Jubileji| Literatura| Život

Čovek koji je razumeo mostove

Jelica Greganović RSS / 09.10.2012. u 18:35

10755646.jpg

Na izmaku je dan kada se obeležava sto dvadeseta godišnjica njegovog rođenja. Najkraće rečeno – Nobelovac. Duže...jedan u nizu pisaca čija smo kapitalna dela morali da pročitamo. Po programu lektire. Onome ko ga do tada nije čitao, postao je jedan od pomenutih pisaca knjiga zbog kojih se jedva čekalo da prođu časovi analize i prežvakavanja sa legendarnim ciljem – Šta je pisac hteo da kaže?

Meni, doduše, to pitanje nikada nije bilo jasno. Sve što je hteo da kaže, pisac je napisao. Treba samo pročitati. Čak i ono što je naizgled sakriveno, otkrivaju reči protkane kroz prvi pogled. Većini to nije bilo tako a kako su časovi, na kojima su se mučili pisci i njihove dela, izgledali bilo je jasno da od toga sevapa neće biti. Konkretni slavljenik se uglavnom svodio na čitanje otpozadi, odande gde je bio Rečnik manje poznatih reči i izraza. Taman toliko da se zaboravi i gde je rečenica u kojoj je neki od turcizama, a kamoli šta ona govori. Da bi bilo što strožije, profesori su manje objašnjavali, a više ispitivali i to sa onom zgađenošću koju donosi ponavljanje od kog samo penzija može spas da donese.

U tom mrcvarenju je promicao zabeleženi život, mozaik sitnica koje su činile događaje i ljude, takvih sitnica koje život čine neprekinutom niti  koja se nastavlja kroz vreme. Preskakali su se i politički sporni komadi tog života, oni koji su smetali idili trenutnog režima, jer ti pisci više od svega vole da među divne opise zora, realne opise ljudi, dočaravanje talasanja mora i režanja zime, ubace i svoje viđenje uzroka i posledica političkih činjenja ili navika ljudi koje umeju da se u njega upletu. A koji nikako ne odgovaraju onome što bi politika i posle sto godina volela da vidi.

Umesto da čitamo suvo rečeno kraće forme, pripovetke i priče u pisanju kojih su se svi veliki pisci najpre okušavali, kasnije njihove delove i koristeći za svoja vremenski neprevaziđena dela, morali smo da čitamo upravo njih – knjige za koje tada nismo imali ni dovoljno znanja, ni dovoljno iskustva. Zbog toga su oni, koji ih do tada nisu već čitali ili pročitali, uhvatili stravu i muku od njih...mnogi neizlečivu, zaradi koje se i danas  pri pomenu nekog od »debelih« pisaca trznu sa strahom, očekujući da ih neko satera u ćošak zahtevom za analizom i tamo ih ukeba u činjenici da su ili čitali na troskoke ili uopšte nisu uspeli da se probiju kroz literarnog kolosa.

Da se vratim slavljeniku. Od njega smo, naravno, sad i odmah morali da čitamo Nobelovom čašću nagrađeno delo. Analiziralo se, naravno. Politika se naravno izbegavala, što je posebno zadivljujuća tehnika analiziranja Andrića. Do besvesti smo se divili nikada viđenom mostu, svakom čuperku trave koja je između redova o njemu i kamenja od kog je bio napravljen nicala. Veće divljenje je donosilo višu ocenu. Još ako bi se tome dodala smaragdna Drina, uspeh je bio zagarantovan. Da bi što bolje zapamtili Nobelov most, vođeni smo i na ekskurziju da se sa njim lično upoznamo. Na licu mesta smo mogli da vidimo i one bele tragove majčinog mleka iz narodne legende. Drina je dala sve od sebe da bude što je mogla zelenija. Pored nas su prolazili Višegrađani, oguglali na čitače ćuprije. Vukli su kese sa pijace, virili sa starih, etnografije radi sačuvanih ćepenaka, podsmevali nam se lako oni koji su imali vremena, pljuckali suncokretove ljuske, promicale su zabubuljene stare nene, dovikivali su se bez onog Rečnika manje poznatih reči na krajevima uzvika ili razgovora...ali oni nas nisu zanimali. To što su uspeli da prežive piščevu smrt, to što su uspeli da izađu iz njegove knjige kao što su u nju i ušli, to nije bilo važno za program lektire te godine. Za razliku od njih, Mehmed Paša Sokolović je bio bitan, ali nismo mogli da ga vidimo, zato smo morali da slutimo njegovu dobrotu pored onih čuperaka trave. Međukamenskih.

Negde između je promakla priča velikog pisca koji je razumeo mostove. Sa čupercima ili bez. I sve zato što je nije umetnuo u nagrađeno delo...kada je Alah Pergamer napravio svet, ostavio ga je mokrog i svežeg da prenoći. Ljubomorni đavo je te noći svojim dugim noktima izgrebao zemlju. Ujutru je Pergamer ugledao duge i duboke brazde na licu sveta. Zato je na Zemlju poslao anđele, da rašire krila i premoste đavolje ogrebotine koje su delile svet...

Da smo čitali ono što se preskakalo, da smo čitali sa manje očekivanog divljenja, a više razumevanja, da se objašnjavalo ono što se krilo, umeli bi možda, makar mrvu, da shvatimo ono što se ponovilo i bilo tako neshvatljivo. Ono što je pokazalo da se istorija spotiče o isto kamenje koje se dekretima i parolama ne pomera, ono koje ne nestaje ako se u njega ne gleda...ono što je sastavljalo poznatu ćupriju, ali i druga Andrićeva dela...

"Pripadnici triju glavnih vera, oni se mrze međusobno, od rođenja do smrti, bezumno i duboko prenoseći tu mržnju i na zagrobni svet koji zamišljaju kao svoju slavu i pobedu a poraz i sramotu komšije inoverca. Rađaju se, rastu i umiru u toj mržnji, toj stvarno fizičkoj odvratnosti prema susedu druge vere, često im i vek prođe a da im se ne pruži prilika da tu mržnju ispolje u svoj njenoj sili i strahoti; ali kad god se povodom nekog krupnog događaja pokoleba ustaljeni red stvari i razum i zakon budu suspendovani za nekoliko sati ili nekoliko dana, onda se ta rulja, odnosno jedan njen deo, našavši najposle valjan povod, izliva na ovu varoš, poznatu inače zbog svoje uglađene ljubaznosti u društvenom životu i slatke reči u govoru. Tada sve one dugo zadržavane mržnje i pritajene želje za rušenjem i nasiljem, koje su dotle vladale osećanjima i mislima, izbiju na površinu i, kao plamen koji je dugo tražio i najposle dobio hrane, zagospodare ulicama, i pljuju, ujedaju, lome, sve dok ih neka sila, jača od njih, ne suzbije ili dok ne sagore i malakšu same od svog besa. Zatim se povlače, kao šakali podvijena repa, u duše, kuće i ulice, gde opet ožive godinama pritajene, izbijajući samo u zlim pogledima, ružnim uzrečicama i opscenim pokretima."

 

Zato su mostovi tako važni. A Ivo Andrić tako veliki pisac.

 

 



Komentari (50)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

kukusigameni kukusigameni 18:49 09.10.2012

verovali ili ne

Znaš li kolikog sam keca dobio na "Prokletoj avliji", a koliko volim tu knjigu?!

Jelica Greganović Jelica Greganović 19:14 09.10.2012

Re: verovali ili ne

Znaš li kolikog sam keca dobio na "Prokletoj avliji", a koliko volim tu knjigu?!


Milutin Milošević Milutin Milošević 21:45 09.10.2012

Re: verovali ili ne

Dotično štivo sam dobio pod stare dane. Gledam knjižicu, rekoh ovo ću da savladam za par sati. Tada sam već knjigu cenio po tome koliko iz nje preuzmem citata.

Posle dve strane, što je trajalo nekoliko sati, shvatio sam da svaka rečenica zahteva duuugo razmišljanje. Šta je zaista pisac hteo da kaže? A onda: kako je pisac ovo lepo rekao. Pa pročitaj ponovo. Pa onda još jednom, možda ipak nisi dovoljno duboko zašao. Koliko li je tek njemu trebalo da tako nešto napiše?

Đavolski dobro
loader loader 01:23 10.10.2012

Re: verovali ili ne

Avlija je čudesna.
Skoro po svemu. I ne samo Avlija.
A da je to zaista, zaista prava stvar,
prepozna se i po tome što uvek osvoji osećaj da je tako rogobatno i nedovoljno o delu išta govoriti.
Naprosto, tada, umesto na brzinu sklepanih utisaka, treba ponovo pročitati.

Blago klincima. Oni to lako. Samo kažu: "Vrh, brate"

Jelica Greganović Jelica Greganović 10:28 10.10.2012

Re: verovali ili ne

Naprosto, tada, umesto na brzinu sklepanih utisaka, treba ponovo pročitati.

I svako novo čitanje je kao podizanje lista i...ispočetka.
mariopan mariopan 18:53 09.10.2012

...



Ne samo da je razumeo mostove, sve je razumeo i nesebično delio, onima koji su potrebiti, a znaju da čitaju. Pravo blago.
Jelica Greganović Jelica Greganović 19:15 09.10.2012

Re: ...

Samo trba čitati. Sve je napisano.
blogovatelj blogovatelj 00:15 10.10.2012

Re: ...

http://www.njuz.net/region-obelezava-dan-svojatanja-ive-andrica/


Definicija Andrića sa Vukajlije.


-Književnik kome Srbi ne mogu da oproste to što je njihov sunarodnik katoličke veroispovesti, koji se rodio u Bosni.
-Književnik kome Hrvati ne mogu da oproste to što je katolik srpskog porekla, koji se rodio u Bosni.
-Književnik kome Bošnjaci ne mogu da oproste to što se uopšte i rodio.
mariopan mariopan 19:27 09.10.2012

...

Dobro je i prirodno sećati se prošlosti i misliti na budućnost, ali živeti ma i delimično u budućnosti ili prošlosti – nezdravo je, čak i opasno. To znači kočiti i potkradati svoj sadašnji život, ne spasavajući ništa od prošlosti i ne čineći ništa za budućnost. Glavnim delom svoga bića, najboljim snagama srca i razuma čovek treba da je uvek i ceo u sadašnjem trenutku, koji je jedini pravi i jedini mogući život koji živimo.

Ivo Andrić
Jelica Greganović Jelica Greganović 19:54 09.10.2012

Re: ...

I učiti. Od prošlosti.
Kako ono beše - Istorija je najbolja učiteljica života. Samo su joj časovi mnogo skupi.
mariopan mariopan 20:05 09.10.2012

Re: ...

Jelica Greganović
I učiti. Od prošlosti.
Kako ono beše - Istorija je najbolja učiteljica života. Samo su joj časovi mnogo skupi.

Ko ne nauči ništa iz prošlosti, istorija će mu se ponoviti. A kakva je naša bila daleko bilo..pu pu pu...a još kako smo mi vazda bili loši đaci ...
kukusigameni kukusigameni 20:08 09.10.2012

Re: ...

mariopan
Ko ne nauči ništa iz prošlosti, istorija će mu se ponoviti.

Ne bih se složio, Mariopan.
Istorija se enivej ponavlja i jedino što možemo iz istorije da naučimo je baš to, da se sve manje više ciklično ponavlja.
Jelica Greganović Jelica Greganović 20:10 09.10.2012

Re: ...

A kakva je naša bila daleko bilo..pu pu pu...a još kako smo mi vazda bili loši đaci

Ćuti, na žalost nismo sami, ima i gorih ponavljača...
predatortz predatortz 20:10 09.10.2012

Re: ...

Istorija se enivej ponavlja i jedino što možemo iz istorije da naučimo je baš to, da se sve manje više ciklično ponavlja.


I da su intervali sve kraći...
mariopan mariopan 20:11 09.10.2012

Re: ...

kukusigameni
mariopan
Ko ne nauči ništa iz prošlosti, istorija će mu se ponoviti.

Ne bih se složio, Mariopan.
Istorija se enivej ponavlja i jedino što možemo iz istorije da naučimo je baš to, da se sve manje više ciklično ponavlja.

Ali možemo da je sapletemo negde ako bismo bili malo pametniji?
Da prođemo sa manje rana i uboja, a još važnije da te rane i uboje prištedimo drugima od nas?
Jelica Greganović Jelica Greganović 20:11 09.10.2012

Re: ...

Istorija se enivej ponavlja i jedino što možemo iz istorije da naučimo je baš to, da se sve manje više ciklično ponavlja.

E, tu se ja ne bih složila, istorija se enivej ne ponavlja...ponavlja se kada se ne menjaju stvari koje vode ka ponavljanju.
Kazezoze Kazezoze 20:12 09.10.2012

Re: ...

sad se setih da je negde u ovo vreme dodela nobelovih nagrada...jesam li u pravu?
verovatno će šarski (po običaju) napisati blog o tome...
Jelica Greganović Jelica Greganović 20:13 09.10.2012

Re: ...

Jeste, ako se ne varam odbrojavanje je u toku. Svi pogledi su uprti u Murakamija
Kazezoze Kazezoze 20:19 09.10.2012

Re: ...

ma da, znam...nekako uvek na moj rođendan padne dodela nobela za mir i sjebe mi slavlje kad vidim koji ga je kreten dobio.
kukusigameni kukusigameni 20:22 09.10.2012

Re: ...

Kazezoze
ma da, znam...nekako uvek na moj rođendan padne dodela nobela za mir i sjebe mi slavlje kad vidim koji ga je kreten dobio.


Eto, vidiš Jelice da se istorija ponavlja enivej.

Srećan rođiš Kaz.
Kazezoze Kazezoze 20:26 09.10.2012

Re: ...

kukusigameni
Kazezoze
ma da, znam...nekako uvek na moj rođendan padne dodela nobela za mir i sjebe mi slavlje kad vidim koji ga je kreten dobio.


Eto, vidiš Jelice da se istorija ponavlja enivej.

Srećan rođiš Kaz.

tačnije, rođendan mi je za tri dana, ali hvala, enivej.
KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 20:41 09.10.2012

Re: ...

Jelica Greganović
Jeste, ako se ne varam odbrojavanje je u toku. Svi pogledi su uprti u Murakamija

Da se Murakamiju dodeli VIP status na blogu. Odmah. ASAP.
Jelica Greganović Jelica Greganović 20:48 09.10.2012

Re: ...

Eto, vidiš Jelice da se istorija ponavlja enivej.

Jelica Greganović Jelica Greganović 20:49 09.10.2012

Re: ...

Da se Murakamiju dodeli VIP stsus na blogu. Odmah. ASAP.

Da ne bude posle da nije rečeno na vreme...i nemoj neko da ga je banovao, da se ne brukamo.
Milutin Milošević Milutin Milošević 21:40 09.10.2012

Re: ...

Da se Murakamiju dodeli VIP stsus na blogu

Jes', pa da počne da se uspija i prestane da piše
Jelica Greganović Jelica Greganović 22:27 09.10.2012

Re: ...

Ali možemo da je sapletemo negde ako bismo bili malo pametniji?
Da prođemo sa manje rana i uboja, a još važnije da te rane i uboje prištedimo drugima od nas?

Kad se ona saplete, mi nagrabusimo, bolje bi bilo da joj maknemo svoje gluposti s puta, manje će da nas boli kad se ona udari
apacherosepeacock apacherosepeacock 10:07 10.10.2012

Re: ...

ma da, znam...nekako uvek na moj rođendan padne dodela nobela za mir i sjebe mi slavlje kad vidim koji ga je kreten dobio.


Da, zaredjali pa dobijaju kreten do kretena. Vise im odgovara titula (mogu slobodno da je uvedu) Nobelova nagrada za rat.
Meni rodjendan jedan dan ranije, tj. sutra.

Inace (na temu), postovanje velikom piscu.
highshalfbooze highshalfbooze 20:24 09.10.2012

...mostovi...

Zato su mostovi tako važni. A Ivo Andrić tako veliki pisac.

49 41 49 41 21:43 09.10.2012

Sedi 5 !

Da postoji ocena 10 (gimnazija) dobi(la)o bi je.

Citiram Prof. reci; kad je bio na pismenom Andric - analiza njegovog romana.

Isto ponavljam za tvoj blog.

Ah, da ti "poturim" - opet njega.
--------------------------------

Ivo Andrić: Pismo iz 1920. godine



(Ovo je dio pisma koji je Ivo Andrić dobio od prijatelja Maks Levenfelda. Okolnosti u kojima je došlo do pisma se nalaze ispod pisma).



Dragi prijatelju,
Da predjem odmah na stvar. Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji. I ti se instinktivno trzaš i buniš kad čuješ tu reč (to sam video one noći na stanici), kao što se svaki od vas opire da to čuje, shvati i uvidi. A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što to niko neće i ne ume da učini. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovek nije svestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i mrzi svakoga ko pokuša da to učini. Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim i neslovenskim zemljama.

Ja znam da mržnja, kao i gnev, ima svoju funkciju u razvitku društva, jer mržnja daje snagu, a gnev izaziva pokret. Ima zastarelih i duboko ukorenjenih nepravdi i zloupotreba, koje samo bujice mržnje i gneva mogu da iščupaju i otplave. A kad te bujice splasnu i nestanu, ostaje mesto za slobodu, za stvaranje boljeg života. Savremenici vide mnogo bolje mržnju i gnev, jer pate od njih, ali potomstvo će videti samo plodove snage i pokreta. Znam ja to dobro. Ali ovo što sam gledao u Bosni, to je nešto drugo. To je mržnja, ali ne kao neki takav momenat u toku društvenog razvitka i neminovan deo jednog istorijskog procesa, nego mržnja koja nastupa kao samostalna snaga, koja sama u sebi nalazi svoju svrhu. Mržnja koja diže čoveka protiv čoveka i zatim podjednako baca u bedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine, jer takva mržnja kao plamen, nema stalnog lika ni sopstvenog života; ona je prosto oruđe nagona za uništenjem ili samouništenjem, samo kao takva i postoji, i samo dotle dok svoj zadatak potpunog uništenja ne izvrši.

Da, Bosna je zemlja mržnje. To je Bosna. I po čudnom kontrastu, koji u stvari i nije tako čudan, i možda bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nežnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neporoznim dubinama olujne mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrevaju i čekaju svoj čas. Između vaših ljubavi i vaše mržnje odnos je isti kao između vaših visokih planina i hiljadu puta većih i težih nevidljivih geoloških naslaga na kojima one počivaju. I tako, vi ste osuđeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vreme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osećajnosti. Možda je vaša najveša nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima. I kao što tle na kom živimo prelazi, pod uticajem atmosferske vlage i toplote, u naša tela i daje im boju i izgled, i određuje karakter i pravac našem načinu života i našim postupcima tako isto silna, podzemna i nevidljiva mržnja na kojoj živi bosanski čovek ulazi neprimetno i zaobilazno u sve njegove, i najbolje postupke. Poroci rađaju svuda na svetu mržnju, jer troše a ne stvaraju, ruše a ne grade, ali u zemljama kao što je Bosna i vrline govore i deluju često mržnjom. Kod vas asketi ne izvlače ljubav iz svoje askeze, nego mržnju na sladostrasnike; trezvenjaci mrze one koji piju, a u pijanicama se javlja ubilačka mržnja na ceo svet. Oni koji veruju i vole smrtno mrze one koji ne veruju ili one koji drugačije veruju i drugo vole. i, na žalost, često se glavni deo njihove vere i njihove ljubavi troši u toj mržnji. (Najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko bogomolja, manastira i tekija.) Oni koji tlače i eksploatišu ekonomski slabije, unose u to još i mržnju, koja tu eksploataciju čini stostruko težom i ružnijom, a oni koji te nepravde podnose, maštaju o pravdi i odmazdi, ali kao o nekoj osvetničkoj eksploziji koja bi, kad bi se ostvarila po njihovoj zamisli, morala da bude takva i tolika da bi raznela i tlačenog zajedno sa mrskim tlačiteljem. Vi ste, u većini, navikli da svu snagu mržnje ostavljate za ono što vam je blizu. Vaše su voljene svetinje redovno iza trista reka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo dela, a vaša mržnja prelazi vrlo lako na delo. I svoju rođenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-četiri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju.

U nekoj Mopasanovoj pripoveci ima jedan dionizijski opis proleća koji se završava rečima da bi u takve dane po svim uglovima trebalo izlepeti oglase: „Građanine francuski, proleće je, čuvaj se ljubavi.“ Možda bi u Bosni trebalo opominjati čoveka da se na svakom koraku, u svakoj misli i svakom, i najuzvišenijem, osećanju čuva mržnje, urođene, nesvesne, endemične mržnje. Jer toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj žive zbijeno dve različite vere, trebalo bi četiri puta više ljubavi, međusobnog razumevanja i snošljivosti nego drugim zemljama. A u Bosni je, naprotiv, nerazumevanje, koje povremeno prelazi u otvorenu mržnju, gotovo opšta karakteristika stanovnika. Između raznih vera jazovi su tako duboki da samo mržnja uspeva ponekad da ih pređe. Znam da mi se na to može odgovoriti, i sa dosta prava, da se u tom pogledu ipak primećuje izvestan napredak, da su ideje XIX veka i ovde učinile svoje, a da će sada posle oslobođenja i ujedinjenja sve ići mnogo bolje i brže. Bojim se da nije sasvim tako. (Ja sam, čini mi se, za ovo nekoliko meseci dobro video strašne međusobne odnose meću ljudima raznih vera i raznih narodnosti u Sarajevu!) štampaće se i govoriće se svuda i svakom prilikom: „Brat je mio, koje vere bio“ ili „Ne pita se ko se kako krsti, neg čija mu krvca grije prsi“. „Tuđe poštuj, a svojim se diči“, „Integralno narodno jedinstvo ne poznaje verskih ni plemenskih razlika“. Ali oduvek je u bosanskim građanskim krugovima bila dosta lažne građanske učtivosti, mudrog varanja sebe i drugih zvučnim rečima i praznim ceremonijalom. To prikriva kako-tako mržnju, ali je uklanja i ne sprečava u rastenju. Bojim se da i pod pokrovom svih savremenih maksima mogu u tim krugovima da dremaju stari nagoni i kainovski planovi, i da će živeti dok god ne budu potpuno izmenjene osnove materjalnog i duhovnog života u Bosni. A kad će doći to vreme, i ko će imati snage da to? Jednom će doći, ja u to verujem, ali ovo što sam video u Bosni ne ukazuje na to da se tim putem već sada ide. Naprotiv.

Ja sam o tome razmišljao, naročito poslednjih meseci, kad sam se još borio sa odlukom da zauvek napustim Bosnu. Razumljivo je da ne spava dobro čovek koji se nosi takvim mislima. I ja sam ležao pored otvorenog prozora u sobi u kojoj sam se rodio, napolju je šumela Miljacka naizmenice sa vetrom rane jeseni u još obilnom lišću.

Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Begove-džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i poste prema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom.




Okolnosti nastanka pisma

Priča u prvom licu, premijerno objavljena 1946. godine. Vremenski pada u mart 1920. u doba posle Prvog svetskog rata. Pripovedač i njegov prijatelj Maks Levenfeld sede na koferima na železničkoj stanici Slavonski Brod i čekaju voz za koji ne znaju kada će doći, ali znaju da će biti prepun. Maks Levenfeld je pripovedačev prijatelj iz mladosti koga nije video nekoliko godina. Levenfeld je Sarajlija, plemenitog porekla, majka mu je bila lepotica na glasu. Pripovedač i Levenfeld postali su prijatelji u gimnaziji, uprkos razlici u godinama, što u tom uzrastu znači mnogo. Prijateljstvo se produbljuje, mladi ljudi zajedno čitaju knjige, i jedan drugom poveravaju tajne. Maks je ateista, a pripovedač koji je od njega mlađi tri godine vidi u njemu i uzor i prijatelja. Maks je, posle mature, otišao u Beč, da studira medicinu i prijateljstvo se prekinulo. Našli su se, slučajno, posle ratnih godina, na peronu železničke stanice, u iščekivanju beogradskog voza. U nekoliko reči, pričaju jedan drugom kako su proveli rat. Posle vojne lekarske službe Maks je sredio svoju sarajevsku ostavštinu i sprema se da emigrira u Južnu Ameriku. Izmenjen je, i ne razgovara više ni o knjigama ni o poeziji. Za njega pripovedač kaže: "Posle toga velikog rata sretalo se među inteligentima dosta takvih kivnih ljudi, kivnih na neki naročit način, na nešto neodređeno u životu." Maks odlazi zauvek i govori pripovedaču da će u sebi stalno nositi sećanje na Bosnu, kao neku dugu, neizlečivu bolest. Mislio je da će u njoj provesti život, ali sada zna da neće. Pripovedač ga pita zbog čega, zapravo, on odlazi, zašto beži. Maks na to odgovara da se sve uzork može svesti na jednu jedinu reč: na mržnju. Pripovedač želi da se usprotivi toj tvrdnji ali u taj mah nailazi voz i razgovor se prekida. Dvadesetak dana kasnije pripovedač u Beogradu dobija pismo. Piše mu Maks Levenfeld. Obrazlaže onu jednu jedinu reč koja je uzrok njegov odlaska. On zna da je Bosna divna, neobična zemlja, ali je, istovremeno i zemlja mržnje i straha. Bosanski čovek nije svestan te mržnje, čiji je korelativ strah. U Bosni i Hercegovini, govori Maks Levenfeld, "ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim ili neslovenskim zemljama."(...) "I tako, vi ste osuđeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vreme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osećajnosti. Možda je vaša najveća nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima." Levenfeld piše pripovedaču o sarajevskoj noći, o tome kako svaka bogomolja izbija neko svoje doba (katolička, pravoslavna i muhamedanska) a sam Bog će, u tom času, znati koliko je sati po jevrejskom računanju vremena. Hteo je, kaže, da se posveti izučavanju te mržnje, ali je uvideo da nema ni snage ni sposobnosti za tako nešto. I poželeo je pripovedaču svaku sreću u novom životu i u novoj državi. Prošlo je od tada prvo deset godina, pripovedač je saznao da se Levenfeld naselio u Parizu, gde je otvorio ordinaciju i među južnoslovenskim svetom postao poznat kao "naš doktor", da bi, potom, prošlo novih osam godina. Pripovedač saznaje da se doktor kao dobrovoljac uputio u španski građanski rat i da je tamo poginuo. Priča završava rečenicom-komentarom:
"Tako je završio život čovek koji je pobegao od mržnje."
muaddib92 muaddib92 17:46 10.10.2012

Re: Sedi 5 !

ДА,
то је та прича земљаче - то је једина права прича о Иви Андрићу, то његово писмо из Славонског Брода, случајно и мога родног места.
Пре неких 20 година, на тему Босне и романа В.Лубарде (Гордо посртање, Преображење итд), обратио сам се своме оцу и он ми је, штоносекажеизцуга, исповртео писмо које нам ти данас лепо, у електронској форми, презернтираш, а које је било објављено и било веома незапажено у Андрићвих пар књига, објављених почетком 1960-тих.
Хвала, а хвала и теби, Лелице, што си ову тему покренула
nurudin nurudin 22:17 09.10.2012

Preporuka...

i za tebe, draga Jelice, i za Andrća.
Jelica Greganović Jelica Greganović 22:28 09.10.2012

Re: Preporuka...

Hvala, dobri Nurudine
politicar politicar 22:57 09.10.2012

Šansa za turizam

Ovo je trenutak da se i sa druge strane Drine, tj. bosanski turistički potencijali iskoriste molo više. Želim da iskoriste.

mlekac mlekac 22:59 09.10.2012

A ja sam volela

Travnicku hroniku.

Nemam pojma zasto, al' ona mi ostala najdraza od svih njegovih dela. A Gospodjica mi je, opet, bas tesko pala.

Moracu ovih dana ponovo da je proucim, mozda je bila stvar u uzrastu?
Jelica Greganović Jelica Greganović 23:01 09.10.2012

Re: A ja sam volela

Sigurno je u uzrastu...u njoj je i čarobna rečenica: "Sat je otkucavao ušteđene sekunde."
vrabac_u_steni vrabac_u_steni 00:16 10.10.2012

krvav je to most...

...i to je Ivo vrlo dobro znao
49 41 49 41 01:05 10.10.2012

Re: krvav je to most...

vrabac_u_steni
...i to je Ivo vrlo dobro znao


i deluje malo za(h)rdjalo.



Ovaj je impozantniji, bar za oko.
Out of Beirut Out of Beirut 09:24 10.10.2012

Re: krvav je to most...

Ја ћу скромно рећи, Мени је импозантнији онај на Јеличиној слици. И дању и ноћу.
Jelica Greganović Jelica Greganović 10:31 10.10.2012

Re: krvav je to most...

Ovaj je impozantniji, bar za oko.

Ne bih rekla, meni je drinska ćuprija daleko impozantnija...ne samo zato što je ovenčana slavom glavnog lika slavne knjige, nego zato što je uprkos veličini još uvek tako nežna, lebdeća, osetljivih lukova...
Milutin Milošević Milutin Milošević 19:56 10.10.2012

Re: krvav je to most...

Da malo istrolujem (ne ljuti se gazdarice):

Evo moje slike najnovijeg mosta u Ženevi

49 41 49 41 21:08 10.10.2012

Re: krvav je to most...

Jelica Greganović
Ovaj je impozantniji, bar za oko.

Ne bih rekla, meni je drinska ćuprija daleko impozantnija...ne samo zato što je ovenčana slavom glavnog lika slavne knjige, nego zato što je uprkos veličini još uvek tako nežna, lebdeća, osetljivih lukova...


Naravno, da sam morao da budem alegorican; jer me "povukla" secanja.
Ta osvetljena skalamerija; davno je gradjena i morala je da se gradi-pomeri citavih 11m van urbanistickog plana
Nije smela da se pipne dzamija - koja niti je imala istorijsku, arhitektonsku vrednost.
Po izgledu, velicini, kvalitetu gradjenja -ruglo u samom gradu.
Al'... boze moj takva su bila vremena.
Drugi su bili pod "prismotrom" - ukoliko su se drznuli da odu u crkvu, a zauzimali neku vaznu profesionalnu funkciju.

Sto je "kljoknuo", prilikom izlivanja betona na sredini citavih 30 cm i ostao takav za sva vremena - ne vidi se; kao ni kraj price oko njega.

Sto smo mi svedoci ovog, Andric onog nadmenog mosta; druga prica.

Nadam, da ce "vaskrsnuti" osecaj; koji mi je stvarao Andric, citajuci ga - gorak, tezak, dubok; a, ipak me cinio ponosnim - jer je moj.
zima62 zima62 11:52 10.10.2012

re

"još uvek tako nežna, lebdeća, osetljivih lukova..."

Samo je Andric mogao da opise i preprica san Mehmed Pase Sokolovica i da na taj nacin ostavi za nezaborav i snevaca i most i sebe.
Jelica Greganović Jelica Greganović 12:02 10.10.2012

Re: re

"još uvek tako nežna, lebdeća, osetljivih lukova..."

Samo je Andric mogao da opise i preprica san Mehmed Pase Sokolovica i da na taj nacin ostavi za nezaborav i snevaca i most i sebe.


NIsam, dalekobilo, probala da mu konkurišem, samo sam napisala ono što vidim...
zima62 zima62 12:14 10.10.2012

Re: re

nije ni, daleko bilo, moja namera bila da tvoje reci koristim u tom kontekstu vec su mi posluzile kao inspiracija za sliku mosta.
malo nevesto sam ih iskoristila. izvinjavam se
Jelica Greganović Jelica Greganović 12:36 10.10.2012

Re: re

malo nevesto sam ih iskoristila. izvinjavam se

Uh...ok...ja sam na mah pomislila da misliš da sam prisvojila Andrića...bez navodnika...sve u redu
ivan.radak ivan.radak 12:30 10.10.2012

Majstor

Ma sta mislio o Andricu, a i vi ostali,

niko mi nije stvarao tako jake slike tokom citanja.

Odlutam, pa se vracam
49 41 49 41 22:29 10.10.2012

Podmostovlje



Nadvio se "starac" - odoljeva vremenu u raskoraku.
Mnogi karavani ga pregazise.
sandra969 sandra969 11:49 11.10.2012

...razumeo mostove...

...volim Andrića i volela sam ga i kao gimnazijalka..posebno Travničku hroniku...ali tada potpuno drugačije doživela nego sad kad sam ponovo čitala...
A Znakove pored puta... e s tim Znakovima, mnoge stvari jasnije vidim...i čitam i čitam...i opet....
...
Jelice, kao i uvek....prave reči za pravu knjigu i jednog suuuper pisca!!!!
Puno pozdrava!!!
Jelica Greganović Jelica Greganović 19:29 11.10.2012

Re: ...razumeo mostove...

Hvala, Sandra

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana