Porast upotrebe netradicionalnih kafe napitaka (espereso, instant, filter) doveo je do laganog odumiranja nekad širom rasprostranjene vidovnjačke prakse u našeg naroda - gledanja u šoljicu od kafe. Sve je manje znalaca tumačenja čudnih drhturavih šara koje po zidovima šoljice tvori mrki razliveni soc.
No, junaka ove naše priče to ni najmanje nije tangiralo.
Odavno je on sudbinske zaplete iščitavao gledajući u jednu drugačiju šolju - onu ukonektovanu na kanalizacionu mrežu.
Još kao sasvim mali dječak, običavao je naš junak da se, nakon netom obavljene nužde, zagleda u topli sadržaj žute noše. Čučao bi tako kraj nje, tih i nepomičan, razagledajući raširenim smeđim okicama istobojni predmet svoje strastvene pažnje, po intezitetu prosto nespojive sa dijetetom njegovih godina; sve dok ga neko od odraslih ne bi prekinuo, pomilovavši ga po kosici – U što si se to zablenuo, malecki, kao da vidiš duha – i odnio nošu na iskrcaj.
Ali nije on izučavao samo svoju kaku. Kad god bi neko dijete u njegovoj blizini odradilo posao, evo ti našeg malog istraživača da izvidi stvar.
Ostalo je zabilježeno u porodičnim predanjima, a bogami i šire, kako je sa nepune 4 godine, zagledan u nošu svoje godinu dana mlađe sestre, zavrtjevši glavom zabrinuto prokomentarisao - Seki nije doblo.
Isto veče sestrici su izvršili hitnu operaciju upaljenog slijepog crijeva. Srećom bez ikakvih komplikacija.
U kasnijim godinama na ruku njegovim čudnim interesovanjima išla je i činjenica da su u kući imali onu starinsku wc šolju, sa produženim platoom na kojem bi se govno zadržavalo sve do puštanja vode. To mu je omogućavalo da pomno i na miru izučava svoje usratke.
Učestana poduža zadržavanja u klozetu nisu uznemiravala njegove roditelje. Pretpostavljali su da se njihov jedinac zabavlja ručnim radom, tipičnim za dječake njegovog uzrasta.
Ali on je bio sve samo ne tipičan predstavnik svoje generacije. Mada je tu atipičnost dobro prikrivao. Često je uspjevao u nagovaranju svoje brucoške ekipe da vikendom izlaze po oronulim kafanama na periferiji grada ili ofucanim andergraund rupama. Ono što je bilo zajedničko tim s muzičko-ideološkog aspekta nespojivim mjestima bili su zapušeni klozeti u kojim ni malu nuždu nisi mogao regularno da obaviš. A upravo su takvi klozeti za njega bili prava pravcata arheološka riznica. Za razliku od roditelja, duga zadržavanja po wc-ima, njegovi drugovi su mu pripisivali drogiranju. Pogotovo što se od tamo vraćao vidno ushićen, ogromnih, zauljenih zenica. A onda bi, nedugo nakon toga, jedva se i pozdravivši sa društvom, odlazio kući.
Sa 24 godine bio je u stanju da po ostacima govana zatečenim po javnim wc-ima, dosta toga kaže o polu, godinama, životnim navikama, religijskim pogledima, načinu ishrane, zdravstvenom stanju osobe čiji izmet je upravo proučio.
Sa nepunih 30, bio je u stanju da tim podacima pridoda i omiljene knjige, muzički ukus, klub za koji osoba navija.
Još kao adolescent, primjetio je kod sebe homoseksualne sklonosti, ali je klistir duvijek smatrao smrtnim grijehom, tako da se rano okrenuo celibatu.
Par platonskih veza sa starijim muškarcima bilo je sve na šta se sveo njegov emotivni život.
Zato je, s druge strane, puno "radio na sebi". Eksperimentisanje sa načinima ishrane, upotreba raznoraznih čajeva, egzotičnh travki, zatim vježbanje kontrolisanja anusne kontrakcije, dovelo je do toga da postane pravi umjetnik u oblikovanju i bojenju sopstvenog izmeta. Čovjek koji kljuca, soft tenk, meteor u sutonu, dva pjesnika, samo su neki od naziva njegovih vanredno uspjelih isranaka.
Malo bi bilo reći da je postao majstor svog "zanata".
A onda, kada je prilikom havarije regionalnog dalekovoda, dio grada u kojem je živio 4 dana ostao bez struje, po njegovoj zgradi počeo je da se širi užasan smrad. Kada su komšije na kraju pozvale komunalnu policiju, a ova poslije kraćeg njušenja po spratovima, provalila u njegov stan, jer je tvrdoglavo odbijao da otvori vrata, imali su šta da vide. Četiri ogromne rashladne vitrine, kapaciteta gradske biblioteke, dupke pune zamrznutih govana, počele su da se otapaju.
Boravak u državnoj klinici za mentalno zdravlje, koji je potom uslijedio, sasvim ga je dotukao. Baš kao i mnoge druge neukalupljene slobodomisće ljude koje bi igra sudbine i sistema tamo nanjela. Loša hrana i jaki ljekovi pogubno su uticali na njegovu dugo sticanu i brušenu vještinu, vremenom mu potpuno devastiravši stolicu. Bio je to hendikep ravan onom da ste pijanisti polomili prste na obje ruke, i pride izbili prednje zube.
Kada bi ga medicinske sestre, onako polu hipnotisanog, odvele na strogo mu propisani čučavac, svaki put nakon izvršene nužde, on bi se okrenuo i tupo zagledao u okruglo crno grotlo na podu ... u sanitetski singularitet u kojem je nestajao svaki smisao svog okolnog svijeta, ideja, života...
U njegovom zapljenjenom dnevniku, punom skica, grafika, detaljnih i analitičkih zapisa i gotovo poetskih opisa mnogih neobičnih sranja, stajalo je i ovo - "Čovjek je čudna sprava, iz koje, što god da u nju ubacite, kao rezultat uvijek dobijete - govno."