Mali Marko je taman obavio nuždu u klozetu i pustio vodu, kad je uz šum vode čuo neke zvuke, veoma neobične za takvu situaciju. Spustivši glavu ka šolji, osluškivao je pesmu koja je odjekivala:
"Haj-ho haj-ho,
sa posla idemo,
fiju-fi-fi, fiju-fi-fi
haj-hoooo
haj-ho haj-ho haj-ho".
U istom trenutku, iz čučnja, evo ga, mali Marko se premetnuo u nazad, praveći pravi pavcati salto. Možda bi sve prošlo neopaženo, da Markova majka Ljudmila nije baš u tom trenutku ušla u kupatilo, kroz otključana vrata. I taman kada je zaustila da kaže sinu da prestane da se ponaša kao majmun, ona začu iste nesvakidašnje zvuke, samo sada iz lavaboa:
"...haj-ho haj-ho haj-ho..."
I mama poče da se češe po stomaku i da stavlja nogu iza uveta. Mama i sin. On se prevrće, a ona češe. E, u tom trenutku stiže i otac Javor. "Šta vam je ljudi...", reče. Kad gle čuda, i on je čuo čudne zvuke. Nagnuo se nad kadu i odmah odskočio od nje, udarajući se po grudima i urličući:"Uuu uuuu uuuu aaarrrgggghhh".
Tako je bilo nekoliko dana. Sa svih strana su dolazili zvuci čudesne pesme:
"Haj-ho haj-ho,
sa posla idemo,
fiju-fi-fi fiju-fi-fi
haj-hoooo
haj-ho haj-ho haj-ho".
I, tako je tata Javor čak doneo banane, jednom kad se vraćao sa posla. I, zatekao je mamu i sina kako jedno drugom trebe buve. I, vrištali su svo troje. I, verali se po ormanima. I, lusterima. A, povremeno su osluškivali pesmu. Svuda je bilo pesme. Svuda.
Nakon nekog vremena sve je prestalo, isto kao što je i počelo. Jedino je otac porodice, Javor, prilikom ručka, srčući supu konstatovao:"Ispali smo majmuni".