništavnost, sveobuhvatnost, očaj.

Priznajem da nikad ne bih otputovala tamo, neke stvari nas prevazilaze u emotivnom smislu.

P.S. Snežana, svaka čast za energiju i hrabrost/ludost.:)

djukastofitjuka djukastofitjuka 11:50 08.12.2012

Re: Putovanje sa smislom

Gospodja Klara
Jedan od načina da se susretneš sa samim sobom, sopstvenim strahovima i limitima, je i taj da otputuješ na neko opskurno mesto i pustiš da te nosi uobičajena ulična vreva.
Možeš iz takvog iskustva puno da naučiš...
Postane ti jasnije značenje krupnih reči kao što su ništavnost, sveobuhvatnost, očaj.



Da, to je sve tacno ali samo u slucaju da se vratis sa takvog mesta. Ako se ne vratis ili ako poneses sa takvog mesta dozivotne psihicke rane, onda je slaba vajda od svega toga. Kakav je smisao toga?

Snezana,
Nisi tamo pozeljna. Oni preziru strance i u njima neprestano vide potencijalnu opasnost. Pri tome su najpametniji, najveci, najstariji, najnebeskiji - nesto kao mi ali x1000 (istini za volju za neka od tih kurcenja imaju i pokrice, za razliku od nas).
Posebno se groze jakih belih zena a ti jos putujes sama. To je njima nezamislivo i pre ce te posmatrati za gadjenjem&zaljenjem nego sa divljenjem koje svojim poduhvatom zasluzujes.

Ne vole oni tebe, ne volis ti njih.
Begaj.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:02 11.12.2012

Re: Putovanje sa smislom

Gospodja Klara
Jedan od načina da se susretneš sa samim sobom, sopstvenim strahovima i limitima, je i taj da otputuješ na neko opskurno mesto i pustiš da te nosi uobičajena ulična vreva.Možeš iz takvog iskustva puno da naučiš: npr. to da si jedan od srećnika koga je usud zaista počastio rođenjem u baš ovom delu sveta i u ovom civilizacijskom momentu, koliko god to ukupno nama trulo izgledalo. Možeš da naslutiš zvuk mašine za mlevenje mesa zvane ''Egzistencija'', kao i odjek sopstvene nemoći pred pretećom, uvek mogućom, apokalipsom. Postane ti jasnije značenje krupnih reči kao što su ništavnost, sveobuhvatnost, očaj.Priznajem da nikad ne bih otputovala tamo, neke stvari nas prevazilaze u emotivnom smislu. P.S. Snežana, svaka čast za energiju i hrabrost/ludost.:)


Gospodo Klaro, ovo je mnogo lepa poruka i nadasv tacna. Hvala na njoj!
Veliki pozdrav!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:07 11.12.2012

Re: Putovanje sa smislom

djukastofitjuka

Posebno se groze jakih belih zena a ti jos putujes sama. To je njima nezamislivo i pre ce te posmatrati za gadjenjem&zaljenjem nego sa divljenjem koje svojim poduhvatom zasluzujes.Ne vole oni tebe, ne volis ti njih.Begaj.


Niam stekla utisak da su makar i promil seksisti. Svasta mogu da im zamerm, ali to ne.
Mislim da se stranaca boje mnogo vis nego to ih ne vole.
A sto ja ostajdoh ovde maksmalno moguce (tri meseca)? Pai ja sam se vise uta piala zasto. Najpre, zato sto je izazov da raumes i prihvati nesto sto ti se ne dopada. Potom, jer zaista verujem da ako naucimo o drugome/drugima zasto i kako, mozemo i da ih prihvatimo, a ja zelim da ucim drugima. A nije najmanje vazan i razlog sto imaju toliko zanimljivih kultunoitorjsih spomenika koje sm zaist zelela da posetim.
I znas sta je paradoks? Tek sad nakon skoro tri meseca, pocinjem da ne reagujm na gomilu thstvri koje su me izbezumljivle. Tek sad bi zapravo trebalo da krenm po Kiini. A plan je da sledece godine noo pedalam po njoj, samo po sevroistoku (Pekingi taj deo)
jucaibin jucaibin 11:45 08.12.2012

sjajan opis

onoga s cime se susreces u kini. ni na kraj pameti nam, u toplini svoje sobe, ne bi pao na pamet takav komplexan scenario, a kada se pogleda u kontextu onda stvari postaju mnogo jasnije, iako ostaju apsolutno brutalne.

havala ti, snezo, sto svoja iskustva delis tako nesebicno s nama. nastavi svojim neobicnim putem...
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:10 11.12.2012

Re: sjajan opis

jucaibin
onoga s cime se susreces u kini. ni na kraj pameti nam, u toplini svoje sobe, ne bi pao na pamet takav komplexan scenario, a kada se pogleda u kontextu onda stvari postaju mnogo jasnije, iako ostaju apsolutno brutalne.havala ti, snezo, sto svoja iskustva delis tako nesebicno s nama. nastavi svojim neobicnim putem...


Masem i sljem poljupce (a ova taatura u net kafeu je uzas!)
Sepulturero Sepulturero 14:13 08.12.2012

Није лепо

Мислим да би требало да се уздржавате од олако датих мишљења о некој земљи коју не познајете. За нас редовне читаоце сасвим су довољни описи природних лепота.
cult cult 14:21 08.12.2012

Re: Није лепо

srdjan.pajic srdjan.pajic 20:16 08.12.2012

Re: Није лепо

Sepulturero
Мислим да би требало да се уздржавате од олако датих мишљења о некој земљи коју не познајете. За нас редовне читаоце сасвим су довољни описи природних лепота.


Ima nas, redovnih čitalaca, koji volimo ove opise ljudi, načina života, ponašanja, kako jednih prema drugima, tako i prema strancima. Volimo da pratimo i razvoj odnosa "našeg junaka", Snežane, prema svemu tome.

Po meni, Snežanini opisi stvaraju mnogo realniju sliku nego nekakve izguglane statistike ekonomskog rasta. Interesantno je steći uvid u razmeru i posledice bede koja ih razjeda vekovima, prenaseljenosti i ekonomske i mentalne potlačenosti, u kojoj danas tamo živi najveći deo stanovništva. Posebno je zanimljivo videti do koje mere je vlast prinudjena da cenzurom, izolacijom, ako ne i planskim zaglupljivanjem, brani status quo, da se ne bi protiv nje, kojim slučajem, digla kuka i motika, i izvršila preraspodelu kapitala. Daleko od toga da toga nema i sa ove strane okeana, ali razmere do kojih to tamo ide su zastrašujuće.

Meni je interesatno da slušam recimo Amere koji poslom idu u Kinu, a koji daleko od toga da su neobrazovani, zatucani, ili puni sebe u nekom "američkom smislu". Opšti utisak je da je taj nivo siromaštva i propasti, i pre svega jaz koji postoji izmedju ultrabogate manjine i ogromne siromašne većine barem nekoliko redova veličine dublji i strašniji od onog koji, barem za sada, postoji sa ove strane okeana, ili bilo gde drugo. I utisak je da se, sa ekonomskim rastom, taj jaz ne smanjuje, nego se, naprotiv, produbljuje. I Kina, čini se, generalno postaje sve gore mesto za život običnih malih ljudi.

Na kraju, znam da ovi prikazi stvarnog stanja na terenu dosta odudaraju od mitologije u koju veruju, i vole da je valjaju, naši rusofili i drugi prodavci magle, pa im, razumljivo, to sve malo ide na živce.
dusanovaiivanovamama dusanovaiivanovamama 22:48 08.12.2012

Re: e jeste lepo

Sepulturero
Мислим да би требало да се уздржавате од олако датих мишљења о некој земљи коју не познајете. За нас редовне читаоце сасвим су довољни описи природних лепота.


Snezana upoznaje najrazlicitije ljude i obicaje i fenomenalno opisuje raznorazna desavanja tako realisticki, a jos ih zacini sa divnim fotografijama sto prirode, sto spomenika kulture.

Meni su posebno zanimljive slike zena i dece koje uz put srece.

Za nas redovne citaoce Snezinih blogova je upravo to najvaznije.
Ovo je bukvalno javni dnevnik, a Snezi najlepse hvala sto nam dozvoljava da u njemu svojim komentarima i ucestvujemo.

Veliki pozdrav Snezana

Cuvaj se devojko
Rejlem Rejlem 23:21 08.12.2012

Re: e jeste lepo

Auhhh. Ostade mi bas neka tezina posle ove price.
Veliki pozdrav Snezana, i sto DiImama rece, cuvaj se!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:14 11.12.2012

Re: Није лепо

srdjan.pajic

SepultureroМислим да би требало да се уздржавате од олако датих мишљења о некој земљи коју не познајете. За нас редовне читаоце сасвим су довољни описи природних лепота.Ima nas, redovnih čitalaca, koji volimo ove opise ljudi, načina života, ponašanja, kako jednih prema drugima, tako i prema strancima. Volimo da pratimo i razvoj odnosa "našeg junaka", Snežane, prema svemu tome. Po meni, Snežanini opisi stvaraju mnogo realniju sliku nego nekakve izguglane statistike ekonomskog rasta. Interesantno je steći uvid u razmeru i posledice bede koja ih razjeda vekovima, prenaseljenosti i ekonomske i mentalne potlačenosti, u kojoj danas tamo živi najveći deo stanovništva. Posebno je zanimljivo videti do koje mere je vlast prinudjena da cenzurom, izolacijom, ako ne i planskim zaglupljivanjem, brani status quo, da se ne bi protiv nje, kojim slučajem, digla kuka i motika, i izvršila preraspodelu kapitala. Daleko od toga da toga nema i sa ove strane okeana, ali razmere do kojih to tamo ide su zastrašujuće.Meni je interesatno da slušam recimo Amere koji poslom idu u Kinu, a koji daleko od toga da su neobrazovani, zatucani, ili puni sebe u nekom "američkom smislu". Opšti utisak je da je taj nivo siromaštva i propasti, i pre svega jaz koji postoji izmedju ultrabogate manjine i ogromne siromašne većine barem nekoliko redova veličine dublji i strašniji od onog koji, barem za sada, postoji sa ove strane okeana, ili bilo gde drugo. I utisak je da se, sa ekonomskim rastom, taj jaz ne smanjuje, nego se, naprotiv, produbljuje. I Kina, čini se, generalno postaje sve gore mesto za život običnih malih ljudi. Na kraju, znam da ovi prikazi stvarnog stanja na terenu dosta odudaraju od mitologije u koju veruju, i vole da je valjaju, naši rusofili i drugi prodavci magle, pa im, razumljivo, to sve malo ide na živce.


Lepo si to rekao, Srdjane. Ja ne bih umela tako da sve to obrazlozim. Kada sam kretala i pocela da pisem, nije mi ni palo na pamet da cu imati neki kriticki stav prema nekim stvarima koje budem videla,osebno zbog toga sto sam ja operiana od drustvenih, ekonomskih i politickih desaanja (nikad nisam itala novie, TV nemamu kui, s prijateljima ne pricam o politici). No, putovanje je, teo-ne hteo, velik sola i ucenje,pa je prosto nemoguce da ne razvbijes stav premaonome sto vidis usput. A vrujem da vidim stvarnost, jer sezavlacim po mestima na koj torusti retko da su krocili i koja zasta oslikavaj realnost neke sredine.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:16 11.12.2012

Re: e jeste lepo

dusanovaiivanovamama

, a Snezi najlepse hvala sto nam dozvoljava da u njemu svojim komentarima i ucestvujemo. Veliki pozdrav Snezana Cuvaj se devojko


Hvala tebi i ostalima na citanju i podrsci!
Cuvam se jasta, kad nema ko da me cuva, moram to sama :)
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:18 11.12.2012

Re: e jeste lepo

Rejlem
Auhhh. Ostade mi bas neka tezina posle ove price. Veliki pozdrav Snezana, i sto DiImama rece, cuvaj se!


Da, gorka je. I meni je bilo mucn do sam pisala.
Hvala na podravu i lepim zeljma!
highshalfbooze highshalfbooze 15:17 08.12.2012

Koliko vidim

Sada si spremna da upoznaš Kinu. Ne znam samo da li imaš i želju :)
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:19 11.12.2012

Re: Koliko vidim

highshalfbooze
Sada si spremna da upoznaš Kinu. Ne znam samo da li imaš i želju :)


Da, u pravu si. Napisala sam u gore ekom postu o tome.
Vracamse a ovde sedece proleca. Sad malo na odmor u LAos,Kambodezu, Tajland, Vijetnam...
jasnaz jasnaz 17:44 08.12.2012

Up the Yangtze



putnici
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:21 11.12.2012

Re: Up the Yangtze

jasnaz
putnici


Nazalost, ne mogu da vidim sa e u prilogu, ali masem!
bratja_vukojebitj bratja_vukojebitj 19:48 08.12.2012

Dobro je i bez fotki ...

Različitost kultura je tek prva misao. Kina je ogromna i drugačija.

Kina je napredovala; da li je kontrola priraštaja razlog tome?

Ima li nas ima previše na kugli zemaljskoj?

Previše za pristojan život.


ps.

Eto, ti tamo ne možeš da se konektuješ, a ja ovde padam u dubiozu.

lep pozdrav i srećan ti put

Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:24 11.12.2012

Re: Dobro je i bez fotki ...

bratja_vukojebitj
Različitost kultura je tek prva misao. Kina je ogromna i drugačija. Kina je napredovala; da li je kontrola priraštaja razlog tome?Ima li nas ima previše na kugli zemaljskoj?Previše za pristojan život. ps.Eto, ti tamo ne možeš da se konektuješ, a ja ovde padam u dubiozu.lep pozdrav i srećan ti put


U vezi s prirastajem: na selu mogu da imaju dvoje dece a u graovima po jeno. Nisam stekla utisak da su poreseni zbog toga. Pricala sam sa nekim mladim devojkama, bas mladim, ciji roditelji pamtevreme kada se pocelo kontrlom natalitta u Kini. One ne vide nista nobicno u tom propisu, a to mi govori da se u njihovim kucama o smatra normalnim.
Uzvracam pozdrve!
kleinemutter kleinemutter 20:54 08.12.2012

tuga

Mene je ovaj tvoj blog rastuzio. Uzasno sam tuzna zbog svakew vrste ne slobode, a najteze mi pada ta dusevna, koja kako vidim u Kini dominira.

Nas Kinez M. po ceo dan sedu u svojoj radnji ili ispred nje. Strpljiv i uglavnom pozitivan. I uvek sam se pitala godinama , kako uspeva da tako zivi.

Njegov sin M. je pre pola godine dobio bebu. Ostavili su je M. zeni u Kini i zive ovde sa M. i rade.

Sad nekako i njega razumem.

Svako dobro curo!
lepi pozdravi
jennym jennym 00:26 09.12.2012

Re: tuga

Ja sam bas pre par dana bila uzasnata pricom da se Kineskinja koja radi u njihovoj radnji u malom mestu gde zivim porodila i nakon sedam dana su bebu poslali u Kinu, a ona se vratila na posao. Taman sam to potisnula iz misli, sada se ovo nadovezalo, mada mi i dalje nije jasno zasto tako mora...

Snezo, puno pozdrava za tebe...
tyson tyson 16:54 09.12.2012

Re: tuga

Ja sam bas pre par dana bila uzasnata pricom da se Kineskinja koja radi u njihovoj radnji u malom mestu gde zivim porodila i nakon sedam dana su bebu poslali u Kinu, a ona se vratila na posao.

Kineskinja Lina plače zbog Lazara
MALENA Kineskinja, Lina Li, koja je postala prava atrakcija Prokupčanima jer srpski jezik govori bolje od kineskog, tužna će napustiti grad u kome je rođena. Naime, ova šestogodišnja devojčica, rođena u Prokuplju, gde su njeni roditelji, majka Šo (41) i otac Li (43), otvorili radnju, tuguje što za dve nedelje odlazi u Kinu radi školovanja.


jennym jennym 23:33 09.12.2012

Re: tuga

Za mene je to uzasno, ne mogu da ne pomislim na svoju decu, prosle godine sam sa mladjim sinom bila dva puta po 3 meseca u Kanadi, a stariji je sa tatom ostao kuci, nisu hteli da nas puste sve zajedno, a ja sam morala na ispite, nebitno, uglavnom bilo je toliko tesko to razdvajanje da zaista ne razumem kako mogu tako godinama izdrzati...

Znaci takva je praksa svuda, tesko mi je da poverujem da ce svaki kineski par koji zivi u Srbiji poslati svoju decu nazad...
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:33 11.12.2012

Re: tuga

kleinemutter
Mene je ovaj tvoj blog rastuzio. Uzasno sam tuzna zbog svakew vrste ne slobode, a najteze mi pada ta dusevna, koja kako vidim u Kini dominira.Nas Kinez M. po ceo dan sedu u svojoj radnji ili ispred nje. Strpljiv i uglavnom pozitivan. I uvek sam se pitala godinama , kako uspeva da tako zivi.Njegov sin M. je pre pola godine dobio bebu. Ostavili su je M. zeni u Kini i zive ovde sa M. i rade.Sad nekako i njega razumem. Svako dobro curo!lepi pozdravi


Mislim da samo azijatska strljivost moze da se nosi sa takvim zivotom kakvim mnogi ovde zive, da ne kazemvelika vecina.
Hala na pozdravima!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:35 11.12.2012

Re: tuga

jennym
Ja sam bas pre par dana bila uzasnata pricom da se Kineskinja koja radi u njihovoj radnji u malom mestu gde zivim porodila i nakon sedam dana su bebu poslali u Kinu, a ona se vratila na posao. Taman sam to potisnula iz misli, sada se ovo nadovezalo, mada mi i dalje nije jasno zasto tako mora...Snezo, puno pozdrava za tebe...


Val;ja mora jer jedan ne moze da zaradi za celu porodicu. Ako seona n vati na posao, odah ce je neko zameniti. Ne znam, ceste su slike da majke sa ebama na ledjima rade poceo dan polju ili na ulici. Ima jedna scea i u ovom dokumentarcu u kojoj pored svace masine, u fabrici, spava beba.
deberzerak deberzerak 00:50 09.12.2012

kinez u Beogradu

"zene im se oblace kao kafanske pevacice, najnormalnije im je da na sebe stave pola kilograma sminke, teturaju se pijane vikendom, puse i ne radjaju decu. Muskarci samo sede po kladionicama i nista ne rade, najvise vole da pricaju o junastvu (nikad dostignutom), tudjim zenama, devojkama koje bi im mogle biti cerke i fudbalu. Pola nacije je na tabletama ili nekim narkoticima, u stanju su da vas ubedjuju da su odredjeni narkotici bas super za raspolozenje. Srbi se stide da rade za male pare, svi misle da treba da budu direktori. Ukratko, dekadentno drustvo baceno u ralje siromastva.

Sto je najgore od svega uvek se smeju iza ledja strancima koji ne govore dobro srpski jezik. Jednom mom drugaru su se smejali kada je u nekom srpskom restoranu brze hrane pokusao da naruci jelo. Pogledao je u recnik, i jasno im je rekao - Dajte mi jedan "ћие-ва-пи-чи-ћ". Osoblje restorana je urlalo od smeha. Bas bih voleo da znam kako govore kineski. Isto tako mi ljudi pricaju da njihova saobracajna policija najvise voli kineze, a i stanodavci kinezima naplacuju duplo (sto su pokusali i meni da urade). "

NN Kinez iz Beograda
highshalfbooze highshalfbooze 01:31 09.12.2012

Re: kinez u Beogradu

Ja bih rekao da je ovo neki autoportret, možda grešim. U svakom slučaju da trknem po kokice :)
cult cult 11:49 09.12.2012

Re: kinez u Beogradu

NN Kinez iz Beograda


Preporuka.

: ))
st.jepan st.jepan 13:06 09.12.2012

Re: kinez u Beogradu

cult
NN Kinez iz Beograda

Preporuka.: ))

Ma jok, očiti fejk.
cult cult 14:33 09.12.2012

Re: kinez u Beogradu

st.jepan
cult
NN Kinez iz Beograda

Preporuka.: ))

Ma jok, očiti fejk.


ceniš? : )
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 07:41 11.12.2012

Re: kinez u Beogradu

deberzerak
"Sto je najgore od svega uvek se smeju iza ledja strancima koji ne govore dobro srpski jezik. Jednom mom drugaru su se smejali kada je u nekom srpskom restoranu brze hrane pokusao da naruci jelo. Pogledao je u recnik, i jasno im je rekao - Dajte mi jedan "ћие-ва-пи-чи-ћ". Osoblje restorana je urlalo od smeha. Bas bih voleo da znam kako govore kineski. Isto tako mi ljudi pricaju da njihova saobracajna policija najvise voli kineze, a i stanodavci kinezima naplacuju duplo (sto su pokusali i meni da urade). "NN Kinez iz Beograda


Ako nisi citao nijedan blog nijednog stranog putnika o Srbiji, makar ilusracije radi, procitaj sta je pre godinu dana moj sputnik, Brajan Amerikanac, pisao o Srbiji (www.bikingaroundagain.com). Znao je deset reci srpskog i svi su se odusevljaval kad kaze nesto na svom losm srpskom.
OStalo, ostalo je besmsleno komentrisati. Ne vidim poentu poredjnja i to tako iskonstruisanog. Ja puujem po svetu i pisem o zemljama kroz koje prodjem i iznosim moja zapanja. To moze da ti se dopada ili ne, ali da nategnuto povlacis paralele koje valjda treba a pokazu kako ni mi nismo nista bolji (a ko je pa poredio osim tebe?), potpuno su besmislene.
st.jepan st.jepan 08:41 09.12.2012

Kliznulo!

Progut'o na tašte!
Skenjalo mi dan, baš se osećam loše, ali neka.
Kad je briljantno, ne marim, nek je i deprimantno!
Po meni,tekst je medju nekoliko najboljih otkako se ovuda muvam.
Imam utisak da pišeš sve bolje, biće to izvanredna knjiga.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:52 11.12.2012

Re: Kliznulo!

st.jepan
Progut'o na tašte!Skenjalo mi dan, baš se osećam loše, ali neka.Kad je briljantno, ne marim, nek je i deprimantno!Po meni,tekst je medju nekoliko najboljih otkako se ovuda muvam.Imam utisak da pišeš sve bolje, biće to izvanredna knjiga.


Bice valjda knjiga, jednog dana :)
ddsonik ddsonik 05:28 10.12.2012

Zemlja svakakvih cudesa

mada mi je vecina tih prica vec poznata, i dalje me mnoge stvari iznenadjuju svojom nelogicnoscu. REcimo to ostavljanje dece roditeljima; drugarica moje drage koja zivi u Engleskoj, poslala je svoje tek rodjeno dete kod babe i dede u Kinu a oni su ostali u Engleskoj da sljakaju. Vidjali su dete prvoh 3-4 godine 2 puta godisnje! Meni je to bilo gotovo neverovatno. Ja sam proveo na sluzbenom putu 2 nedelje kad je princeza imala svega 4 meseca i mislio sam da cu da svisnem.
Medjutim, ta praksa nije nista bolja ni u lokalu; devojcica koja sa nasom princezom ide u vrtic, zivi sa babom i dedom, dok njeni roditelji zive u zgradi pored! E to mi je stvarno previse. Par mojih koleginica iz firme isto tako decu (a imaju jedno!) ostave kod babe i dede i one kao rade - da je u pitanju neka fenomenalna karijera, pa da razumem, ali ne radi se o tome.

To za smeh pri nerazumevanju, to je sveprisutno; mada, moram da priznam da do sada nisam imao situacije gde bi me to izbacilo iz takta (bio mi je jedan kolega blizu, ali sam ipak uspeo da iskuliram). Moram da kazem da je ogromna razlika izmedju par najrazvijenijih metropola i unutrasnjosti (po kojoj se Snezana hrabro muva): Shanghai je potpuno drugi svet od mesta u unutrasnjosti (a i od celog ostalog sveta, ali to je vec druga prica)

Ogromna je zemlja i ima jako puno ljudi. Razvoj koji se desio u poslednjih 30 godina je nepojmljiv bilo gde drugde na svetu i jasno je da su se u toku desila neverovatna raslojavanja drustva i stvorila ogromna razlika izmedju istocne obale i tzv. mainland-a. I dalje ima puno siromasnih ; poslednje cifre koje sam ja video govore o nekih 130 miliona - ogroman je to broj ljudi.

Ipak, nekako nema velikih socijalnih nemira; sa jedne strane svakako jer je drzava jaka i drzi sve pod kontrolom, sa druge je ipak neka tolerantnost ili bolje receno zainteresovanost jedino za svoj zivot i jedni pored drugih zive multimilioneri i siromasi, bez nekih tenzija.

A vesti o raznoraznim losim pojavama i dogadjajima, uglavnom ne dolaze sa zvanicnih medija, vec se sire preko interneta na njihovoj mini-blog platofrmi Weibo i odatle se sire i na ostale medije. Koliko god hteli da prikriju, neke stvari ipak moraju da se propuste zbog velikog pritiska velikog broja ljudi. Sluzbenici vlade isto koriste platformu za komunikaciju sa gradjanstvom i na tom polju se desavaju promene standarno krute administracije...mada, sporo to ide.

Malo sam oduzio sa ovim komentarom, ali me prica potakla, kao i komentari, da dam svoje vidjenje iz perspektive nekoga ko ovde zivi vec 5 godina i u zajednici je sa kineskinjom (ako i princezu racunam, onda dve)

U svakom slucaju, Snezana, fenomenalan post, hvala ti puno!
Jedva cekamn da vidim tvoje vidjenje Shanghai-ja i bas mi je krivo sto nismo imali priliku da ti pokazem 'moj Shanghai'.

Srdacan pozdrav
Out of Beirut Out of Beirut 19:39 10.12.2012

Re: Zemlja svakakvih cudesa

Зар ту не игра улогу чињеница да је, док је раслојавање било невероватно, и елиминисање екстремног сиромаштва било такође невероватно?

ddsonik ddsonik 04:20 11.12.2012

Re: Zemlja svakakvih cudesa

Out of Beirut
Зар ту не игра улогу чињеница да је, док је раслојавање било невероватно, и елиминисање екстремног сиромаштва било такође невероватно?


U svakom slucaju; osim extremno bogatih, pojavljuje se tzv. srednja klasa u sve vecem broju i naravno da su se granice siromastva pomerile.
Ono sto je mene pre nekih 6 godina privuklo da uopste razmisljam o dolasku u Kinu je bila upravo ta pozitivna energija razvoja; vidis da ljudi nisu bogati, ali im je svake godine sve bolje i naravno da su ispunjeni pozitivnoscu.
Vidi se i na ulicama i u trznim centrima i na putu po voznom parku koji se znacajno promenio za poslednjih 6 godina koliko pratim. Vise se putuje u inostranstvo, turizam se razvija (nesto sto nije postojalo u Kini pre 30 godina), infrastruktura...neke promene, promena zivotnog stava i svesti tesko mogu da isprate, ali se primecuju promene i u ponasanju i navikama...ide polako, ali mnogo brze nego bilo gde drugde.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:48 11.12.2012

Re: Zemlja svakakvih cudesa

ddsonik

Out of BeirutЗар ту не игра улогу чињеница да је, док је раслојавање било невероватно, и елиминисање екстремног сиромаштва било такође невероватно? U svakom slucaju; osim extremno bogatih, pojavljuje se tzv. srednja klasa u sve vecem broju i naravno da su se granice siromastva pomerile.Ono sto je mene pre nekih 6 godina privuklo da uopste razmisljam o dolasku u Kinu je bila upravo ta pozitivna energija razvoja; vidis da ljudi nisu bogati, ali im je svake godine sve bolje i naravno da su ispunjeni pozitivnoscu.Vidi se i na ulicama i u trznim centrima i na putu po voznom parku koji se znacajno promenio za poslednjih 6 godina koliko pratim. Vise se putuje u inostranstvo, turizam se razvija (nesto sto nije postojalo u Kini pre 30 godina), infrastruktura...neke promene, promena zivotnog stava i svesti tesko mogu da isprate, ali se primecuju promene i u ponasanju i navikama...ide polako, ali mnogo brze nego bilo gde drugde.


Ddsonik, drago mi je sto si se oglasio na ovom blogu tj. tekstu. MAlo sam se pribojavala kako ces ti reagovai, jr tebe ovo sve mora da pogadja mnogo vise i dublje i iz licih razloga. A sad mi je lakse.
Slazem se da su gradovi, konkretno Sangaj (a mogu reci i Kunming iako je neupordivo manji) potuno drugacija Kina. Upravo o tome sam picala i sa Vladom, kada smo jedne vceri setali pored reke i ja fotkala one tipicno turisticke fotke Sangaja. Rekla sam nesto kao: Da sam dosla preko neke agencije i videla Sangaj, pa me isporucili u Sijan da vidim terakota ratnike, pa malo u Peking i u Zabranjeni grad ... moja slika Kine bila bi potpuno drugacija. Rekla bih: WOW! kakva zemlja, sve blesti, sve je cisto, uredno, nasminkano,svi su veseli, smeju se, oseca se pozitivna energija...
Pa iako je to 30 ili 100 miliona (Sangaj i Peking), to je jos uvek samo jedan ili manje od jednog procent populacje u Kini. U Kini se ne zivi dobo, sve je uzasno skupo (i ti to znas), nema nikakvih sloboda. S druge strane, cinjenica je da se sve ubzano gradi, da ludi putuju (ali mahom po Kini), da se izdvaj sloj srednjestojecih. No i dalje milijarda ljudi zivi lose. Veoma lose. I ne znam koliko vrmena treba da prodje da i njima malo svane.
ddsonik ddsonik 10:38 11.12.2012

Re: Zemlja svakakvih cudesa

Ddsonik, drago mi je sto si se oglasio na ovom blogu tj. tekstu. MAlo sam se pribojavala kako ces ti reagovai, jr tebe ovo sve mora da pogadja mnogo vise i dublje i iz licih razloga. A sad mi je lakse.
Slazem se da su gradovi, konkretno Sangaj (a mogu reci i Kunming iako je neupordivo manji) potuno drugacija Kina. Upravo o tome sam picala i sa Vladom, kada smo jedne vceri setali pored reke i ja fotkala one tipicno turisticke fotke Sangaja. Rekla sam nesto kao: Da sam dosla preko neke agencije i videla Sangaj, pa me isporucili u Sijan da vidim terakota ratnike, pa malo u Peking i u Zabranjeni grad ... moja slika Kine bila bi potpuno drugacija. Rekla bih: WOW! kakva zemlja, sve blesti, sve je cisto, uredno, nasminkano,svi su veseli, smeju se, oseca se pozitivna energija...
Pa iako je to 30 ili 100 miliona (Sangaj i Peking), to je jos uvek samo jedan ili manje od jednog procent populacje u Kini. U Kini se ne zivi dobo, sve je uzasno skupo (i ti to znas), nema nikakvih sloboda. S druge strane, cinjenica je da se sve ubzano gradi, da ludi putuju (ali mahom po Kini), da se izdvaj sloj srednjestojecih. No i dalje milijarda ljudi zivi lose. Veoma lose. I ne znam koliko vrmena treba da prodje da i njima malo svane.


He, Snezana, ja idem kroz zivot sa naocarima, ali nisu ruzicaste
Ceo razvoj zemlje je poceo od istocne obale, Shenzhen, Shanghai, Guangzhou, Beijing, Qindao....do manjih mesta u unutrasnjosti te promene jos nisu stigle, ili barem ne jos u tolikoj meri. Bio sam u Fuzho-u prosle nedelje i tamo sam isto video koliko se grad promenio u poslednjih 4 godine (kad sam prvi put bio tamo) - putevi, ulice, sam grad je mnogo cistiji i uredjeniji...To je grad na istocnoj obali, prekoputa tajvana, i tu je sa razvojem pocelo maltene od samog starta, pa ipak ide prilicno sporo.
no, u pravu si, vecini je dosta tesko i proci ce sigurno jos godine da i oni osete pozitivne promene zivotnog stila.

Ono sto je sve vidljivije je da se proizvodjaci, kako strani tako i domaci sve vise orijentisu prema centralnom delu zemlje; troskovi u velikim gradovima, kako samog zivota, prostora, tako i cena rada se opasno priblizava onima u Evropi, tako da se gubi smisao onome 'kineska jevtina radna snaga'. Novi fokus razvoja jeste okrenut prema centralnom delu; Chongqing je postao jedna od oblasti (nije vise grad, toliko se prosirio) koja ubrzano raste iverujem da se za mnoge zivot znacajno promenio. Za mnoge verovatno nije samo na bolje; korupcija ovde isto nije stran problem, tako da je i taj razvoj pojedinih gradova zapravo zavisno od toga kakav im je gradonacelnik; ako je mnogo korumpiran, nema neke koristi za grad, a sa druge strane ako nije (Shanghai je imao dobrog gradonacelnika, a i Chongqin izgleda ima sada dobrog) desavaju se ocigledne promene u poboljsanju kvaliteta zivota u gradu.
Sela su...nisam licno obilazio, ali ono sto sam nezvanicno cuo, u losem stanju.

Ne zelim nista da generalizujem; meni je ovo tek treca zemlja u kojoj zivim i svaka ima svoje prednosti i nedostatke; ja samo pokusavam da pronadjem u svemu tome ono sto je najbolje za mene i moju porodicu i da iz te price izadjem obogacen jednim novim iskustvom i novim saznanjima. I naravno, najvrednije od svega, prijateljima.
Verujem da je i kod tebe slicna situacija
sasa-ex sasa-ex 10:03 10.12.2012

Sta bi bilo...

Snezana, dajes nam uvid na jedan drugaciji nacin, u zemlje i ljude, o kojima znamo malo ili nimalo. Svaki tvoj blog procitam bez daha, vracam se na starije, pricam o njima sa zenom i prijateljima.

Nego, od kad si usla u Kinu, vrzma mi se jedno pitanje po glavi. Sta bi bilo, kad bi se sistem promenio, kad bi Kina postala preko noci slobodno drustvo, kad bi dobili model "zapadne demokratije".... Nekako to ne mogu da zamislim, nekako mi izgleda neodrzivo, mozda cak i opasno.

Pricao sam sa prijateljem skoro o tome, njegova teorija je da jednostavno postoje drustva, za koja je bolje da ostanu pod diktaturom. To mi deluje uzasno, dugo smo se raspravljali, ne pristajem na to... ali, sta ako je u pravu?
Out of Beirut Out of Beirut 19:45 10.12.2012

Re: Sta bi bilo...

Sta bi bilo, kad bi se sistem promenio, kad bi Kina postala preko noci slobodno drustvo, kad bi dobili model "zapadne demokratije".... Nekako to ne mogu da zamislim, nekako mi izgleda neodrzivo, mozda cak i opasno. Pricao sam sa prijateljem skoro o tome, njegova teorija je da jednostavno postoje drustva, za koja je bolje da ostanu pod diktaturom.

А шта ако је то размишљање о само две опције - демократија/диктатура - превише штуро, слабо и непримењиво у већини реалних случајева?

Diana Johnstone: [...] [J]ust because a country is not a Western-style democracy does not mean that everything that happens there is “dictated” by a “dictator”. The term “dictator” serves to comfort the laziness of media and politicians who do not care to bother to investigate the complexities of an unfamiliar society.[...]
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 07:51 11.12.2012

Re: Sta bi bilo...

Nisam bas neki pobornik zapadne demokratije, ali ovo je js gore -- ruzno je rci ali tupost drustva je porayavajuca U yapadnim demokratijama bar postoje kotakti sa drugim kulturama i civliyacijama i kakva-takva mogucnost izbora. A tvoje pitanje me podsetilo na onu cuvenu dotojevstinu, iz Karamazova: sta bi ljui sa slobodm, ona je najveci teret s koji ljudi ne zaju sta bi.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana