„Dakle, postavljaju vas za ministra nekog takvog ministarstva, i vi prihvatate. Vaše postavljanje biva obavljeno, dolazi dan preuzimanja resora i vi polažete zakletvu ili dajete neka svečana obećanja, slikaju vas, svi vam čestitaju i vi stižete u svoju novu kancelariju blistavi od slave i sujete. A tamo, pred samom kancelarijom dočekuje vas neki čovečuljak sa crnom aktovkom. Pre toga vi ste već razgovarali sa prethodnim ministrom, već ste upoznati sa opštim stanjem, već ste bili predstavljeni sekretarima, podsekretarima i podsektretarima podsekretara, ali, dotle vam niko nije spomenuo čovečuljka sa crnom aktovkom. Onda čovečuljak pažljivo zatvara vrata vaše kancelarije i otvara aktovku. A tada iz nje počinju da iskaču guje i druge otrovnice: koji su kriminalci na našem platnom spisku, ko krade za nas, kako se deli korupcionaški novac od ministra nadole. I koliko mrtvih već imamo, jer, u aktovki ima i ubistava. Vi tada možete da uradite dve stvari: ili da odmah podnesete ostavku, uz odgovarajući skandal koji bi svakako usledio ili da shvatite da ministar znači i to. „ Rosa Montero
Ovaj citat govori o nekoj imaginarnoj Španiji sa kraja prošlog veka. Verujem da je potpuno plod mašte autorke romana „Ljudožderova kći". Prosto ne mogu da zamislim da negde postoji ovakvo ministarstvo ili ovakav sled događaja. Verujem da ljudi koji se bave politikom i vode ministarstva (uopšteno govoreći) dolaze na ta mesta kako bi zemlju unapredili i da bi u resoru koji im je poveren stvari promenili.
'Ajd' sad' činjenica je da mnogi kada dođu najave promene. Licitira se procentima ali, najviše poverenja imam u one koji najavljuju promene od 360 stepeni. Mislim da oni zaista to i misle. 360 stepeni ili ništa. Biće da je zbog toga što takvih promena ima najviše. Što sa svoje strane pokazuje i strateško planiranje. Nema šok terapije na izborima, isti pravac kretanja. Pa, neko novo ime mora da se zapamti ali, to je to.
Verujem da je tako svuda na svetu. Ne mogu da kažem da sam sve video, ali ništa me ne sprečava da imam poverenja u takav sled događaja. Naročito verujem političarima organizovanim u partije, stranke, pokrete. Oni su zbog toga i počeli da se bave politikom. Da bi bilo bolje, drugačije.
E sada, ako bi pogledali našu zemlju, tu ima nekoliko problemčića. Malih, da se rešiti. Na primer, mi, kažu zli jezici, nemamo državu. Da, neki minorni detalji mogu i tako da se protumče. Evo nekih: stanovnici nekih sela imaju straže (naoružane kažu) zbog toga što ne veruju da ih policija može zaštititi, neki gradonačelnici praktično su uvodili vanredno stanje, kao policija ne može da zaštiti zakonska prava nekim grupama zbog pretnji neimenovanih, ... Ima, istina, i drugih primera, bio pre neko veče na TV neki predsednik opštine iz Srbije i reče da se „ne može čekati da država i vlada dovedu investicije i obnove poljoprivredu, moramo se sami potruditi", u nekim selima sami platili asfaltiranje, uvođenje struje, obnovili bunare ....
Ima i loših znakova da nemamo državu ali i dobrih. Na pitanje o bankrotu države jedan preduzetnik reče pre neki dan „To je njihov problem, onih što kažu da vode nešto kao državu. Gledaj sebe, pusti njih".
Sloboda pojedinca možda ne mora biti toliko loša, pomislim. Naročito ako me zaobiđe bankrot. Ako još uspem i da organizujem samoodrživ ekonomski i materijalni sistem za porodicu, možda mi se i svidi ideja da države nema. Do tada da pravim planove i čitam, obrazujem se i spremam. A smak sveta će.
„Anarhizam je podučavao mišljenju, učio čoveka da čita, da razvija svoja individualna merila, da bude intelektalno i moralno slobodan. Komunizam je oduvek bio sekta. Tamo su dospevali slabi umovi u potrazi za rasterećenjem dogme i smernica."
Rosa Montero