Alex Grey - Net of Being
Ova Grejova umjetnička vizija beskonačnog prostora sazdanog od beskonačne svjesnosti savršeno odslikava ono što sam pokušao natuknuti u vezi sa primarnom pozicijom svijesti u sveopštem dešavanju.
Teško mi je da zamislim postojanje neosmotrenih svemira ... mada, ako ih zamislim, jesu li oni tad zaista neosmotreni ?
Gdje je, zapravo, naše mjesto u tim isijavajućim sferama? Da li su one uopšte pristupačne ljudskom umu?
Mišljenja sam da jesu, ali ne u potpunosti i ne na ordinaran način.
Inače, namjera mi je da u ovom dijelu teksta više iznosim neke svoje weird shit ideje i zamisli, nego što ću komentarisati stajališta naučnih teorija i filozofskih koncepata.
Dakle, ... mi smo savršeno svjesni sopstvene intelektualne superiornosti u odnosu na druga živa bića na našoj planeti, koja i sama imaju neki svoj stepen svjesnosti, neke svoje mentalne slike o svijetu u kom egzistiraju.
A opet svjesni smo i naše beskrajne sićušnosti i ograničenosti u odnosu na dimenzije kosmosa. Između tih pozicija "mravljeg boga" i "mrava" postoji čitav jedan široki spektar potencijalnih pojavnih oblika života i svijesti.
Ako između mene i mrava postoje i žabe i kokoške i psi i delfini, onda je vjerovatno da između mene i Laplasovog super-bića postoje još nebrojene forme života i svijesti.
Tako da sasvim komotno možemo zamisliti bića iz neke udaljene galaksije, obdarena inteligencijom koja višestruko prevazilazi ovu našu, nekakva stvorenja sa nezamislivim kognitivnim moćima, superpamćenjem, sposobnošću da u glavi (koja ko zna kako izgleda) obavljaju najsloženije matematičke proračune, telepatijom, čulima čiji osjetni spektri u odnosu na naše izgledaju kao pseći njuh ili sluh slijepog miša, i koja žive po par hiljada godina. Sigurno bi njihova tehnologija za nas predstavljala riznicu svakojakih čuda.
A da li možemo da zamislimo kako bi tek izgledala njihova predstava o svemiru, na šta liči priroda njihove svjesnosti?
Da li bi njihove teorije, ako bi uopšte uspjeli da ih prevedemo u nama razumljiv oblik, prepoznavale ove naše.
Hoću da kažem - živimo u istom univerzunu, podležemo istim zakonima fizike, izgrađeni smo od istih energetskih mikrostruktura, onda znači da baštinimo zajedničke istine o svijetu u kojem živimo, bez obzira koliko im se neko od nas približio.
U suprotnom svi naši intelektualni napori su samo specifikum jedne biološke vrste, bez ikakvog univerzalnog značenja.
Jeste da je ovakvo razmatranje običan SF spindriver, ali tek zamisao o ljudskom umu kao gornjem limitu inteligencije u svekolikom univerzumu djeluje krajnje naivno.
Mišljenja sam da postoji koncept zbivanja koji je zajednički i nama i našim dalekim svemirskim sustanarima, sa kojima se možda nikad nećemo sresti, pošto je i izvorište naših ideja zajedničko - univerzalno polje kosmičke svijesti. UPKS !?
Da li tako nešto zaista postoji?
Ni sam nisam siguran, ali čak ni najpoznatiji ateista današnjice, Richard Dawkins, ne poriče mogućnost da bi o konceptu kosmičkog uma imalo smisla raspravljati.
Riječnikom (meta)fizike - naše lične svijesti nastaju kao fluktuacije polja kosmičke svijesti baš kao što se subatomske čestice pojavljuju kao fluktuacije u određenim poljima dejstva.
Jezikom kosmičke holografije - naša svijest je odvijeni specifični segment implicitnog reda koji, u krajnosti, i nije ništa drugo do operacionalizacija polja kosmičke svijesti.
Što je individualna svijest razvijenija ona se prožima sa sve više nivoa zbilje, sve dublje naleže na pojavni oblik svijeta, bolje ga odslikava, razumje, doživljava i "osjeća".
Negdje u beskonačnosti svijest i svijet postaju istinski jedno.
I mi smo, naravno, dio svega, samo ponekad toga nismo svijesni. Zato nam i izmiče harmonija reda u prosutom musliju, ali zbog toga i ratujemo, činimo zlo, patimo.
Fragmentizacija svijeta, separacija, alijenacija, materijalistički koncept svijesnosti, egoizam, pohlepa, neumitno dovode do sukoba, kriza i stradanja. Moral sa tim nema nikakve veze.
Bez da obrazlažem detalje, ovdje ću samo napisati slijedeće - Svijet koji smo izgradili je jedno kompletno šizoidno mjesto.
Jedan od mogućih razloga za to je i ovaj koji navodi Terence McKenna:
"Chaos is what we've lost touch with. This is why it is given a bad name. It is feared by the dominant archetype of our world, which is Ego, which clenches because its existance is defined in terms of control."
Nobelovac, Ilya Prirogin je smatrao da je determinizam fundamentalno poricanje strijele vremena.
Međutim i strijela vremena je samo jedan od "saobraćajnih znakova" na kosmičkim autoputevima dešavanja. Specifičan zbog toga što mi stalno putujemo u smjeru koji on pokazuje. Ali po svemiru vjerovatno ima slobodnih putnika koji putuju i u drugim pravcima.
Ljudska percepcija svijeta je određena i uobličena 3D fizičkim prostorom i linearnim protokom vremena u smjeru vremenske strijele, odnoso uvećanja entropije. Mi stvari (uobičajeno) ne vidimo van toga okvira.
Ali zato postoje i neuobičajeni pogledi, koji davaju jednu drugačiju, krajnje neobičnu, sliku stvari.
Tako je i pisac ovog teksta u jednom nezaboravnom DMT proputovanju kroz sopstvenu svijest imao čast i zadovoljstvo da prisustvuje "predavanju" o apslolutnom vremenu i paralelnim svijetovima. Malo je reći da je to jedna od najupečatljivijih lekcija koje sam dobio u životu.
Apolutno vrijeme je oblik vremena u kom ne postoji prošlost, budućnost i sadašnjost, već su u njemu svi događaji prisutni u svojoj cjelosti. Kao da film ne gledate scenu po scenu, frejm po frejm, već sav i odjednom. Svi naši sukcesivni pokreti iz linearnog vremena tamo su stopljeni u jedno neprekidno 4D tijelo. Ali ne samo naši već i položaji svih predmeta, objekata, planeta, bića, sudbina. Svi oni tvore te "stopljene" (četvorodimenzionalne) oblike u vremenskom kontinumu.
Vrijeme koje svakodnevno proživljavamo nastaje iz apsolutnog vremena tako što tekući trenutak kao opna džinovskog mjehura prelazi preko tog 4D prostora praveći sa njim niz neprestanih 3D presjeka. Šta goni tu opnu kroz prostore apsolutnog vremana je jako zanimljivo pitanje, o kojem ima par ideja, ali o tome neki drugi put.
Svaki od tih nastalih 3D presjeka ustvari predstavlja sliku ovog našeg svakodnevnog svijeta, u kom i mi sami postojimo kao 3D odsječnici nekog većeg JA.
Pokušajte to sebi da predstavite kao rotaciju onog pretraživačkog svjetlosnog kraka na okruglom radarskom ekranu. Kad radar hvata prisustvo nekog objekta u svom opsegu, taj objekat će na ekranu biti prikazan kao 2D silueta, ali će krak pri svojoj rotaciji osvjetljavati samo presjek koji u datom trenutku pravi sa tim slikama. Osvjetljeni presjek će se dalje pomjerati niz sliku uočenog objekta.
Nama je sadašnji trenutak neuhvatljiv upravo zbog toga što on kao presjek (koji teče) nema svoju "debljinu"
Reklo bi se da ako naše 4D tijelo postoji u potpunosti formirano u apsolutnom vremenu onda je naš život sasvim predodređen. Potrebno je samo da ga opna tekućeg trenutka preskenira od početka do kraja.
Međutim, naš 4D oblik nije homogeno kontinualno tijelo, već nepojmljivo razgranato stablo paralelnih tokova - džinovski fraktalni snop svih mogućih istorija, koje se neprestano račvaju. Mišljenja sam da ova račvanja nastaju pri svakom našem svjesnom izboru, odnosno aktom svijesti. Iako je većina nas svjesna samo ove jedne, zajedničke nam, istorije događanja, vjerovatno su i sve ostale ne samo moguće već i stvarne.
Sve ovo sigurno zvuči "pomalo" čudno, zar ne? A još je čudnije što sam TAMO ja sve to vidio savršeno jasno i plastično objašnjeno, baš kao što nam globus jasno i plastično dočarava izgled naše planete.
Možete zamisliti kako se tek Alex Grey osjećao kada se, u sličnom proputovanju, obreo u onom metafizičkom prostoru ispunjenom bogoglavim promatračima vječnosti ;)
Ali zašto sam uopšte prepričao ovo svoje iskustvo? I onako se veći dio tih vizija zauvijek izgubi pri prevodu u riječi.
Svakako ne da njime objasnim svekoliki mehanizam postojanja, već prije svega da sugerišem kompleksnost STVARNOSTI, njenu nezamislivo složenu strukturu, u kojoj se lejer naše ovozemaljske zbilje pojavljuje tek kao jedan sićušni isječak-ogranak.
Priroda postojanja je ujedno i holografska i fraktalna. Holografska je jer svaka konkretna manifestacija stvarnosti sadrži u sebi beskonačni potencijal onoga što ostaje izvan tekućeg vremena. Fraktalna jer su sve mogućnosti ostvarile i ispunile beskonačnost prostirući se po svim njenim dimenzijama i nivoima.
Šta naš krhki um uopšte može poduzeti prema rasvjetljavanju te velike tajne?
Prije svega, da bi nastavili svoju prosvjetiteljsku misiju razgrtača magle, naučnici budućnosti će morati biti neka kombinacija vrhunskih stručnjaka i jogija. Moraće postati džedaji, jer ono što im predstoji je susret sa SILOM.
Umjesto zaključka:
Svijet je vjerovatno struktuiran kao visokouređeni poredak bezgranične kompleksnosti, jer jedino kao takav on dipire do svake od bezbroj beskonačnih vječnosti u kojima postoji. Mi ne možemo spoznati apsolut, ali ga možemo naslutiti. Možemo postati svjesni njegovog postojanja.
Nemogućnost da dokučimo apsolutni poredak, mi doživljavamo kao haos. Njegova matematika nam izmiče kao što nam ustalom izmiče i smisao mnogo običnijih stvari. No, mi smo, u isto vrijeme, u stanju da se borimo sa smislovima, da pravimo prodore u spoznavanju poretka prirode.
Takođe, proširujući svoju svjesnost mi možemo prodrjeti u dublje nivoe zbilje. A, potom, u njima dokučiti uzročne tokove koji određuju ishode ovozemaljskih dešavanja.
Pa tako, na primjer, možemo saznati rezultate kompletnih fudbalskih utakmica sledećeg kola u Engleskoj ... i na taj način zgrnuti silne novce na kladionici.
No, stvari ipak ne stoje tako. Ako ikad stignemo do "nivoa" na kojem ćemo moći da "vidimo" rezultate budućih utakmica Premier lige, mi ćemo već biti neki drugi MI. A tim drugim nama dobitak na kladionici će biti bitan taman koliko i rodoslov muve koja je slučajno uletila u našu sobu.
"Istina će pobjediti kad više nikome ne bude važno pobjeđuje li ili ne." - Lorens Darel, "Aleksandrijski kvartet"
KRAJ