U principu postoje dve vrste patnji.
Jedna vrsta patnje je kada znaš zašto patiš i svestan si smisla te patnje i znaš koliko dugo ceš da patiš i ostaje ti da stisneš zube, izdržiš patnju do kraja i pri tom gledaš da koliko - toliko sačuvaš svoje dostojanstvo i ponos.
Sasvim druga vrsta patnje je kada ne znaš zašto patiš, nisi svestan smisla te patnje i ne znaš koliko ce ta patnja da traje (čak ni da li ce jednog dana uopšte prestati). Ne znaš da li da učiš da živiš sa njom ili da nekako pobegneš od nje, u svakom slučaju ni u toj patnji - ni u begu od nje nema ni dostojanstva ni ponosa.
To mi je jutros bilo palo na pamet ...