Zadnja dva desetljeća svjedocima smo velikih promjena na istoku i jugoistoku Evrope. U razgovorima o tranziciji i njenim posljedicama hvatamo se prvo njenih ekonomskih i političkih produkata i/ili posljedica, neposredno zatim dotaknemo se problematike strukturalnih promjena (npr. zakoni i institucije, njihova (ne)primjerenost, (ne)djelotvornost, čak i izostanak prijeko potrebnih) i društvenih anomalija (porast kriminaliteta, odnos prema osjetljivim grupama i manjinama, …). Tak malo kasnije, ali neizostavno, priča krene u smjeru promjena u demografskim strukturama tih društava, koje teško da bi mogle biti ohrabrujuće.
Kao što pokazuje primjer koji me ponukao na pisanje ovog teksta, ova posljednja problematika – demografske i društvene promjene na pomenutim geografskim širinama, prisutna je mnogo dulje, a nastala još prije no što je ideju hladnoratovskih podjela "pojela" vlastita besmislenost.
Ovaj tekst je hommage gradu koji stoji zastupnički za sve one gradove na istočnim prostorima Starog kontinenta koji su zadnjih desetljeća, čak stoljeća, prolazili velike transformacije: od multikulturalizma (i prije nego što je sam izraz ušao u širu upotrebu) i preobilja stvaralaštva svake vrste do osiromašenja negdje na rubu Evrope.„Wo ist Lemberg?“ („Gdje je Lemberg?“) je izložba koja je krajem prošle godine bila postavljena u Fondaciji Nove sinagoge u Berlinu. Lemberg je njemačko ime Lavova u današnjoj Ukrajini (ukrajinski Львів/Lwiw, poljski Lwów, ruski Львов/Lwow, bjeloruski Львоў/Lwou, jidiš לבוב/Lwow, latinski Leopolis). Pod imenom Lemberg, prethodnih je stoljeća bio poznat kao grad koji je prevazišao ograničenost galicijskoh schtetla* i postao centar evropske jevrejske kulture, sastajalište vizionara i znanstvenika, ljudi od teatra iz cijeloga svijeta, književnika i danas zaboravljenih umjetnika.
Lavov, nastao na prijelazu između Istoka i Zapada, u kojem su ljudi najrazličitijih kultura i etničkih pripadnosti stoljećima živjeli zajedno, uglavnom u miru. Pretpostavlja se da su prve naseobine na području današnjeg Lavova postojale još u 5.st.n.e., dok prvi pisani spomen o Lavovu datira iz 1256. godine. U to vrijeme je pripadao Kijevskom carstvu, sve do mongolskih osvajanja i njegovog raspada, a nakon čega sredinom 14.st. pripada Poljskoj.
U doba poljsko-latvijske Unije, od 1375. do 1772, Lavov je bio glavni grad poljskog Rutenskog vojvodstva (ovo područje je danas podijeljeno između Poljske i Ukrajine). Dobijajući već 1356. status grada, u njega se naseljava veliki broj Nijemaca i Jevreja. Službeni jezik postaje njemački za slijedećih 200 godina. O ranoj multikulturalnosti grada govori i podatak da je bio sjedištem triju nadbiskupije: rimokatoličke, grkokatoličke i armensko – katoličke. Od 16.st. u gradu su zastupljeni i protestanti
U prvoj polovici 17.st. grad je brojio približno 25—30 tisuća žitelja. Već je tada postojalo oko 30 obrtničkih organizacija koje su okupljale preko sto različitih struka. Njemački povjesničari ga 1618. godine pominju u djelu «Istaknuti gradovi svijeta». Lavov - sada pod imenom Lemberg – pripada 1772. Austriji i postaje sjedište austrijske provincije Galicije. To je grad u kojem se, uz poljski, ukrajinski i ruski govorio jidiš, njemački, rumunjski, talijanski, tatarski, engleski i armenski. U to vrijeme postojale su direktne željezničke veze Beč – Lemberg i Pariz – Lemberg. Odatle se dalje putovalo na istok. Kako jednom reče jedna novinarka: Lavov se nalazi na drugom kraju zapadnog svijeta i istovremeno na njegovom početku.
U ona vremena kada je Balzak noćio u lemberškom hotelu George, na proputovanju svojoj poljskoj grofici, grad su nazivali „mali Beč“ i bio je načičkan spomenicima Franji Josipu Habsburškom. Kada je kasnije pripao Poljskoj, ime mu je promijenjeno u Lwow i spomenici habsburškom caru zamijenjeni su spomenicima pjesniku poljskog romantizma Adamu Mickiewiczu. Nakon što je po Hitler-Staljinovom sporazumu taj dio Poljske pripao Sovjetskom Savezu, Mickiewicz je "protjeran" Lenjinom. Dolaskom pod njemačku okupaciju, za postavljanje Hitlerovih spomenika nije ostalo vremena. Nacisti su bili isuviše okupirani nastojanjima da grad, prethodno sinonim vreve i slavljenja života, „oslobode“ Jevreja i jevrejske kulture. Ukupno 120 000 lvovskih Jevreja ubijeno je od nacista.
Oni koji se još sjećaju tih vremana imaju običaj reći da gdje god u Starom gradu vidite par staraca na klupi ili uličnog trgovca sa svojim provizornim štandom, tamo je nekada stajala sinagoga. U Jevrejskom sokaku, koji je pripadao srednjovjekovnom getu, stajao je, kažu, nekada najljepši jevrejski hram Evrope.
Danas u Lavovu živi još 2000 Jevreja, izgrađena je nova sinagoga i stigao rabin iz New Yorka. "Wer hat Möglichkeit, hat gemacht Emigrazie", tko je imao priliku, emigrirao je. Jevrejski kulturni centar, u vrijeme nacional-socijalizma konjušnica, u sovjetska vremena sportski klub, danas služi kao skladište ortopedskih pomagala za preostale članove Zajednice. Na rubu grada, između gradske zaobilaznice i benzinske pumpe, podignut je spomenik galicijskim Jevrejima, žrtvama holokausta.
Nakon rata Lemberg ponovo pripada Ukrajini i postaje Lwiw. Sovjeti su se tu zadržali više od pola stoljeća. Progone Jevreja zamijenili su progoni Poljaka (iza 1945. prognano ih je preko 100 000) i političkih neistomišljenika. Mnogo Ukrajinaca je umrlo u sovjetskom gulagu ili progonstvu. Sovjetski utjecaj je vidljiv još i danas, kada je Lavov središte zapadne Ukrajine i u kojem se ipak, za razliku od Kijeva, uglavnom govori ukrajinski. Na vremena sovjetskog socijalizma podsjećaju detaljne i otegnute kontrole na aerodromu, zimi velika gustoća karakterističnih zimskih šubara po ulicama i trgovima, ili vojne kape dimenzija dječje kahlice.
1998. Lavov dobiva UNESCO status Svjetske kulturne baštine. Svakog proljeća, zajedno s ledenicama s krovova, na ulicu s fasada otpadaju ornamenti iz perioda secesije. Zbog derutne kanalizacije, stari dio grada dobija svakodnevno nekoliko sati opskrbu pitkom vodom. Tu i tamo uruši se bez posebnog povoda neka stara zgrada. Istovremeno, novi bogataši bjesomučno preuređuju fasade po svom skorojevićkom ukusu.Zapadna Ukrajina sanja nedosanjani stari habsburški san o ujedinjenoj istočno-zapadnoj Evropi.
Prepušten sebi, više ne Istok i još ne Zapad, Lavov se priprema za ulogu domaćina evropskog prvenstva u nogometu 2012.
Schtetl (jidiš) – naziv za naseobinu s visokim udjelom jevrejskog stanovništva na području istočne Evrope, do II svj. rata