Zamislite knjigu u kojoj su glavni junaci Josip Broz Tito, Aleksandar Ranković, Sava Kovačević, Ivo Lola Ribar, Moša Pijade, Edvard Kardelj, Vladimir Dedijer, Peko Dapčević - da ne nabrajam više - i koja opisuje događaje iz rata 1941-1945? Užičku republiku, bitku na Neretvi, desant na Drvar, bitku na Sutjesci, Kozaru, osnivanje proleterskih brigada, sve napisano rukom učesnika i očevidca tih događaja, člana partizanskog vrhovnog štaba, i jednog od Titovog najbližeg saradnika? U engleskom prevodu knjiga se zove "Wartime", napisao je Milovan Đilas, prvi put objavljenja 1976 na engleskom, izdavač Harcourt Brace Jovanovich.
Jednom davno sam naišao na tu knjigu u lokalnoj biblioteci, negde na drugom kraju sveta, i pročitao sam je u jednom dahu. Iako je bilo očigledno da je u pitanju prevod na engleski, nije mi bilo jasno da li je originalni tekst, onako kako ga je napisao Đilas, ikad objavljen - jer 1976 kad se pojavilo prvo englesko izdanje knjiga je bila zabranjena u Jugoslaviji. To je za mene zaista bilo važno pitanje, jer ne postoji taj prevod i jezik koji može ispravno da dočara termine kao što su antifašističko veće, narodno-oslobodilačka borba, centralni komitet, narodni ustanak, okupatorski režim, domaći izdajnik. Te reči zvuče posebno, kao da je deo njihovog značenja duboko ukorenjen u zvuk koji proizvode, i prevod na bilo koji drugi jezik otkriva samo površinu, ali ne i suštinu značenja.
Onda sam u Beogradu 2008 godine na poklon dobio tu knjigu u originalu: Milovan Đilas, "Revolucionarni Rat", objavile "Književne Novine" 1990. Što kažu ljudi, pokloni koji najviše vrede i najduže traju, dolaze slučajno.
Zašto je za mene ta knjiga toliko važna? Pa zato što sam bio Titov pionir. Što su me njegov lik i delo pratili celog života. Ma šta ja pričam, lik druga Tita me je posmatrao celog života. U samoposluzi. U mesnoj zajednici. U čekaonici dečijeg dispanzera. U opštini. Kad god bih napravio neku svinjariju u školi i završio kod direktora, iz požutelih ramova mrko su me gledali narodni heroji (jedino se drug Tito redovno, pomalo šeretski, smešio).
O događajima iz narodno-oslobodilačkog rata sam "učio" naširoko u školi. I bio sam jedan od one dece koja su izlazila sa školom, sve sa učiteljicama, da mašu drugu Titu kad je prolazio u beloj limuzini. Kao klinac sam vazda visio na Spomen-groblju, što je dosta veliki park sa spomenicima, travnatim površinama, i drvećem. Uspod trouglastih zemljanih humki su sahranjeni ostaci 7.000 streljanih rodoljuba i simpatizera. Po tim humkama, čiji su vrhovi ukrašeni metalnim "plamenovima", mi smo kao deca besomučno jurcali i leti i zimi, leti šutirali loptu, a zimi smo se na istim tim humkama sankali dok nas prvi mrak ne otera kući, onako prljave, mokre i promrzle. Ponekad bih zastao ispred bele kamene ploče na kojoj je pisalo,
Ovde su izmučene ljude i žene po kiši i snegu gole i bose bajonetima terali da sami sebi iskopaju raku. Ovde su ranjene krečom polivali i žive zakopavali.
I pokušavao bih da odmerim značenje tih reči. One su meni zvučale kao neka opasna pretnja iz prošlosti (na koju, iz nekog meni nerazumljivog razloga, niko ne obraća pažnju), i pitao sam se šta je to "kreč". Onda bih se brzo vratio bezbrižnoj igri.
Iz ove knjige sam konačno shvatio da su Jugoslaviju, onakvu kakvu ja pamtim po svom uređenju i načinu života, napravila četvorica ljudi: Josip Broz Tito, Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, i Edvard Kardelj. Naravno, čuo sam i ranije za imena Rankovića i Đilasa, ali meni njihova uloga nije bila jasna, pa ni otprilike, jer u vreme kad sam odrastao ta dvojica su već bili obrisani - i otpisani iz javnog života.
Knjiga počinje godine 1941 u Beogradu, gde je Tito sa članovima ilegalnog Politbiroa i Centralnog komiteta doneo odluku da Milovan Đilas (zvani Đida) krene u Crnu Goru, gde je trebalo da organizuje narodni ustanak, i započne oružanu borbu protiv okupatorske, Italijanske vojske. Narodni ustanak u Crnoj Gogi se nije pokazao kao veliki uspeh, ali će akcija komunista uskoro biti pokrenuta i u drugim krajevima kraljevine Jugoslavije, i polako će prerasti u narodno-oslobodilački rat. Knjiga ima 400 strana, i puna je detalja o životu, drugovanju, i ratovanju ove trojice (Tita, Rankovića, i Đilasa) kroz četiri godine rata. Završava se godine 1945, kad se trojka Tito-Ranković-Đilas vratila u Beograd. Kao komandantski vrh pobedničke partizanske vojske, i kao sam politički vrh novostvorene države.
Ovde moram da kažem nekoliko reči o Đilasovom stilu pisanja. Oktobra 1976 Đilas je dao intervju u kojem je rekao da ova knjiga "nije objektivna, već opisuje atmosferu, i čoveka". Knjiga i ostavlja takav utisak, i možda je baš zato toliko zanimljiva; ta knjiga je jedinstven i autentičan izvor, jedini koji sam ikad pronašao, iz kojeg sam mogao da naslutim kakav je čovek bio Tito.
Pri tome je Đilas naravno u posebnom položaju, jer kao pripovedač on je izabrao ono što će otkriti čitaocu. Meni ipak izgleda verovatno da je Đilas verodostojno opisao i Tita i njegov uži krug saradnika, kao i same događaje kroz godine koje prati knjiga.
Ostaje pitanje da li je Đilas ulepšao nešto od svoje uloge u tim događajima; moj zaključak je da, ako je toga bilo, to je uradio minimalno. Đilas niti jednog trenutka ne pokušava da negira svoju ulogu u sudbonosnim godinama 1941-1945 (a to se može reći i za druga njegova dela, koja opisuju posleratne događaje, sve do 1954, kad je "pao" s vlasti). Šta više, Đilas svoja duboka komunistička i revolucionarna ubeđenja detaljno opisuje, kao i svoju nezavidnu ulogu u mnogim ratnim događajima. To uključuje i sudbonosne odluke za koje je on očigledno smatrao da su neodložne, i da njegov položaj nalaže da budu donešene, kao što su pojedinačne odluke o streljanju (u knjizi vrlo konkretno opisane). Jedan od mnogih delova koji to dobro pokazuje se nalazi na samom kraju knjige- godina je 1945, i partizani zaneseni svojoj pobedom su čistili zemlju od ostataka neprijatelja i pete kolone. Rezultat toga su naravno bila masovna pogubljenja. Evo kako Đilas o tome priča:
Ko je potpisao, ko je izdao naredbu za to uništavanje? Ja to ne znam. Držim a pismena naredba nije ni postojala. Prema strukturi i hijerarhiji - tako nešto nije mogao izvršiti niko bez odobrenja vrha. Već pre toga se sazdavala atmosfera odmazde i obračuna. Centralni komitet nije to odlučivao. A i da jeste? Bez sumnje bi se CK poveo za autoritetima. Glasanja ni inače nikad nije bilo. I ja bih se saglasio, eventualno uz primedbu...
Pored toga, veliko iznenađenje za mene je bilo kako je Đilas opisao Tita. U vreme kad je pisao knjigu Đilas je imao 65 godina, Tito je još uvek bio živ, i držao je neprikosnovenu vlast u Jugoslaviji. Prošlo je više od dvadeset godina od 1954, kada je Đilas "skinut" s vlasti. Nakon pada s vlasti Đilas je proveo ukupno devet godina u zatvoru. Sva ratna i posleratna odlikovanja, uključujući tu i orden Narodnog Heroja, su mu bila oduzeta. Ono što je možda mnogo gore od toga, Đilas se u vreme svog pada s vlasti razveo od prve žene, i oženio se sa Štefanijom Barić, s kojom je 1953 godine dobio sina. To znači da su tih devet godina robije bili i odsustvo od nove porodice, žene i malog deteta. To je bila cena sukoba s Titom, i direktna posledica toga što se usudio da javno istupi protiv službene partijske linije i partijskih gledanja.
I pored svega toga, i ono što je sasvim neočekivano, knjiga odaje sliku da je Tito bio voljen, praktičan i sposoban vođa, kojeg je čini se, i sam Đilas duboko voleo i poštovao, čak i onda kad opisuje njegove ljudske slabosti. I baš zato što je Tito imao svoje uspone i padove, i vrlo konkretne ljudske slabosti (kao na primer, prema privlačnoj partizanki Davorjanki Paunović, koja mu je bila lična sekretarica i ljubavnica), celu sliku to čini samo uverljivijom. Evo kako Đilas opisuje njihov susret u Foči, 1942:
Čim sam stigao u Foču i uredio se, pošam sam k njemu. Susret je bio nežan, tako reći. Prvi put sam osetio i kao da sam Titu potreban. Izašli smo napolje, iako je bilo prohladno i vlažno i počeli šetkati puteljkom ukraj vile... Tito je u svojim kratkim opservacijama produđivao bujicu mojih razmišljanja, koja tako dugo nisam imao kome da izložim. [...] Tito me zvao na još jedan razgovor. Mi smo pričali i o mnogo čemu drugom i ja ne mogu znati u kojoj meri su moji pogledi uticali na njegovo zaključivanje, premda je jedno od njegovih svojstava bilo ćutljivo, neprimetno prihvatanje tuđih ideja da bi ih potom, prosejane kroz njegovo praktičarsko rešeto, lansirao kao svoje.
Druže Đido, Smrt fašizmu a sloboda narodu.