Vladimir Tatlin - Spomenik III Internacionali
Među istorijskim periodima koji su obilovali revolucionarnim prevratima (figurativno, a bogami i bukvalno) posebno su interesantne prve decenije XX vijeka.
Na samom njegovom početku rađaju se dvije velike i radikalne naučne teorije kvantna mehanika i teorija relativiteta koje će korjenito promjeniti naše poimanje prirode svijeta u kojem živimo, Hablovim otkrićem galaksija izvan Mliječnog Puta 1924. ljudska predstava o kosmosu doživljava svojevrsni Big Beng, a masovna elektrifikacija izmjeniće naličje i same naše planete, braća Rajt 1903. najzad ostvaraju vječiti ljudski san o letenju.
Sav taj zamah nauke, tehnike, industrije, neumitno se odražava na umjetnost i kulturu tog vremena. Tako i evropska likovna scena doživljava promjene od kojih se više nikad neće "oporaviti". Nastaje čitava paleta novih, uzbudljivih likovnih pravaca: fovizam, ekspresionizam, kubizam, asptrakcija, nadrealizam ...
Međutim, Prvi svjetski rat, donosi do tada neviđena razaranja i patnju, i odnosi u smrt milione ljudi.
U njegovoj sjenci, odvija se i prva socijalistička revolucija u tada još polufeudalnoj Rusiji.
I dok na zapadu stravične posljedice velikog rata, dovode do masovnog razočaravanja mladih ljudi, pogotovo umjetnika, u nauku, kulturu, napredak uopšte, što uslovljavava nastajanje pokreta kao što je dada, koji odiše ironijom, rezignacijom, antiartizmom, postrevolucionarna klima u najvećoj državi na svijetu postaje idealno tlo za rađanje jedne od najuzbudljivijih i najeksplozivnijih umjetničkih pojava u istoriji, takozvane ruske avangarde.
Čini se kao da je okoštali konzervativizam i tradicionalizam ruskog carskog društva držao sve te silne duhovne potencijale skrenute na marginu, sputane i sabijene kao u ekspres loncu, pa kad je revolucija konačno razbila njegov teški, zarđali, oklop, one su pokuljale na svjetlo dana kao pregrejana vodena para.
Teško je danas i zamisliti koliko su te novonastale promjene bile duboke i sveobuhvatne. Kako su dramatično uticale na sudbine običnih ljudi, a kamoli umjetnika, koji su po prirodi stvari naglašeno senzibilna bića.
Sam život je tada postalo jedan veliki, dinamični, socijalni (i umjetnički) eksperiment.
Ruska avangarda je, inače, bila sveobuhvatan interdisciplinarni umjetnički pokret, koji je zahvatio sve sfere stvaralačkog života: književnost (futurizam i zaumna poezija), pozorište, film (Ezeštajn, Dziga Vertov), likovanu umjetnost.
Mi ćemo se ovdje baviti upravo likovnim segmentom ruske avangarde kao najmasovnim i globalno najuticajnim art pokretom tog razdoblja.
Bumu nove "estetike" išla je na ruku namjera sovjetske vlasti da upravo nju iskoristi kao nosioca duha novog vremena, a ujedno i kao moćno (vizuelno) propagandno sredstvo.
Anton Lavinsky - Topovnjača Potemkin
Mada, istini za volju , treba priznati, da ta sprega nikad nije bila iskrena i izistinski prihvaćena od strane boljševika. Sam Lenjin je, na primer, bio veoma paranoičan glede avangardističke scene.
Zadatak da usmjeri energiju nove likovne poetike ka izgradnji i promovisanju socijalističkog poretka povjeren je Anatoliju Lunačarskom, komesaru za prosvjetljenje masa.
Ni on baš nije bio ponešen za radikalnim novotarijama koje su na kulturnu scenu donosili avangardni umjetnci, pa je na mjesta istaknutih kulturnih povjerenika postavljao one sa malo "mekšim" senzibilitetom.
Iako su u ruskoj umjetničkoj tradiciji već postojala moderna stremljenja, rajonizam, futurizam, suprematizam, neo-primitivizam, apstrakcija (Vasiliji Kandinskij se smatra za tvorca prve moderne apstraktne slike (1910.), za čije je nastajanje inspiraciju dobio kada je na jednom svom platnu, na kojem je tada radio, po povratku u atelje, zatekao odsjaj drveća iz vrta reflektovan od prozor ateljea) pravi zamah ruska avangarda dobija nakon što je partijsko vođstvo promoviše kao umjetnost novog društva.
Kandinskij - Improvizacija br. 35
Ipak, dva pravca su se tu izdvojila kao posebno značajna, a koja su ujedno predstavljala originalni doprinos ruske avangarde svjetskoj likovnoj baštini. Oba su u užem smislu pripadali apstraktnom slikarstvu.
Konstruktivizam, koji je bio najprepoznatljiviji, a bogami, i politički najradikalniji, naročito u poznoj fazi; i suprematizam, koji je svoju popularnost dugovao harizmatičnoj pojavi i snazi umjetničke vizije njenog tvorca Kazimira Maljeviča.
Konstruktivizam se odrekao svake dekoracije u umjetnosti, a estetiku je pronalazio u funkcionalnosti i praktičnosti, oponašajući savremena tehnička rješenja mašinskih i ndustrijskih sklopova. I s te strane je djelio dosta zajedničkih stajališta sa futurističkim pokretom.
Nova umjetnička klima zahvata sva područja likovne umjetnosti od samog slikarstva, preko fotografije, skulpture, arhitekture, izrade plakata i propagandnog materijala, scenografije, industrijskog dizajna, naročito keramike i tekstila.
U pravoj poplavi autora, koji su se pojavili povodeći se za novim trendovima i sveukupnom društvenom klimom, dosta od tadašnje produkcije je prilično neinventivno, isprazno i dosadno za gledanje.
Pa je tako Danil Harms jednom prilikom, po povrtatku sa izložbe nove umjetnosti, zapisao u svom dnevniku - većina radova je dosadna, dobar je samo Maljevič.
Naravno da je tu bilo i drugih vrijednih, značajnih, pa i genijalnih stvaraoca, pa čak i kad su nastupali kao vatreni glasnogovornici i apologete nove sovjetske vlasti.
U nastavku posta (u onoj boljoj i manje verbalnoj polovini) pokušaću da vam predstavim neke od njih.
Vasilij Kandinskij, uz Maljeviča i Šagala, široj javnosti svakako najpoznatiji slikar te epohe. Živio i u Rusiji i Njemačkoj, jedan od osnivača grupe Plavi Jahač, predavač na čuvenoj Bauhaus školi.
Iako apstraktni slikar, nije u estetskom smislu pripadao ni konstruktivistima ni suprematistima. Do kraja je ostao vjeran lijepoj apstrakciji.
Kazimir Maljevič, tvorac suprematizma, kao umjetničko-filozofskog pokreta koji je slikarstvo trebalo da izmjesti iz materijalno-pojavnog u čisto duhovne sfere, u prostor ideja, apstrakcije i osnovnih geometrijskih oblika.
Elj Lisickiji, suprematista, i začetnik konstruktivizma, izuzetan slikar, koji se oprobao i u fotografiji, dizajnu, arhitekturi. Bio je u stanju da od ograničenog arsenala suprematisčkih izražajnih sredstava stvori nevjerovatno žive i uzbudljive kompozicije.
Aleksandar Rodčenko, genijalni fotograf i grafički dizaner. Meni lično najdraži stvaralac tog vremena. Nevjerovartno svjež i moderan čak i za današnje pojmove. Izvršio je ogroman uticaj na fotografiju i dizajn XX vijeka.
Čuveni plakat sa Ljiljom Brik. Više puta "citiran" u grafičkim rješenjima raznih umjetnika (između ostalog i na omotu albuma Franc Ferdinanda)
Ilja Časnik, naslikao jednu od, po meni, najboljih suprematističkih slika - Kosmos.
Vladimir Tatlin, uz Maljeviča najveći teoretičar nove umjetničke misli, vrstan arhitekta i skulptor. Tvorac one instalacije sa početka posta (Spomenik III Internacionale).
Ljubov Popova, radila sjajne tekstilne dizajne. Danas njene slike dostižu ogromne vrijednosti na tržištu umjetnina. U prilog tome ide i činjenica da je umrla mlada, sa 35. godina, pa iza sebe nije ostavila veliki opus.
Aleksandra Ekster, najviše je ostala upamćena po fantstičnim scenografijama i kostimima.
Naum Gabo, skulptor koji je svoje skulpture koncipirao u duhu novih naučnih saznanja o ustrojstvu materije. Zanimljivo da dugo sebe nije doživljavao kao konstruktivistu. Tu odrednicu je prihvatio tek po odlasku u Ameriku.
Jakov Černikov, konstruktivistički arhitekta.
Priča o ruskoj avangardi je nezamisliva bez priče o Ljilji Brik. Femme fatale, koja je bila muza i inspiracija mnogim velikim umjetnicma Majakovskom, Rodčenku, Ezenštajnu, Nerudi, Pikasu, Iv Sen Loranu ... Ona zasigurno zaslužuje jedan poseban blog!
Naklonost koju je sovjetska vlast gajila prema novoj umjetnosti nije bila dugog vijeka. Kao što je već spomenuto taj "brak" je od početka bio kontroverzan i konfuzan. I nekako neprirodan.
Iako su mnogi od avangardnih umjetnika bili istinski odani revoluciji, u isto vrijeme su bili i suviše slobodoumni i otvoreni za nove ideje, za ukus partijskih birokrata.
Eksperimentalni duh sovjetske avangarde nije bio u skladu sa političkim okoštavanjima koja su uskoro nastupila. Širi partijski krugovi ionako nikad nisu iskreno prihvatili novu umjetnost kao svoju.
Kapirajući kakva vremena dolaze, Kandinskij 1922. emigrira u Njemačku. Iste godine u nju odlazi i Naum Gabo.
Mark Šagal, iako nikad nije pripadao ni apstrakciji ni konstrukciji, 1921. bježi za Pariz.
I dok je u početku trebala da afirmiše nove društvene odnose i vrijednosti, te da služi za obračun sa starom "kitnjastom" umjetnošću, prema kojoj je pretstavljala radikalan estetski otklon, apstraktna umjetnost doživljava upravo njenu sudbinu - od strane Stajina biva proglašena za buržoasku ujdurmu.
Komunistička vlast se u sferi kulture definitivno okreće ka socrealizmu, koji će biti u stanju da jasno i nedvosmisleno prenosi ideje namjenjene širokim narodnim masama.
Slično sudbinu modernizam uskoro doživljava i u nacističkoj Njemačkoj 30-tih godina XX vijeka.